Ana, kraljica Velike Britanije
Ana (6. februar 1665 - 1. august 1714) je bila prva kraljica Velike Britanije i posljednja kraljica samostalnih kraljevina Engleske i Škotske, te kraljica Irske. Krune je naslijedila 8. marta 1702. godine, u trenutku smrti svog rođaka i zeta, Vilima III i II. Njen otac, rimokatolik, svrgnut je sa trona 1688. godine, pa su Anina sestra, Marija II i Marijin muž, Vilim III i II, vladali zajedno, što je bio jedinstven slučaj u historiji britanske monarhije. Vilim III, prvi rođak svoje supruge i same Ane, nastavio je vladati sam nakon Marijine smrti 1694. godine do svoje smrti 1702. godine.
Ana | |
---|---|
Kraljica Engleske, Irske i Škotske | |
Vladavina | 8. mart 1702 - 1. maj 1707 |
Prethodnik | Vilim III i II |
Krunidba | 23. april 1702 |
Kraljica Velike Britanije i Irske | |
Vladavina | 1. maj 1707 - 1. august 1714 |
Nasljednik | Đorđe I |
Supružnik | Đorđe od Danske |
Djeca | Vilim, vojvoda od Gloucestera |
Dinastija | Stuart |
Otac | Jakov II i VII, kralj Engleske, Irske i Škotske |
Majka | Anne Hyde |
Rođenje | 6. februar 1665 London, Engleska |
Smrt | 1. august 1714 London, Velika Britanija |
Mjesto sahrane | Westminsterska opatija |
Dana 1. maja 1707. godine Aktom o uniji Engleska i Škotska su zakonski ujedinjene u Veliku Britaniju, čiji je prvi suveren bila Ana. Irska je ostala nezavisna, pa je Ana vladala Velikom Britanijom i Irskom zasebno.
Anin život je bio obilježen krizama i tragedijama, ličnim i onim oko pitanja nasljednika. Od sedamnaestero djece, samo je jedan sin doživio jedanaesti rođendan. Umrla je nadživjevši svih petero djece, pa ju je naslijedio rođak George I, prvi Hanoverac na britanskom tronu.
Pred vladavinu
urediDjetinjstvo i mladost
urediAna je rođena u palači St. James's u Londonu, kao najmlađe dijete Jakova, vojvode od Yorka i njegove prve žene, Anne Hyde. U vrijeme njenog rođenja Engleskom, Škotskom i Irskom je vladao njen amidža, Karlo II. Marija i Ana su bile jedine od osmero djece vojvode i vojvotkinje od Yorka koja su preživjela djetinjstvo. Kao dijete je bolovala od očne infekcije, pa je poslana na liječenje u Francusku, gdje je živjela sa svojom nanom, Henrikom Marijom, a poslije sa tetkom. Vratila se u London 1670. i sprijateljila sa Sarah Jennings, koja joj je kasnije postala najutjecajnija savjetnica.
Godine 1673. preobraćenje Anina oca je postalo zvanično, ali prema naredbi Karla II, Marija i Ana su odgajanje kao protestantkinje. Dana 28. jula 1683. godine Ana se udala za svog rođaka u trećem koljenu, danskog princa Đorđa. Narod ovaj brak nije gledao kao dobar potez, ali on se pokazao veoma sretnim.
Očeva vladavina
urediKarlo II je umro bez djece 1685. godine, preobrativši se na katoličanstvo na samrti, pa je tron naslijedio njegov brat, Jakov II. Novi kralj, koji nije skrivao svou katoličku vjeru, nije bio popularan među narodom koji je većinom bio protestantski. Narod se još više zabrinuo kada je kraljeva druga žena, Marija Modenska, rodila sina, Jakova Franju Eduarda. Jakov Franjo Edvard je potisnuo kraljevu stariju kćerku Mariju sa prvog mjesta u nasljednom nizu, te su se naglo povećale šanse za trajno zauzimanje prijestolja od strane rimokatolika. Ana je vijesti o rođenju brata primila u Somersetu i, kako nije prisustvovala njegovom rođenju, posumnjala je da je dijete podmetnuto.[1] Ana je o ovoj sumnji pisala i Mariji, koja se u tom momentu nalazila sa Vilimom u Holandiji. U pismu ona iznosi svoje sumnje i tvrdnje da će ostati istrajna u prakticiranju svoje vjere bez obzira na sve.[2]
Slavna revolucija
urediNedugo nakon rođenja njenog polubrata, Marija i Vilim su Slavnom revolucijom odlučili svrgnuti Jakova sa trona. Ana je bila upznata sa njihovim planovima, a kako joj je otac zabranio posjetu Mariji i proljeće 1688. godine, pismom je izjavila da podržava njihov plan. Po savjetu Johna Churchilla i njegove supruge Sarah, Ana je odbila pokazati solidarnost ocu kada je kročio na englesko tlo, te se obratila zetu i pismom odobrila njegov naum.[3] Churchill je napustio Jakova 24. marta, a princ Đorđe 25. marta. Kada se Jakov 26. marta vratio u London otkrio je da su Ana i Sarah slijedile primjere svojih muževa i napustile ga prethodne noći. Ana je krišom napustila dvor i povjerila se na brigu londonskog biskupa, da bi 1. decembra otišla u Nottingham i tu oformila savjet. Zatim je otišla u Oxford i sastala se sa suprugom, te krenula nazad u London. Kao i Mariji, i Ani su zamjerili nedostatak saosjećanja za oca. Kada je stigla u London 19. decembra, posjetio ju je Vilim.
Godine 1689. konvencioni parlament je objavio da je Jakov abdicirao onoga trenutka kada je pokušao napustiti kraljevstvo, te da je tron upražnjen. Kruna je tada ponuđena Mariji i Vilimu, unucima Karla I. Supružnici su je prihvatili i započeli jedinstveni oblik vladavine u britanskoj historiji - zajedničku vladavinu nad Engleskom, Škotkom i Irskom. Zakon o pravima iz 1689. odredio je da će Ana i njeni potomci biti u nasljednom nizu nakon potomaka Marije i Vilima. Anu i njene potomke u nasljednom nizu pratio bi bilo koji potomak Vilima iz sljedećeg braka.
Za vrijeme vladavine Vilima i Marije
urediOdmah nakon što su preuzeli tron, Vilim III i Marija II su nagradili Johna Churchilla ponudivši mu tiulu vojvode od Marlborougha, ali njihov kasniji tretman Churchilla postao je oštriji. Godine 1692. Marijia ga otpušta sumnjajući da je jakobit - izdajnik. Njegova supruga Sarah je odstranjena sa dvora, zbog čega Ana ljutito napušta svoju kraljevsku rezidenciju. Nakon ovoga ispada ukinuta joj je počasna garda, a kraljevskoj gardi bilo je zabranjeno salutiranje Aninom suprugu.[4]
Marija II je podleglama boginjama 1694. godine, u 33. godini života. Vilim je nastavio vladati nakon njene smrti, a Ana je postala njegova vjerovatna nasljednica, budući su Zakonom o pravima sva djeca koju bi mogao imati u sljedećem braku bila osuđena na mjesto iza Ane. Marija je oduvijek bila popularnija od Vilima, pa je ovaj, želeći popraviti mišljenje o sebi, vratio Ani sve titule i časti koje su joj bile oduzete. Vilim je 1695. nastojao još više da se dodvori Ani, pa je vratio Churchille na sve položaje na kojima su ranije bili. Ana je zauzvrat dala podršku Vilimovoj vladi. Ipak je 1696. godine pisala ocu, prema njegovim tvrdnjama, te tražila od njega dozvolu da nosi krunu nakon Vilimove smrti.[5] Na ovaj potez su je vjerovatno natjerale glasine koje su govorile o Vilimovim namjerama da krunu ostavi Jakovu Franji Edvardu, pod uslovom da bude obrazovan Engleskoj kao protestant.[6]
Porodični problemi
urediU međuvremenu su Ana i Đorđe prolazili kroz brojne lične nesreće. Od 1684. do 1700. godine izgubili su devetnaestero djece. Prvi put je zanijela nekoliko mjeseci nakon vjenčanja i rodila mrtvorođenu djevojčicu. Sljedeće godine rodila je princezu Mariju, a za jedanaest mjeseci princezu Anu Sofiju. Međutim, 1687. godine Đorđe i djevojčice obolijevaju od boginja; Đorđe se oporavio, a djevojčice su umrle u razmaku od šest dana, i to par dana nakon što je Ana doživjela prvi od šest pobačaja. Uslijedila su dva muška mrtvorođenčeta i konačno princ Vilim, kojem je njegov tetak i imenjak dao titulu vojvode od Gloucestera. Nakon Vilima rođena je princeza Marija, koja je živjela tek toliko da bi bila krštena. Princ Đorđe, rođen godinu i po kasnije, također je umro isti dan kad se i rodio. Sljedeće tri trudnoće rezultirale su rođenjem mrtvorođenčadi, od kojih se za dvoje zna da su bile kćerke, a posljednjih pet trudnoća, od kojih su dvije bile blizanačke, završilo je pobačajem. Iste godine kad je završila njena posljednja trudnoća, Ana je izgubila jedino živo dijete, sina Vilima. Kraj njegovog života bio je početak nasljedne krize. Kako ni kralj Vilim III ni kraljica Marija II nisu imali djece, Ana je ostala posljednja osoba u predviđenom nasljednom nizu. Da su sve osobe iz ovog niza potpuno umrle, postojala bi mogućnost da prijestolje preuzme rimokatolik, što se željelo izbjeći po svaku cijenu.
Zato je Parlament, u cilju sprječavanja rimokatolika da se vrate na prijestolje, a u slučaju da ni Ana ni Vilim ne dobiju dijete, donio zakon kojim se Sofija Palatinska, prva rodica njenog oca, ili njeno potomstvo, proglašava Aninom nasljednicom. Sofija je vodila porijeklo od Jakova I i VI preko njegove najstarije kćerke, Elizabete. Nekoliko ljudi s jačim pravom na krunu isključeno je iz nasljednog niza zbog rimokatoličanstva.
Potomstvo
uredi# | Ime | Datum rođenja | Datum smrti |
---|---|---|---|
1 | mrtvorođena kćerka | 12. maj 1684. | |
2 | Marija | 2. juni 1685. | 8. februar 1687. |
3 | Ana Sofija | 12. maj 1686. | 2. februar 1687. |
4 | pobačaj | 21. januar 1687. | |
5 | mrtvorođeni sin | 22. oktobar 1687. | |
6 | mrtvorođeni sin | 16. april 1688. | |
7 | Vilim | 24. juli 1689. | 30. juli 1700. |
8 | Marija | 14. oktobar 1690. | |
9 | Đorđe | 17. april 1692. | |
10 | mrtvorođena kćerka | 23. mart 1693. | |
11 | mrtvorođenče | 21. januar 1694. | |
12 | mrtvorođena kćerka | 17. ili 18. februar 1696. | |
13 | pobačeni blizanci | 20. septembar 1696. | |
14 | pobačaj | 25. mart 1697. | |
15 | pobačeni blizanci | decembar 1697. | |
16 | pobačen sin | 15. septembar 1698. | |
17 | pobačen sin | 24. januar 1700. |
Vladavina
urediVilim III je umro 8. marta 1702. Ana je krunisana 23. aprila iste godine.[5]
Rat za špansko naslijeđe
urediGotovo odmah nakon Anine krunidbe Velika Britanija je uvučena u Rat za špansko naslijeđe. Taj rat je trajao do posljednje godine Anine vladavine, te je dominirao i vanjskom i unutrašnjom politikom. Velika Britanija je podržavala pravo austrijskog nadvojvode Karla na krune španskih kraljevina.
Nedugo nakon što je postala kraljica, svoga supruga je imenovala zapovjednikom kraljevske mornarice. Kontrolu nad vojskom predala je Johnu Churchillu, koji je od kraljice dobio brojna priznanja i vojvodstvo nad Marlboroughom. Anina prijateljica Sarah postavljena je na najvišu poziciju koju je mogla držati kao žena.
Zakon o Uniji
urediPri donošenju zakona o nasljedstvu 1701. godine, engleski parlament nije konsultovao škotski parlament, koji je želio zadržati dinastiju Stuart na tronu.[5] Škotski parlament je kao odgovor na to donio Zakon o sigurnosti (Act of Security), po kome škotski parlament ima pravo da izabere sljedećeg škotskog monarha nakon Anine smrti, ukoliko ona ne rodi nasljednika. Prema tom zakonu, škotski monarh više ne bi bio i engleski monarh. Kraljica je morala odobriti taj zakon, jer su Škoti prijetili da neće plaćati porez i da će se povući iz britanske vojske, koja je tada ratovala u Evropi. Engleski parlament je na to odgovorio 1705. posebnim zakonom - Zakonom o strancima, koji je omogućavao da se škotski podanici u Engleskoj proglase strancima i da njihova imovina dođe u opasnost ako škotski parlament ne povuče sporni zakon ili krenu prema procesu ujedinjenja sa Engleskom. Škotski parlament se odlučio na proces ujedinjenja, pa su započeli pregovari o uniji Škotske i Engleske. Došlo je do sporazuma sredinom 1706. godine. Škotski parlament je prihvatio uniju 16. januara 1707. godine. Prema tom zakonu, prihvaćenom 1. maja 1707. godine, Engleska i Škotska postaju jedna kraljevina, zvana Velika Britanija.
Dvostranačka politika
urediAnina kasnija vladavina obilježena je razvićem dvostranačke politike. Ana je podržavala torijevce, ali je trpila i whigovce. Whigovci su, međutim, za razliku od torijevca, podržavali Rat za špansko naslijeđe, te su postali uticajni nakon pobijede Johna Churchilla u bici kod Blenheima 1704. godine. Whigovci su ojačali nakon Churchillove pobijede, te su došli na vlast. Gotovo svi torijevci su bili smijenjeni sa svojih pozicija. Sidney Godolphin (Sidni Godolfin) je, iako torijevac, uspio ubijediti Churchilla da ga ostavi na mjestu predsjednika vlade. Stvarnu vlast je zapravo držao Churchill i dva državna sekretara.
Udovištvo
urediAnin muž, princ Đorđe, umro je u oktobru 1708. godine.[5] Whigovci su bili nezadovoljni načinom na koji je on upravljao svojim admiralitetom, pa su ga htjeli smjeniti sa te pozicije dok je on ležao na samrti. Ana je to spriječila alarmirajući Johna Churchilla. Kraljica je bila teško pogođena muževom smrću, a u tom se trenutku poljuljao njen odnos sa Sarah. Sarah je natjerala kraljicu da napusti dvor kako bi se smirila. Također je inzistirala da neko stalno bude uz uplakanu Anu, što joj je ova zamjerala.
Whigovci su iskoristili njegovu smrt, te nemilosrdno se okoristili kraljičinom slabošću. Ana nije imala snage oduprijeti im se, pa su lahko uspijeli sastaviti vladu u kojoj su dominirali whigovci, a na čijem je čelu bio Sidney Godolphin. Ana je zadržala za sebe poziciju zapovjednika nad mornaricom. S druge strane, whigovci su tražili da na tu funkciju postavi Edwarda Russela, koji je bio jedan od velikih kritičara njenog supruga. Kraljica je to glatko odbila i 1709. godine na to mjesto postavila svoga kandidatha, Thomasa Herberta. Whigovci su počeli vršiti veliki pritisak na Thomasa Herberta, kraljicu i Godolphina. Na kraju su Thomasa Herberta doveli do toga da je morao dati ostavku. Uslijedilo je mjesec dana rasprava prije nego što je Ana pristala da na to mjesto postavi Russela.
Kasna vladavina
urediRat za špansko naslijeđe je crpio sve više novca što je rezultiralo nezadovljstvom naroda, pa je whigovska vlada izgubila popularnost. Na općim izborima 1710. godine, nezadovoljni birači su izabrali torijevce kao većinu u parlamentu. Novi predsjednik vlade postao je Robert Harley (Harli), koji je tražio načina da zaključi mirovni sporazum. Torijevci su bili spremni na kompromis, po kome bi se Španija dala unuku francuskog kralja, ali whigovci nikako nisu htjeli da Bourboni zavladavaju tolikim dijelom Evrope. Međutim, vanjski splet okolnosti je pomogao da se ovaj problem razriješi. Whigovci su podržavali starijeg brata nadvojvode Karla, a taj je umro 1711. godine, pa je nadvojvoda Karlo postao car Svetog Rimskog Carstva kao Karlo VI. Više nije bilo u britanskom interesu da on dobije špansku krunu, jer bi se previše moći koncentrisalo u jednom takvom carstvu. Sporazum u Utrechtu (Treaty of Utrecht) bio je predložen parlamentu na usvajanje, ali nije mogao da prođe, jer su se whigovci protivili. U donjem domu parlamenta torijevci su imali većinu, ali u domu lordova nisu. Da bi obezbijedila torijevsku većinu u domu lordova, kraljica Ana je zaposlila 12 novih lordova. To je omogućilo da se ratificira Sporazum u Utrechtu i na taj način završi britansko učešće u Ratu za špansko naslijeđe.
Smrt i naslijeđe
urediAna je umrla u jutarnjim satima 1. augusta 1714. godine od gihta, koji je završio erizipelom, zbog kojeg je njeno tijelo bilo toliko natečeno da je morala biti sahranjena u gotovo kvadratnom sanduku.
Sofija od Rajne umrla je samo sedmicu prije nje, okliznuvši se pri pokušaju da se skloni od kiše u dobi od 83 godine.[7] Anu je naslijedio Sofijin najstariji sin, George I, a i danas važi pravilo prema kojem tron mogu naslijediti samo potomci Sofije Palatinske.
Tokom Anine vladavine došlo je do porasta uticaja ministara i vlade i smanjenja uticaja krune. Kraljica Ana je bila posljednji britanski monarh koji nije dao pristanak na neki zakon, što je ona posljednji put učinila 1708. godine. Bolovala je od porfirije, te bila preokupirana svojim zdravljem, zbog čega je dozvoljavala svojim ministrima i miljenicima, među kojima su najznačajniji bili Robert Harley i Sarah Churchill, da dominiraju politikom. Za vrijeme vladavine Georgea I taj pomak moći sa kralja na ministarstva postao je još očitiji. Njegov glavni savjetnik, Robert Walpole, često se opisuje kao prvi premijer.
Tokom vladavine kraljice Ane nastaje prva forma autorskog prava, poznat kao Statut Ane (Statue of Anne), koji je garantovao prava autorima, a ne izdavačima.[8]
Reference
uredi- ^ Nenner, Howard ; 1998, The Right to be King: the Succession to the Crown of England, 1603–1714
- ^ Dalrymple, John; 1778, Memoirs volume ii
- ^ Waller, Maureen; 2002, Ungrateful Daughters: The Stuart Princesses who Stole Their Father's Crown
- ^ Encyclopædia Britannica ; 1911, Mary II
- ^ a b c d Gregg, Edward ; 2001, Queen Anne
- ^ MacAulay Trevelyan, George ; 1934, England under Queen Anne
- ^ The Oxford Dictionary of National Biography
- ^ Morrissey, Lee ; 1999, From the Temple to the Castle: An Architectural History of British Literature, 1660–1760
Vladarske titule | ||
---|---|---|
Prethodnik: Vilim III i II |
Kraljica Engleske Kraljica Škotske 1702–1707 |
Nasljednik: / |
Kraljica Irske 1702-1714 |
Nasljednik: George I | |
Prethodnik: / |
Kraljica Velike Britanije 1707–1714 |