Đavo

(Preusmjereno sa Vrag)

Đavo (ili Đavol; od grčkog: Διάβολος, preko staroslavenskog: Dїavolъ), ili Satana (Sotona; hebrejski: שָׂטָן, aramejski: שִׂטְנָא, latinski: Sátanas, sa prvobitnim značenjem u hebr. jeziku "protivnik", "tužilac (pred sudom)" (Ps 109;6; usp. Za 3.12; Jb 1.6; Za 3.12)), u religiji predstavlja personifikaciju zla, neprijatelja ljudima i Bogu, palog anđela, demona ili manje božanstvo.[1] Smatra se objektivizacijom neprijateljske i destruktivne sile.[2]

Đavo zaleđen u centru Kokita, devetog kruga pakla u Božanstvenoj komediji

Teško je precizirati određenu definiciju bilo kojeg stepena složenosti koja će obuhvatiti sve tradicije, osim toga što je manifestacija zla. Ima smisla razmatrati đavola kroz objektiv svake od kultura i religija koje imaju đavola kao dio svojih mitova.[3]

Historija ovog koncepta je isprepletana sa teologijom, mitologijom, psihijatrijom, umjetnošću i književnošću, pri čemu održava validnost i razvija se nezavisno unutar svake tradicije.[4] To se historijski dešava u mnogim kontekstima i kulturama, i ima mnogo različitih imena: Šejtan, Lucifer, Belzebub, Mefistofeles; i atributa: on se portretira kao plav, crn ili crven; prikazuje se kao da ima rogove na glavi ili bez rogova itd.[5][6] Ideja đavola je često bila ozbiljno shvaćena, mada ne uvijek, na primjer kada se figure đavola koriste u reklamiranju i na omotima slatkiša.[3][7]

DefinicijeUredi

U svojoj knjizi "Đavo: Percepcija zla od antike do primitivnog kršćanstva" (engleski: The Devil: Perceptions of Evil from Antiquity to Primitive Christianity), Jeffrey Burton Russell diskutuje razna značenja i poteškoće koje se susreću prilikom korištenja termina đavo. On ne pokušava da definiše riječ u opštem smislu, ali opisuje ograničenu upotrebu koju namjerava da primijeni za riječ u svojoj knjizi, ograničenu da bi se "minimizovala ova poteškoća" i "radi jasnoće". U svojoj knjizi Russell koristi riječ đavo kao "antropomorfizam zla koji se sreće kod raznih kultura", za razliku od riječi šejtan, koju specifično rezerviše za figuru u abrahamskim religijama.[1]

U uvodu u svoju knjigu Sotona: Biografija, Henry Ansgar Kelly diskutuje različita razmatranja i značenja na koja je naišao u upotrebi izraza kao što su đavo i satana itd. Mada ne daje opštu definiciju, on to opisuje u svojoj knjizi kao "kad god se dijabolos koristi kao pravo ime satane", što napominje koristeći mali format velikih slova.[8]

Đavo u slavenskoj mitologijiUredi

Vrag ili đavo kakav se susreće i zatiče u slavenskim narodnim vjerovanjima i umotvorinama, izgrađen je nakon pokrštavanja Slavena, pod snažnim utjecajem Crkve. Uzroke ovoj pojavi treba tražiti u staroj slavenskoj mnogobožačkoj vjeri. Na Đavola su prenesene funkcije i mitovi koji su se ranije vezivali za neke od slavenskih vrhovnih bogova, a isto se dogodilo i sa germanskim Odinom i slavenskim Crnobogom.

Ličnost je jako složena. Nijedan drugi demon nije imao tako raznoliku historiju; niti jedan drugi nije preopterećen tolikom nasljedstvom iz stare vjere. I dan-danas se naziva imenom nekadašnjeg slavenskog vrhovnog boga (v. Čajkanović): to je ime Daba, koje je hipokoristik od imena Dabog. Zajedničko slavensko ime za đavola (ruski: "čort", češki: "čert", poljski: "čart", lužičkosrpski: "cart") prvobitno je bila epiklaza ne za Đavola, nego baš za Daboga, koji je bog čaranja (par exellence).

Po ovim svojim najvažnijim oznakama, đavo je zamjenik paganskog vrhovnog boga, pa otuda i potječe njegov udio u kultu; naročito ako je riječ o nekoj nedozvoljenoj radnji, uvijek se apeluje na Đavolovu pomoć ili se (žrtvama, zaklinjanjima, molitvama) utječe na njega da barem ne smeta. Otuda vjerovatno i poslovica "Uždi svecu jednu svijeću, a đavolu dvije". Đavo ima neke osobine i tjelesne karakteristike koje su na njega prenesene sa drugih demona. Na primjer, kada se kaže da su "đavoli u noći jahali i zanosili putnike", može se reći da je to posao i vukodlaka i drugih noćnih demona, a kada Đavo čini ljudima sitne prolazne pakosti, dosađuje im i "pravi komendiju", to u osnovi znači da se radi o običnom šumskom demonu (a ne Đavolu), kojem zadovoljstvo čine nestašluci. Takvi demoni su bili grčki Sileni i Satiri i rimski Fauni (ili Silvani), pa su čak neka spoljašnja obilježja identična: kozije noge, jarčeva brada, uši "kao u vola".

Đavo u kršćanstvuUredi

Đavo (Vrag), ili preciznije Sotona tj. Lucifer, jeste Božije (Oca, Sina i Svetog duha) stvorenje, anđeo otpadnik, bogoodstupnik iz Starog zavjeta, uzročnik pada čovječanstva u grijeh. Kršćanska dogmatika je nastavila jevrejsku proglasivši ga za protivnika Sina Božijeg i neprijatelja ljudi, oca laži, personifikaciju grijeha i zla. Sličnu ideju koriste i neke druge monoteističke religije kao što je islam.

Po kršćanskom ubjeđenju njegove moći su najveće tamo gdje su se ljudi najviše udaljili od Boga, te ih on može vezivati i koristiti za sebe i svoje poslove, bez njihove volje. S druge strane, oni koji se nisu udaljili od Boga i podlegli Đavolovom utjecaju, usljed jake volje ili ljubavi, imaju moć nad njim i njegovim sljedbenicima. Čak se i Đavo pokazuje poslušnijim Bogu, na ukoravanje ljudi koji su voljno ili nevoljno postali neposlušni, te otpadnici i bogoodstupnici.

"Princ ovoga svijeta je Sotona", kaže Isus.

Đavo u islamuUredi

Iblis (arapski: إبليس) ili Šejtan (arapski: شيطان), po islamskom učenju, praotac je Džinna.

Đavo u filozofijiUredi

Holandski filozof Baruch Spinoza negira antropomorfizam u religiji. Za njega Đavo nije čovjek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine ili moralne kvalitete. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci mogu ljudima, iz njihove ograničene perspektive, izgledati zlim. Ali zlo je također dio Boga, njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe.[9] Nepostojanje đavola Spinoza ontološki dokazuje:

Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopšte ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprotstavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.[9]

– Etika

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ a b Russell 1987, str. 11, 34.
  2. ^ Russell 1987, str. 34.
  3. ^ a b Russell 1987, str. 41-75.
  4. ^ Russell 1987, str. 44, 51.
  5. ^ Arp, Robert (2014). The Devil and Philosophy: The Nature of His Game. Open Court. str. 30–50. ISBN 9780812698800.
  6. ^ Russell 1987, str. 66.
  7. ^ Russell 1987, str. 2.
  8. ^ Kelly, Henry Ansgar (2006). Satan: A Biography. Cambridge, England: Cambridge University Press. str. 3–4. ISBN 978-0521604024.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  9. ^ a b Fenomen zla u filozofiji od klasične patristike do Baruha de Spinoze, Pristupljeno 4. 5. 2013.

LiteraturaUredi

Vanjski linkoviUredi