Antun Barac
Antun Barac (Kamenjak, 22. augusta 1894. - Zagreb, 1. novembra 1955. godine) je bio hrvatski historičar. Diplomirao na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske književnosti, njemački, filozofija) u Zagrebu 1917. Doktorirao 1918. tezom o V. Nazoru.[1] Raspon njegovog znanstvenog zanimanja vrlo je širok i kreće se od kritičko – esejističkih napisa o manje važnim piscima, preko monografija o vrhunskim hrvatskim stvaraocima poput Vladimira Nazora, Augusta Šenoe, Vladimira Vidrića ili Ivana Mažuranića, do velikih sinteza o hrvatskoj književnoj kritici 19. vijeka ili započete historije hrvatske književnosti od hrvatskog narodnog preporoda do stvaranja bivše Jugoslavije. Dva su temeljna njegova polazišta u vrjednovanju književnosti. Ona mora biti izraz čovjeka u njegovom totalitetu, kao individualnog i društvenog bića, te duboko zahvatiti u osnovna pitanja života. Druga mu je teza da se velika umjetnost rađa samo iz velike boli. Dakako, najvažniji je vrijednosni kriterij koliko je pisac za svoj doživljaj našao adekvatni izraz. U svoja proučavanja unio je i specifični nacionalni kriterij, držeći da svaka mala književnost u većoj mjeri odražava društveni život svoga naroda nego velika. Otuda i poznata njegova krilatica o veličini malenih.
Reference uredi
- ^ "Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje". Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2021. ISBN 978-953-268-038-6. Pristupljeno 27. 1. 2023.