Zalug (Prijepolje)

Zalug je selo u općini Prijepolje.

Etimologija

Ime Zaluga nastalo je od priloga ”za” – iza i riječi ”lug”. Riječ ”lug” predstavlja praslavenski i sveslavenski termin čije je prvobitno značenje bilo rit, močvara, zemljište obraslo grmljem sa pojedinačnom šumom. Ova riječ nije do danas sačuvala svoje izvorno značenje, jer od 13. i 14. vijeka ovaj pojam ne označava više baru, močvaru i rit, već se od tada njime označava sitnije rastinje na manjim nadmorskim visinama, tj. sitnije rastinje koje se nalazi ispod krupnije šume. Prema tome nazivom Zalug označen je prostor koji se nalazi za lugom, iza luga - za sitnom šumom, iza sitne šume. Zaista se na prostor današnjeg Zaluga dolazilo prolaskom kroz sitnu šumu, bilo da se dolazilo iz pravca Prijepolja, bilo iz pravca tvrđave Kovin (danas Jeringrad), kuda je vodio put uz dolinu Lima. Na isti način su nastali nazivi većeg broja lokaliteta: Zalužani, Zalužje, Zalužnica.

Historija

Najstariji historijski dokument u kojem se spominje Zalug je osmanlijski, katastarski popis stanovništva i naselja ovog dijela Sandžaka, koji se nalazi u hercegovačkom defteru iz 1477. godine. U njemu je ubilježeno: Čifluk Ismaila vojvode, timar spomenutih (Dogana iz Tetova i vlaha Isaka), mezra Zalug, pripada Kobri... . Znači, te 1477. godine Zalug je bio mezra što znači da je bio pust, nenaseljen, ali sa vidljivim ostacima kuća, mezarluka i dr. od ranijih stanovnika. Iz ovog popisa se dalje vidi da je prostor tadašnjeg Zaluga bio čifluk - suvlasništvo, vojvode Ismaila. Ismail je bio osoba koja je pripadala domaćem autohtonom stanovništvu, odnosno, osoba koja je prihvatajući islam i uzimajući ime, Ismail, zadržala svoju raniju titulu - vojvoda, koja, inače, u osmanskom sistemu i jeziku nije postojala. Samo ime Ismail ima značenje zaštićeni, povlašteni, štićeni, štićenik. Ovaj vojvoda Ismail je, u stvari, i u predosmanskom periodu bio povlašteni, bio je štićenik svog feudalnog gospodara, na što ukazuje njegova titula vojvode. Prema tom svom društvenom rangu i stepenu koji je imao, odnosno prema svojoj vojvodskoj tituli koju je zadržao i u osmanskom periodu, on je i izabrao ovakvo ime - Ismail -štićenik, povlašteni.

Ovo je, inače, u procesu širenja islama i nastanka novih, muslimanskih imena, bio jedan od načina kako su birali i uzimali nova imena oni koji su, u tim vaktovima, dobrovoljno prihvatali Islam. Nova muslimanska imena su znači birana ili prema svom društvenom rangu ili tako što je dotadašnje ime jednostavno prevođeno na turski jezik, pa je tako, primjera radi, dotadašnji Živko postajao Jahja, dotadašnji Vuk postajao je Kurt itd.

Primjer ovog Ismaila iz tadašnjeg Zaluga, koji je u godini ovog osmanskog katastarskog popisa ovih prostora, već bio musliman, potvrđuje veoma rano prihvatanje islama od strane domaćeg, autohtonog stanovništva na prostorima Sandžaka. Prostor današnjeg sela Zaluga bio je u prvoj polovini 15. vijeka, kao što to ovaj osmanski katastarski popis iz 1477. godine potvrđuje, vlasništvo hercega Stjepana Vukčića Kosače, najmoćnijeg bosanskog feudalca, kojeg historijski izvori potvrđuju kao pripadnika srednjovjekovne, bogumilske crkve bosanske. Zbog toga je logično zaključiti da je gore pomenuti vojvoda Ismail, u stvari, i sam neki Dobri Bošnjanin, neki od povlaštenih hercegovih ljudi, odnosno, neki od vojvoda hercega Stjepana Kosače, koji je prihvatajući islam zadržao i svoju raniju titulu - vojvoda. To je bila praksa osmanskog administrativnog aparata da pri dolasku na nove prostore nikad ne mijenjaju nazive, titule feudalaca i sl.

. Vojvoda Ismail je, kao uživalac, korisnik, čifluka, plaćao godišnju desetinu, porez, od svih poljoprivrednih proizvoda, spahijama Doganu iz Tetova i vlahu Isaku. To je njima dvojici bila plata ili dio plate, za njihovu vojničku službu. Taj porez, koji je Ismail plaćao ovoj dvojici spahija, iznosio je, te 1477. godine, 466 akči, a toliko je tada koštalo 1.800 kg. pšenice. Dalje se u defteru navodi da Zalug pripada tvrđavi Kobri. Ovo je greška osmanskog popisivača, jer treba da stoji tvrđavi Kovin, a to je današnji Jerin grad u Džurovu. Kovin je tvrđava koja se nalazila na, tada jedinom, putnom pravcu uz dolinu Lima, od Bosne prema Raškoj i Zeti. Zalug je, znači, pripadao, kao što to ovaj defter potvrđuje, posadnicima ove tvrđave, Doganu iz Tetova i vlahu Ishaku, pa je zbog toga i bio pod zaštitom posadnika tvrđave Kovin. U defteru se dalje, za Zalug, navodi: To je čifluk koji je bio hasa čifluk Hercegov. Vinograd koji se u njemu nalazi također je Herceg zasadio i u njemu ima jedno kućište ... Znači, prostor Zaluga je polovinom 15. vijeka bio lična svojina, odnosno has, Hercega Stjepana Vukčića Kosače (1404.-1466.), najmoćnijeg bosanskog feudalca i gospodara Hercegovine, koji je ovdje, u Zalugu, imao i svoj lični vinograd. Historijski izvori potvrđuju činjenicu da je Stjepan Vukčić Kosača bio Dobri Bošnjanin, odnosno, da je bio gorljivi pripadnik autohtone srednjovjekovne vjere bosanske. Historijski izvori potvrđuju i to da je Stjepan Vukčić Kosača u doba najvećeg progona Dobrih Bošnjana, Bogumila, iz pojedinih dijelova Bosne, zbog njihovog pripadanja vjeri bosanskoj, vršio njihovo prihvatanje i zbrinjavanje na prostoru Hercegovine. Progon su vršili, po nalogu Vatikana, pripadnici katoličanstva koji su dolazili najvećim djelom iz Ugarske, današnje Mađarske i dijelova Hrvatske.

U dijelu Zaluga, sa lijeve strane Jevđenovog potoka, danas se nalaze tri lokaliteta sa nazivima: Vinograd, Dvorište i Zidina, koji ukazuju na mjesto gdje se nalazio vinograd a vjerovatno i dvor hercega Stjepana Vukčića Kosače. Nešto visočije je lokalitet Kućišta, koji ukazuje na mjesto kućišta, koje se spominje u defteru iz 1477. godine. Dalje se u u defteru navode granice Zaluga, što je jedinstven slučaj u tadašnjoj Hercegovini, kojoj je u to vrijeme Zalug pripadao. Jer u ovom defteru iz 1477. godine, popisano je oko 2.000 naselja, a samo se za Zalug navode detaljne granice njegovog rasprostranjenja. To je zbog toga što je Zalug, kao čifluk trebao, zbog preciznosti osmanskog zakonodavstva, biti upisan u zemljišne knjige sa tačno određenim granicama. Svi drugi čifluci, popisani ovim defterom, su male teritorije, a Zalug je jedini primjer, u ovm periodu, da je cijelo selo pretvoreno u čifluk. Istovremeno, ovo je jedan od najranijih primjera čiflučenja.

Granice tadašnjeg Zaluga, koje se u defteru navode, bile su od Lima do potoka Ljubac i od vinograda do mjesta Strčina Stubica. Potok Ljubac je, u stvari današnja rijeka Ljubča, Vinograd je i danas prostor sa lijeve strane Jevđenovog potoka, a Strčina Stubica je danas nepoznat lokalitet. Strčo je staro muško ime, a stubica je zamka, klopka; male merdevine. Ovaj lokalitet se nalazio, vjerovatno, negdje visočije iznad Zaluga. Granica Zaluga, koja se u defteru navodi, dalje je išla, od mjesta Strčina Stubica do potoka Nizbrdlaz. Termin nizbrd znači strm, naget, a laz je iskrečni prostor u šumi. Prema tome, Nizbrdlaz bi mogao biti potok koji teče preko strme lazine. I danas stariji stanovnici Zaluga jedan uzdignuti prostor iznad Zaluga nazivaju Brdice, tj. kažu nizbrdce. Na ovom prostoru je šuma iskrčena, pa je to i danas lazina. U defteru navedeni potok Nizbrdlaz mogao bi biti potok koji teče preko ovog prostora. Granica Zaluga, koja se u defteru navodi, dalje se pružala od Papratske ponovo do Lima i potoka Nasuha. Papratska je prostor sa puno paprati, vjerovatno lokalitet današnjeg Jarčišta, a potok Nasuh je mogao biti potok koji u velkom dijelu svojeg korita nema vode, presušuje, pa poslije kiše voda potriječe na suho, potiče dotad suhim koritom.

Kao što se vidi, u ovom historijskom dokumentu, granica Zaluga uvijek je polazila od Lima. Zato treba napomenuti da korito, odnosno, tok Lima, na prostoru Zaluga i današnjeg zaluškog polja, u to vrijeme, odnosno u vrijeme te 1477. godine, nije bio na prostoru gdje se danas nalazi, već je on bio u gornjem, zapadnom, dijelu današnjeg zaluškog polja. Korito i tok Lima, u tim vremenima, bili su, u stvari, dosta blizu današnjeg puta koji iz Prijepolja vodi prema Zalugu, pa zaluško polje tada nije ni postojalo, u današnjem rasprostranjenju, odnosno ono tada nije imalo ovoliku površinu.

Najveći dijelovi današnjeg zaluškog polja bili su, te 1477. godine, ili prostor na kojem je se nalazilo korito Lima ili prostor koji je bio močvarni teren sa vrbama i topolama.