Utočište za ludake Sunbury
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Utočište za ludake Sunbury (Sunbury Lunatic Asylum) je otvoreno u oktobru 1879. Proglašenje utočištem je objavljeno u službenom glasniku 31. oktobra 1879.
| Utočište za ludake Sunbury | |
|---|---|
 Ulazne stepenice | |
| Geografija | |
| Lokacija | Sunbury, Viktorija, Australija |
| Koordinate | 37°35′47″S 144°43′45″E / 37.596313°S 144.72925°E |
| Organizacija | |
| Zdravstveni sistem | Javni |
| Vrsta | Specijalizovana |
| Historija | |
| Otvorena | 1879. |
| Zatvorena | 1985. |
Prije nego što je otvoren kao utočište Sunbury je kontrolisalo Ministarstvo industrijskih i škola u popravnim domovima (Department of Industrial and Reformatory Schools). Kad je Sunbury preuzeo Ogranak Bolnica za umobolne pacijenti su prebačeni iz Utočišta Ballarat i Utočište Ballarat je preuzelo Ministarstvo industrijskih i škola u popravnim domovima. Pacijenti su također prebačeni i iz Utočišta Yarra Bend.
Od svog osnivanja naziv institucije u Sunbury-ju se mijenjao reflektujući zajedno promjenljivi stav društva prema mentalnim bolestima i pristup vlasti Viktorije tretmanu mentalno poremećenih osoba. Bez obzira na promjene u oznaci funkcija i struktura agencije nisu značajno promijenjeni, dakle institucija je bila registrovana kao jedna neprekidna agencija. Od svog osnivanja do 1905. institucija je bila poznata kao utočište. Naziv ističe njegovu funkciju kao mjesta za zadržavanje radije nego bolnice koja pruža tretman mentalno bolesnim koji mogu biti liječeni. Zakon o ludilu iz 1903. (br. 1873) promijenio je naziv svim „utočištima“ u „bolnice za umobolne“. Ovaj zakon je stupio na snagu u martu 1905. Zakon o menetalnoj higijeni iz 1933. (br. 4157) promijenio je naziv u „mentalne bolnice“.
Utočište / bolnica za umobolne itd. je bila bilo koja javna zgrada koju proglasi guverner (Governor-in-Council) i koja bude objavljena u službenom glasniku kao mjesto za prijem mentalno bolesnih osoba. Utočište je također moglo pružiti odjeljenja za privremeni prijem pacijenata kao i za pacijente kojima je trebalo duže liječenje. Dok zakon o mentalnom zdravlju iz 1959. nije postao operativan 1962. ova odjeljenja za kraće liječenje su bila poznata kao „prijemne kuće“ ili „prijemna odjeljenja“. Zakon o mentalnom zdravlju iz 1959. (br. 6605) imenovao je bolnice koje pružaju kraće liječenje i smještaj „psihijatrijskim bolnicama“. Mada, kroz svoj vijek, Sunbury je korišten skoro samo za pacijente kojima je trebalo duže liječenje.
Pacijenti nisu mogli biti zadržani u utočištu bez naloga kojim se traži njihov prijem. Do 1867. naloge je potpisivao guverner. Posle je generalni sekretar (Chief Secretary) bio nadležan za ovu funkciju. Od 1934. direktor Mentalne higijene (Mental Hygiene) i od 1952. glavni ljekar (Chief Medical Officer) Ogranka za mentalnu higijenu su bili sukcesivno odgovorni za prijem pacijenata. Zakon o ludilu iz 1914. (br. 2539) je omogućio prijem pacijenata na dobrovoljnoj osnovi to jest na pacijentov zahtjev na specificirani period.
Po odredbama Zakona o mentalnom zdravlju iz 1959. (br. 6605) Sunbury je 1962. proglašen u službenom glasniku mentalnom bolnicom i trening centrom i bio je odgovoran za mentalno ometene i mentalno retardirane pacijente. U 1985. je odgovornost za Sunbury prešla sa Odjeljenja za mentalno zdravlje (Mental Health Division) Ministarstva zdravlja na Kancelariju za intelektualno invalidne djelatnosti, odjeljenje Ministarstva društvenih djelatnosti. Od tada Sunbury je bio poznat kao centar za trening i korišten je da smjesti intelektualno hendikepirane osobe.