Vidra
Vidre (lat. Lutrinae) su potporodica slatkovodnih ili morskih sisara, dio porodice Mustelidae, u koju spadaju lasice, tvorovi, jazavci i druge njima slične životinje. Vidre su predatori – mesožderi, koji love raznoliki plijen. Obuhvataju 13 vrsta u 7 rodova, a rasprostranjene su gotovo širom svijeta.
| Vidre | |
|---|---|
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Animalia |
| Koljeno | Chordata |
| Razred | Mammalia |
| Red | Carnivora |
| Porodica | Mustelidae |
| Potporodica | Lutrinae |
| Amblonyx Aonyx | |
Opis uredi
Vidre su pokrivene veoma mehkim slojem krzna, u kojem se ispod vanjskog sloja nalaze duge zaštitne dlake. Ono ih održava suhima tokom boravka u vodi, zadržavajući sloj zraka, što im održava toplinu. Sve vidre imaju duga, vitka tijela i srazmjerno kratke noge. Među prstima imaju plivaće kožice. Većina vrsta ima veoma oštre kandže, koje su u stanju prihvatati i skliski plijen pout riba. Svaki put, nakon plivanja vidra se trlja od zemlju da sa krzna skine vodu (a morske i soli).
Ishrana uredi
Vidre imaju veoma brz metabolizam i energiju troše velikom brzinom. Naprimjer, evroazijske vidre dnevno moraju pojesti čak 15% vlastite težine, a morske vidre 20 do 25%, ovisno o temperaturi. U vodama sa temperaturom od oko 10 °C, vidra mora uloviti najmanje 100 grama ribe u jednom satu, jer ne može preživjeti od manjih količina. Većina vrsta dnevno lovi 3 do 5 sati, aženke koje se doje mlade love i do 8 sati dnevno.
Većina vidri hrani se uglavnom ribom, dok prehranu nadopunjuju žabama, slatkovodnim rakovima i većim vodenim insektima, a morske i sitnim račićima. Neke su se usavršile i u otvaranju školjaka, dok ostale jedu isitne ptice ili sisare. Njihova ovisnost o samo jednom plijenu čini ih veoma ranjivim zbog mogućeg prorjeđivanja plijena.
Vrste uredi
Rod Lutra
- Evropska vidra (Lutra lutra)
- Dlakava vidra (Lutra sumatrana)
Rod Lutrogale
- Glatka indijska vidra (Lutrogale perspicillata)
Rod Lontra
- Sjeverna riječna vidra (Lontra canadensis)
- Južna riječna vidra (Lontra provocax)
- Neotropska vidra (Lontra longicaudis)
- Obalna vidra (Lontra felina)
Rod Pteronura
- Divovska vidra (Pteronura brasiliensis)
Rod Aonyx
- Južnoafrička beznokta vidra (Aonyx capensis)
- Orijentalna kratkonokta vidra (Aonyx cinerea)
Rod Enhydra
- Morska vidra (Enhydra lutris)
Evropska vidra uredi
Evropska obična vidra (Lutra lutra) ima izduženo-valjkasto, hidrodinamično tijelo sa relativno dugim i na kraju zašiljenim repom, koji joj služi kao kormilo. Tjelesne dimenzije i mMužjaci su obično krupniji, dugi oko 120 cm i teški oko 12 kg, a ženke su duge oko 110 cm i teške oko 8 kg. Na rep otpada gotovo 1/3 ukupne dužine.
Noge su kratke, snažne, sa po 5 prstiju na svakoj šapi, koji su međusobno povezani plovnom kožicom. [[Čula mirisa i sluha su joj izoštrena do savršenstva. Glava ove vidre je okruglasta, spljoštena i nešto šira od kratkog vrata. Njuška je zaobljena i mesnata, sa brojnim dugim brkovima (dužine i do 25 cm). Oči su joj male i razmaknute, visoko postavljene. Uši su ktatke i gotovo potpuno skrivene u krznu; pomoću kožnih naora, tokom ronjenja, mogu se potpuno zatvoriti.
Zubalo je moćno, a sadrži 36 zuba, pri čemu je u obje j vilice imaju po 6 sjekutića, 2 očnjaka i 10 kutnjaka. Kondilo-bazna dužina lobanje iznosi 10,5 do 12,5 cm. Tijelo je prekriveno gustom poleglom dlakom, čiji je vanjski sloj (nad-dlaka) grtub i redovno dobro namašćen (za odbijanje vode), a u donjem, koji služi kao toplotni izolator, su mehke dlake (pod-dlaka). Boja krzna je varijailna; leđa su obično hrđasto-mrka, bokovi nešto svjetliji, a trbušna strana je srebrenasto bijela. Ispod grlsa ima malo svijetlo polje koje se zove lisa.
Evropska vidra je bila široko rasprostranjena širom kontinenta, osim Island i mediteranskih otoka. Međutim, u mnogim područjima je gotovo potpuno istrijebljena pa je danas jedan od najugroženijih evropskih sisara. Bosanskohercegovačka populacija je relativno još uvijek vodrživa, a smatra se da je jedna od „najzdaavijih“ u Evropi.
Sjeverna riječna vidra uredi
Sjeverna riječna vidra (Lontra canadensis) jedna je od najzaigranijih, najznatiželjnijih i najaktivnijih vrsti svog roda, šo je čini popularnom životinjom u zoološkim vrtovima i akvarijima, iako je smatraju štetočinom na poljoprivrednim površinama jer mijenja riječnu obalu prema vlastitom nahođenju radi prilaza rijeci, klizanja i obrane. Jedna je od mnogih životinja koje su bile glavne mete lovaca na krzno u Sjevernoj Americi.
Riječne vidre jedu raznoliku ribu i školjkaše, kao i manje vodene i kopnene sisare i ptice. U dužinu mogu narasti do jednog metra, uz težinu od 5 do 15 kilograma. Sjeverna riječna vidra je u Evropi ugrožena vrsta, jer je nekada bila atraktivna lovna divljač i smatrana štetočinom. Pohlepa za krznom je zamaglila svijest da su vidre bile svojevrsni regulatori odnosa u mrežama ishrane riječnih ekosistema. Obično je količina hrane, uglavnom ribe, regulirala rast populacija vidre, pa se bogatstvo nekog vodotoka ribljim fondom moglo mjeriti procjenom brojnosti vidre. Danas, pored zakonske zabrane lova na vidre, neka područja za nji imaju i utočišta, koja pomažu oporavak bolesnih i ozlijeđenih jedinki.
Morska vidra uredi
Morska vidra (Enhydra lutris) je široko rasprostranjena na pacifičkim obalama Sjeverne Amerike. Ranije su naseljavale plitke vode Beringovog prolaza i Kamčatke, te juga Japana. Zbog kvalitetnog i skupocjenog krzna, bila je privlačna lovna divljač. Jedan centimetar kože morske vidre prekriva oko 200 000 dlaka, što ju je dovelo do ruba izumiranja. Do 1911. godine preostalo je ih je tako malo da je trgovina njihovim krznom postalo potpuno neisplativa.
Morske vidre hrane se školjkašima i ostalim beskralješnjacima (posebno petrovcima i ježincima), te ih se često može promatrati dok koriste kamenje kao alat kojim razbijaju i otvaraju oklop plijena. Narastu od jednog do dva metra u duljinu i postignu masu oko 30 kilograma. Iako su bile na rubu istrjebljenja, ponovo su se počele proširivati, počevši od obale Kalifornije.
Morske vidre nemaju sloj sala poput ostalih morskih sisavaca (kao tuljani ili kitovi), već im, kao kod ostalih vrsta vidri, toplinsku izolaciju osigurava zrak zarobljen u krznu.
Evropska vidra uredi
Vidre nastanjuju i Evropu. U Velikoj Britaniji bile su veoma česte, no u današnje vrijeme postale su rijetke zbog nekadašnje upotrebe pesticida koji su im štetili, te zbog nestanka prirodnog staništa. Populacija evropske vidre dosegla je veoma nizak broj 1980ih godina, no uz pomoć inicijative, 1999. godine ustanovljen je broj i oporavak do 1000 jedinki.
Divovska vidra uredi
Divovska vidra (Pteronura brasiliensis) nastanjuje Južnu Ameriku, posebice pritoke rijeke Amazone, no postaje sve rjeđa zbog učestalog krivolova, nestanka prirodnog staništa i upotrebe žive i ostalih otrova u ilegalnim aluvijalnim rudnicima zlata. Ova društvena životinja naraste u duljinu i do 1,83 metara.
Kulturološko značenje uredi
Nordijska mitologija govori o patuljku Ótru koji po navici preuzima oblik vidre.
U nekim urođeničkim Američkim kulturama, vidre se smatraju totemičkim životinjama.
Prema zoroastričnim vjerovanjima, vidra se smatra čistom životinjom koja pripada Ahura Mazdi.[1]
U knjigama o Harryju Potteru, Patronus Hermione Granger preuzima oblik vidre.
Reference uredi
- ^ Cooper, JC (1992). Symbolic and Mythological Animals. London: Aquarian Press. str. 171–72. ISBN 1-85538-118-4.