Wikipedia

Аlnilam

Аlnilam (grčki: ε, Orionis) je centralna zvijezda Orionovog pojasa u ekvatorijalnom sazviježđu Oriona i nalazi se između Mintake i Alnitake. Ima Bayerovu oznaku ε Orionis, koja je latinizirana u Epsilon Orionis i skraćeno Epsilon Ori ili ε Ori. Ovo je masivna, plava supergigantska zvijezda tipa B, udaljena nekih 1.200 svjetlosnih godina. Iako je duplo udaljenija od sunca u odnosu na Mintaku i Alnitaku, druge dvije zvijezde iz Orionovog pojasa, jednakog je sjaja na nebu. Procjenjuje se da je oko 419.600 puta sjajniji od Sunca i 40 puta masivniji. Alnilam brzo gubi masu, kao posljedica svoje veličine, te joj je do kraja životnog ciklusa preostalo još približno oko 4 miliona godina.[1]

Alnilam
Mapa sazviježđa Orion
Podaci posmatranja
Epoha: J2000
SazviježđeOrion
Rektascenzija05h 36m 12,8s
Deklinacija−01° 12′ 06,9"
Vidljivi sjaj1.69 (1.64 do – 1.74) m
Tipizacija
Spektralna klasaB0 Ia
B-V indeks boje−1,18
U-B indeks boje−1,03
Astrometrija
Udaljenost1.180 SG
(361 Pc)
Apsolutni sjaj−6,89 MV
Fizikalne osobine
Masa40 M☉
Radijus60,62 R☉
Luminozitet419.600 L☉
Temperatura26.540 K
Procijenjena starostoko 4,47 mil. g
Ostali nazivi
Oznaka po Bayer-uΕ Orionis
Oznaka po BonneruBD−01°969,
Oznaka po BSKHR 1903
Oznaka po Henry-Draper kataloguHD 37128
Oznaka po SAO kataloguSAO 132346
Oznaka po Hipparcos kataloguHIP 26311

Posmatranje

uredi
 
Alnilam je srednja i najsjajnija među tri zvijezde Orionovog pojasa.

To je 29. najsjajnija zvijezda na nebu (četvrta najsjajnija u Orionu) i plavi je supergigant. Zajedno sa Mintakom i Alnitakom, tri zvijezde čine Orionov pojas, poznat po mnogim imenima u mnogim drevnim kulturama. Alnilam je srednja zvijezda pojasa.

Od 1943. godine, spektar ove zvijezde služi kao jedna od stabilnih referentnih tačaka po kojima se klasifikuju druge zvijezde, za spektralnu klasu B0Ia [2]. Iako spektar pokazuje varijacije, posebno u H-alfa apsorpcionim linijama, ovo se smatra tipičnim za ovaj tip sjajnog vrućeg supergiganta [3]. Također je jedna od 58 zvijezda koje se koriste u nebeskoj navigaciji. Na najvišoj je tački na nebu oko ponoći 15. decembra.

Blago varira od magnitude 1,64 do 1,74, bez jasnog perioda i klasifikovana je kao α Cygni promjenjiva. Njegov spektar također varira, vjerovatno zbog nepredvidivih promjena u gubitku mase sa površine.

Fizičke karakteristike

uredi

Procjene Alnilamovih karakteristika variraju. Searle i drugi, koristeći CMFGEN kod za analizu spektra 2008., izračunali su luminoznost od 537.000 L☉, efektivnu temperaturu od 27.500 ± 100 K i radijus od 32.4 ± 0.75 R☉ [4]. Analiza spektra i starosti članova Orion OB1 grupe daje masu 34,6 puta veću od Sunca (40,8 M☉ na glavnoj sekvenci) i starost od 5,7 miliona godina [5].

Novija detaljna analiza Alnilama na više opsega talasnih dužina dala je veoma visoku procjenu osvijetljenosti, radijusa i mase, uz pretpostavku da je udaljenost od 606 parseka predložena novom redukcijom Hipparcos [6]. Usvajanje veće paralakse iz originalne Hipparcosove redukcije daje udaljenost od 412 parseka [7] i fizičke parametre koji su u skladu s ranijim publikacijama. Svjetlost od 832.000 L☉ i masa od 64,5 M☉ na 606 parseka je najveća ikada izvedena za ovu zvijezdu. Koristeći unaprijed izračunate modele, studija iz 2020. godine otkrila je manje vrijednosti za osvjetljenje (420 000 L☉), poluprečnik (30,61 R☉) i masu (40 M☉) [8]. Drugi spektroskopski modul udaljenosti od 7,79 implicira udaljenost od 361 parseka [9].

Alnilamov relativno jednostavan spektar učinio ga je korisnim za proučavanje međuzvjezdanog medija. U narednih milion godina ova zvijezda se može pretvoriti u Wolf-Rayetovu zvijezdu i eksplodirati kao supernova. Alnilamova velika masa znači da zbog velikog gubitka mase, on neće postati crveni supergigant [10], i vjerovatno će ostaviti crnu rupu umjesto neutronske zvijezde. Okružen je molekularnim oblakom, NGC 1990, koji osvjetljava da bi napravio refleksijsku maglu. Njegovi zvjezdani vjetrovi mogu dostići i do 2.000 km/s, zbog čega gubi masu oko 20 miliona puta brže od Sunca [11].

Nomenklatura i historija

uredi

ε Orionis je Bayerova oznaka ove zvijezde, a 46 Orionis njena Flamsteed oznaka.

Tradicionalno ime Alnilam potiče od arapskog النظام al-niẓām 'aranžman/niz (bisera)'. Povezani izgovori su Alnihan i Alnitam [12]: sve tri varijante su očigledno greške u transliteraciji ili greške u kopiranju, prva je možda zbog zabune sa النيلم al-nilam 'safir' [13]. 2016. godine Međunarodna astronomska unija organizirala je Radnu grupu za imena zvijezda (WGSN) za katalogizaciju i standardizaciju vlastitih imena zvijezda. Prvi bilten WGSN-a iz jula 2016. uključivao je tabelu prve dvije grupe imena koje je odobrio WGSN; koji je uključivao ime Alnilam za ovu zvijezdu. Sada je tako uneseno u IAU katalog imena zvijezda.

Orionov pojas

uredi

Tri zvijezde u pojasu bile su zajedno poznate pod mnogim imenima u mnogim kulturama. Arapski termini uključuju Al Nijād („pojas“), Al Nasak („Linija“), Al Alkāt („Zlatna zrna ili orasi“) i, na modernom arapskom, Al Mīzān al H•akk („Poluga precizne vage“ '). U kineskoj mitologiji, oni su također bili poznati kao poluga vage [14].

Na kineskom, 參宿 (Shēn Sù), što znači Tri zvijezde (asterizam), odnosi se na asterizam koji se sastoji od Alnilama, Alnitaka i Mintake (Orionov pojas), a kasnije su uvršteni Betelgez, Belatriks, Saif i Rigel [15]. Shodno tome, kineski naziv za Alnilam je 參宿二 (Shēn Sù èr, engleski: Druga zvijezda od tri zvijezde) [16]. To je jedna od zapadnih vila Bijelog tigra.

Reference

uredi
  1. ^ "Alnilam". Jim Kaler's Stars. University of Illinois, Urbana-Champaign Campus. 2009. Arhivirano s originala, 28. 11. 2011. Pristupljeno 28. 11. 2011.
  2. ^ Morgan, W. W.; Keenan, Philip C.; Kellman, Edith (1943). "An Atlas of Stellar Spectra" (PDF). Astrophysical Monographs. 152 (3849): 147. Bibcode:1943Natur.152..147.. doi:10.1038/152147a0. S2CID 4109100.
  3. ^ Puebla, R.E.; Hillier, D.J.; Zsargó, J.; Cohen, D.H.; Leutenegger, M.A. (2015). "X-ray, UV and optical analysis of supergiants: ϵ Ori". Monthly Notices of the Royal Astronomical Society. 456 (3): 2907–2936. arXiv:1511.09365. Bibcode:2016MNRAS.456.2907P. doi:10.1093/mnras/stv2783. S2CID 7887625.
  4. ^ Searle, S. C.; Prinja, R. K.; Massa, D.; Ryans, R. (2008). "Quantitative studies of the optical and UV spectra of Galactic early B supergiants. I. Fundamental parameters". Astronomy and Astrophysics. 481 (3): 777–97. arXiv:0801.4289. Bibcode:2008A&A...481..777S.
  5. ^ Voss, R.; Diehl, R.; Vink, J. S.; Hartmann, D. H. (2010). "Probing the evolving massive star population in Orion with kinematic and radioactive tracers". Astronomy and Astrophysics. 520: 10. arXiv:1005.3827. Bibcode:2010A&A...520A..51V. doi:10.1051/0004-6361/201014408. S2CID 38599952. A51.
  6. ^ van Leeuwen, F. (November 2007). "Validation of the new Hipparcos reduction". Astronomy & Astrophysics. 474 (2): 653–664. arXiv:0708.1752. Bibcode:2007A&A...474..653V. doi:10.1051/0004-6361:20078357. S2CID 18759600.
  7. ^ Perryman, M. A. C.; Lindegren, L.; Kovalevsky, J.; Hoeg, E.; Bastian, U.; Bernacca, P. L.; Crézé, M.; Donati, F.; Grenon, M.; Grewing, M.; Van Leeuwen, F.; Van Der Marel, H.; Mignard, F.; Murray, C. A.; Le Poole, R. S.; Schrijver, H.; Turon, C.; Arenou, F.; Froeschlé, M.; Petersen, C. S. (1997). "The HIPPARCOS Catalogue". Astronomy and Astrophysics. 323: L49. Bibcode:1997A&A...323L..49P.
  8. ^ Zsargó, J.; Fierro-Santillán, C. R.; Klapp, J.; Arrieta, A.; Arias, L.; Valencia, J. M.; Sigalotti, L. Di G.; Hareter, M.; Puebla, R. E. (2020-11-01), "Creating and using large grids of precalculated model atmospheres for a rapid analysis of stellar spectra", Astronomy and Astrophysics, 643: A88, arXiv:2009.10879, Bibcode:2020A&A...643A..88Z, doi:10.1051/0004-6361/202038066, ISSN 0004-6361
  9. ^ Oplištilová, A.; Mayer, P.; Harmanec, P.; Brož, M.; Pigulski, A.; Božić, H.; Zasche, P.; Šlechta, M.; Pablo, H.; Kołaczek-Szymański, P. A.; Moffat, A. F. J.; Lovekin, C. C.; Wade, G. A.; Zwintz, K.; Popowicz, A.; Weiss, W. W. (2023). "Spectrum of the secondary component and new orbital elements of the massive triple star δ Ori A". Astronomy and Astrophysics. 672: A31. arXiv:2301.10290. Bibcode:2023A&A...672A..31O.
  10. ^ Humphreys, Roberta M.; Helmel, Greta; Jones, Terry J.; Gordon, Michael S. (2020-09-01). "Exploring the Mass-loss Histories of the Red Supergiants*". The Astronomical Journal. 160 (3): 145. arXiv:2008.01108. Bibcode:2020AJ....160..145H. doi:10.3847/1538-3881/abab15. ISSN 0004-6256.
  11. ^ Crowther, P. A.; Lennon, D. J.; Walborn, N. R. (January 2006). "Physical parameters and wind properties of galactic early B supergiants". Astronomy & Astrophysics. 446 (1): 279–293. arXiv:astro-ph/0509436. Bibcode:2006A&A...446..279C. doi:10.1051/0004-6361:20053685. S2CID 18815761.
  12. ^ Allen, Richard Hinckley (1936). Star-names and their meanings. pp. 314–315.
  13. ^ Knobel, E. B. (September 1909). "The name of epsilon Orionis". The Observatory. 32: 357. Bibcode:1909Obs....32..357K.
  14. ^ Allen, Richard Hinckley (1936). Star-names and their meanings. pp. 314–315.
  15. ^ (in Chinese) 中國星座神話, written by 陳久金. Published by 台灣書房出版有限公司, 2005, ISBN 978-986-7332-25-7.
  16. ^ (in Chinese) AEEA (Activities of Exhibition and Education in Astronomy) 天文教育資訊網 2006 年 5 月 25 日
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Аlnilam&oldid=3671017"