Astana Arena

nogometni stadion u Nur-Sultanu, glavnom gradu Kazahstana

Astana Arena (kazaški: Астана Арена) jest nogometni stadion u Astani, glavnom gradu Kazahstana. Stadion ima kapaciteta oko 30.000 mjesta i ima krov na uvlačenje.[1] Služi kao nacionalni stadion reprezentacije Kazahstana. Astana Arena je najveći stadion u državi i građen je od 2006. do 2009, a koštao je približno 185 dolara miliona. Zvanično je otvoren 3. jula 2009.[2] To je također domaći teren za FK Astanu iz Kazahstanske Premijer lige i FK Bajterek iz Kazahstanske prve lige. Stadion je bio domaćin ceremonije otvaranja Sedmih zimskih azijskih igara 31. januara 2011.[3] Astana Arena je bila jedno od mjesta na kojem su se kandidovale utakmice za UEFA Euro 2020.[4]

Astana Arena
Астана Арена
Puni nazivAstana Arena
Bivši naziviKazhymukan Stadion
LokacijaAvenija Qabanbay Batyr, Astana, Kazahstan
Koordinate51°6′29.4″N 71°24′9.0″E / 51.108167°N 71.402500°E / 51.108167; 71.402500
Početak izgradnje2006.
Izgrađen2009.
Otvoren3. jula 2009.
VlasnikGrad Astana
OperatorGrad Astana
PovršinaUmjetna trava
Cijena izgradnje~185 miliona $
ArhitektPopulous i Tabanlıoğlu Architects
Građevinski inženjerBuro Happold
Glavni poduzetnikSembol Construction
Kapacitet30.244
Dimenzije terena232,485 m² (330 m x 704,5 m)
Korisnici
FK Astana
FK Bajterek
Nogometna reprezentacija Kazahstana
Zimske azijske igre 2011.

Historija uredi

 
Astana Arena prije utakmice play-offa UEFA Lige prvaka između FC Astane i Celtic FC.

Izgradnja Astana Arene počela je 2006. godine koja je na dan zvaničnog otvaranja dobila naziv Kazhymukan stadion u čast poznatog hrvača Kazhymukana Munaitpasova. Kasnije je stadion dobio trenutno ime Astana Arena.[1] Stadion su dizajnirali vodeći sportski arhitekti Populous u saradnji sa Tabanlioglu Architects. Generalni izvođač radova je bio Sembol Construction. Otvoren je utakmicom FK Astane protiv reprezentacije Kazahstana do 21 godine 3. jula 2009. godine. Utakmicu je sudio poznati italijanski arbitar Pierluigi Collina, simbolični prvi udarac na loptu ispod svog zvižduka zadao je predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev. U sastavu svake ekipe, pored svojih stalnih igrača, pozvane su i po dvije "zvijezde": u omladinskoj reprezentaciji Kazahstana – gruzijski defanzivac Kakha Kaladze i ukrajinski napadač Andriy Shevchenko, te u FK Astana – turski igrači Hasan Şaş i Hakan Şükür .[1][5]

Dana 14. oktobra 2009. stadion je bio domaćin prve službene međunarodne utakmice: reprezentacija Kazahstana se sastala sa reprezentacijom Hrvatske u sklopu kvalifikacionog turnira za Svjetsko prvenstvo 2010. godine . Utakmicu su dobili gosti sa 2-1, odlučujući pogodak je postignut tek u nadoknadi vremena.[6]

Dana 31. januara 2011. Astana Arena bila je domaćin ceremonije otvaranja 7. Zimskih azijskih igara [7][8] i jedine dodjele nagrada kanala Muz-TV održane izvan Moskve.[9]

Dana 27. juna 2017. i 29. juna 2019. svjetske zvijezde Dimash Kudaibergen "Bastau" i "Arnau" nastupili su na koncertima [10][11][12] koji su privukli 30 i 40 hiljada gledalaca. Koncertu "Arnau" prisustvovalo je 13,5 hiljada gledalaca iz 65 zemalja svijeta.[13]

U februaru 2020. u Astana Areni, stakleni krovni umeci su se srušili pod teretom snijega i leda teškim tonama; na kraju je pao u salu. Za čudo, niko nije povrijeđen.[14][15]

Karakteristike uredi

 
Pogled sa stražnje strane.

Stadion sa 30.000 mjesta zamišljen je kao veliki amfiteatar sa prepoznatljivom i trenutno prepoznatljivom formom kada se gleda iz daljine i iz neposredne blizine. U suštini dvoslojna struktura, donja terasa, koja prima 16.000 mjesta, okružuje prostor za igru, dok gornja tribina na istočnoj i zapadnoj strani prima dodatnih 14.000 gledalaca.[2] Postoji efektivno razdvajanje VIP osoba, gledalaca i igrača kako bi se osigurao nesmetan pristup. Svi gledaoci sjede i imaju jasnu liniju gledanja s neometanim pogledom na teren za igru. Podloga za igru je prekrivena visokokvalitetnom travnatom površinom koja ispunjava kriterije FIFA-e i UEFA-e. Trava se može pokriti za druge događaje.

Dizajn uredi

Stadion, projektovan u eliptičnoj formi, izgrađen je na pravougaonoj površini od 232.485 m² (330 m x 704,5 m). Dizajn uvodi inovativna rješenja koja usvajaju principe visoke tehnologije za operativno upravljanje, interakciju sa okolinom i posebno s teškim klimatskim uslovima geografije.[16]

Reference uredi

  1. ^ a b c "Как строилась и чем уникальна «Астана Арена»". sports.kz. 20. 6. 2018. Pristupljeno 26. 1. 2021.
  2. ^ a b "Astana's new stadium ready to host games". hurriyet.com.tr. 7. 7. 2009. Pristupljeno 26. 1. 2021.
  3. ^ Jena Isle (31. 1. 2011). "The 7th Asian Winter Games 2011 Opening Ceremony in Astana, Kazakhstan". BatangasToday.com. Pristupljeno 15. 3. 2014.
  4. ^ "Astana bidding to host UEFA matches in 2020". TengriNews.kz. 21. 9. 2013. Pristupljeno 15. 3. 2014.
  5. ^ "В Астане открыт стадион «Кажымукан»". sports.kz. 7. 7. 2009. Pristupljeno 28. 1. 2021.
  6. ^ "Kazakhstan vs. Croatia". national-football-teams.com. 14. 10. 2009. Pristupljeno 28. 1. 2021.
  7. ^ "Astana's new stadium ready to host games". Hurriyet.com.tr. 7. 7. 2009. Pristupljeno 28. 7. 2009.
  8. ^ "30 января Казахстан перешагнет знаковый рубеж: 365 дней до начала первых в истории страны зимних Азиатских игр". sports.kz. 26. 1. 2010. Pristupljeno 28. 1. 2021.
  9. ^ "Впервые в истории Премия МУЗ-ТВ прошла за пределами России". premia.muz-tv.ru. 5. 6. 2015. Pristupljeno 29. 1. 2021.
  10. ^ "Concert ARNAU in Astana June 29". dimashthesinger.com. Pristupljeno 29. 1. 2021.
  11. ^ "Dimash Kudaibergen". biletru.us. Arhivirano s originala, 18. 5. 2022. Pristupljeno 1. 2. 2021.
  12. ^ "Dimash Kudaibergen in 2017". dimashthesinger.com. Pristupljeno 1. 2. 2021.
  13. ^ "Concert of Dimash in Astana gathered almost 30,000 spectators". old.qazaqtv.com. 28. 6. 2017. Pristupljeno 1. 2. 2021.[mrtav link]
  14. ^ "«Чуть не убило». На «Астана Арене» обрушилась крыша. Видео". sports.kz. 9. 2. 2020. Pristupljeno 3. 2. 2021.
  15. ^ "Кровля провалилась в спорткомплексе «Астана Арена»". liter.kz. 9. 2. 2020. Pristupljeno 4. 2. 2021.
  16. ^ "Astana Arena Kazakhstan Stadium". e-architect.com. 11. 3. 2013. Pristupljeno 4. 2. 2021.