Otvori glavni meni

Zaušnjaci (latinski: Parotitis epidemica; engleski: mumps) – poznat i kao epidemijski parotitis – su virusna bolest uzrokovana specifičnim virusom zaušnjaka. To je, dakle, zarazna dječija bolest koju izaziva virus iz grupe paramiksovirusa, rasprostranjena u cijelom svijetu.

Zaušnjaci
Mumps PHIL 130 lores.jpg
Dijete sa zaušnjacima
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10 B26.
ICD-9 072
DiseasesDB 8449
MedlinePlus 001557
eMedicine emerg/324 emerg/391 ped/1503
MeSH D009107

Infekcija i simptomiUredi

 
Virus zaušnjaka
 
Petnaestogodišnji pacijent sa tipskim simptomma zaušnjaka

Virus zaušnjaka se renosi se kapljično. Dva do četiri nedjelje (najčešće 14 do 18 dana) nakon zaraze pojavljuju se prvi simptomi bolesti: povišena tjelesna temperatura, groznica, glavobolja i gubitak apetita, nakon čega oteknu pljuvačne žlijezde. Najčešće su zahvaćene jedna ili obje zaušne žlijezde, uz bol u predjelu donje vilice. Kod oboljelih muškaraca, relativno česta komplikacija je orhitis, nakon puberteta , pri čemu je obično zahvaćen samo jedan testis.[1][2]

Početni znaci i simptomi često uključuju groznicu, bol u mišićima, glavobolju i osjećanje umora. To je često praćeno bolnim oteklinama jedne ili obje parotidne žlijezde.[3] Simptomi se tipski javljaju 16-18 dana nakon izlaganja, a 7 do 10 dana nakon obnavljanja. Simptomi kod odraslih su često teži nego u djece. Oko trećine ljudi ima blage ili nikakve simptome, a komplikacije mogu uključivati infekcije upale moždanih ovojnica (50%), pankreatitis (4%), stalnu gluhoću.[4][4] Bolne otekline testisa su rijetko uzročnici neplodnosti. Žene mogu dobiti otekline jajnika, ali to ne povećava rizik za neplodnost. [4]

Uzročnici i dijagnozaUredi

Zaušnjaci su visoko zarazan i brzo se širi među ljudima koji žive u neposrednoj blizini. Virus se prenosi respiratornim kapljicama ili direktnim kontaktom sa zaraženom osobom. Samo ljudi postreduju u širenju bolesti., odnosno izvori su zaraze jedni drugima, nekoliko dana prije početka simptoma do četiri dana nakon bolesti. Nakon infekcije, osoba je obično imuna za cio život; reinfekcije je moguća, ali ima tendenciju da bude blaga

Dijagnoza se obično postavlja zbog sumnje nakon parotidnog otoka, a može se potvrditi izolovanjem virus u brisu parotidnog kanala. Testiranje na IgM antitijela u krvi je jednostavno i može biti od koristi, Međutim, može biti lažno negativno kod onih koji su vakcinirani.[5][6]

Prevencija, tretman i prognozaUredi

Zaušnjaci se mogu spriječiti sa po dvije doze odgovarajuće vakcine. Većina zemalja razvijenog svijeta u svojim programima uključuje imunizaciju, često u kombinaciji sa vakcinom protiv malih boginja i rubeole. Zemlje koje imaju nisku stopu imunizacije mogu imati povećanje učestalosti među starijim grupama i time lošije rezultate. Ne postoji specifični tretman. Napori uključuju kontrolu simptoma sa lijekovima protiv bolova, kao što je acetaminofen. Pri određenim komplikacijama, može biti koristan intravenski imunoglobulin. Hospitalizacija je potrebna u slučaju da se pojave komplikacije u vidu meningitisa ili pankreatitisa. Smrtnost iznosi jedan od deset hiljada inficiranih ljudi.

Poređenje komplikacija bolesti zaušnjaka i vakcinacije protiv malih boginja, zaušnjaka i rubeole (MMR)

Simptom / Bolest Komplikacije zaušnjaka
( %)
Post-vakcinacijske komplikacije
(%)
Upala pljuvačnih žlijezda 98 0,5
Pankreatitis 2-5 0,5
Orhiditis (upala testisa adolescenata i odraslih) 20-50 0,0001
Meningitis ~15 0,0001
Gluhoća 0,005 0

Epidemiologija i historijaUredi

Bez imunizacije, godišnje bude pogođeno oko 0,1% do 1% . Rasprostranjena vakcinacija je dovela do pada stope bolesti više od 90%. Zaušnjaci su češći u zemljama u razvoju, gdje je vakcinacija manje uobičajena. Epidemija se, međutim, može pojaviti i u populaciji vakciniranih. Prije uvođenja vakcine, zaušnjaci su bili uobičajena bolest djetinjstva širom svijeta. Veća učestalost bolesti javlja se najčešće svakih dvije do pet godina. Najčešće su pogođena djeca u dobi između pet i devet. U populacijama imuniziranih osoba česta je u ranim 20-im godinama. Oko ekvatora se često javlja tokom cijele godine, dok je u sjevernijim i južnijim regijama svijeta češća zimi i s proljeća. Bolne otekline parotidne žlijezde i testisa opisani su prema Hipokrat u 5. stoljeću p.n.e.[7][8]

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Archived 21 March 2012[Date mismatch] at the Wayback Machine. (5th ed.). Oxford University Press
  2. ^ Coulehan J. L., Block M. R. (2005): The Medical Interview: Mastering skills for clinical practice, 5th Ed. F. A. Davis. ISBN 0-8036-1246-X. OCLC 232304023.
  3. ^ Hviid A., Rubin S., Mühlemann K. (2008): Mumps. The Lancet, 371 (9616): 932–944.
  4. ^ a b c Mumps virus vaccines. Weekly epidemiological record (2007) : 82 (7): 49–60, http://www.who.int/wer/2007/wer8207.pdf?ua=1.
  5. ^ Gupta R. K., Best J., MacMahon E. (2005): Mumps and the UK epidemic 2005. BMJ (Clinical research ed.), 330 (7500): 1132–1135.
  6. ^ Sen S. N. (2008): Mumps: a resurgent disease with protean manifestations, https://www.mja.com.au/journal/2008/189/8/mumps-resurgent-disease-protean-manifestations.
  7. ^ Junghanss T. (2013): Manson's tropical diseases, 23rd Ed. Elsevier/Saunders, Oxford, ISBN 9780702053061; https://books.google.ca/books?id=GTjRAQAAQBAJ&pg=PA261.
  8. ^ Atkinson W.(2012): Mumps epidemiology and prevention of vaccine-preventable diseases, Public Health Foundation, ISBN 9780983263135; http://www.cdc.gov/vaccines/pubs/pinkbook/mumps.html.

Vanjski linkoviUredi