Utočište za ludake Bedford
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
| Utočište za ludake Bedford | |
| Zvanični naziv: | Bedford Lunatic Asylum |
| Država: | Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Konstitutivna zemlja: | Engleska |
| Region: | East |
| Grofovija: | Bedfordshire |
| Kotar: | Bedford |
| Otvoreno: | 1812. |
| Otvoreno: | 1860. |
Utočište za ludake Bedford (Bedford Lunatic Asylum) je napravljeno 1812. i bilo je drugo te vrste u Engleskoj. Bilo je otvoreno 48 godina i zatvoreno je 1860. jer nije poboljšavalo zdravlje pacijenata.
Prije Zakona o ludosti (Lunacy Act) iz 1808. samo su bogati mogli sebi priuštiti liječenje fizičkih i mentalnih bolesti. Iako su bogati imali para da plate tretman tehnike tog doba nisu bile ni sigurne ni humane. Čišćenje, povraćanje i zatvaranje su bili standardni tretmani tog doba kad je smatrano da su i buncanje i melanholija uzrokovani psihičkim poremećajem kao i svaka druga bolest.
Potvrđivanje Zakona o ludosti iz 1808. je omogućilo grofovijama da grade utočišta svojim parama. Promjene su napravljene da bi se pomoglo ljudima sa mentalnim bolestima. Samuel Whitbredje bio pokretač svega u Utočištu. Whitbred se skoncentrisao na reformisanje tauna nakon što nije uspio u politici. Prave namjere Samuel-a Whitbred-a sa Utočištem su uvjek bile diskutabilne. U to vrijeme Bedford je bio mali taun sa puno potreba, mostovima je trebala obnova, a nije imao ni industrije. Pitanje je da li njegove namjere bile da pomogne ljudima ili da pomogne sebi i obezbijedi sebi publicitet. U aprilu 1812. Utočište za ludake Bedford, koje je projektovao John Wing, otvorilo je svoja vrata i nije ispunilo očekivanja.
Doktori, sestre i drugo medicinsko osoblje tada još uvijek nisu htjeli da preuzmu brigu o mentalno bolesnim i koristili su oštre mjere u liječenju. Najviše su koristili ludačke košulje i lisice. Pomoćnici sestara su imali puno posla. Ne samo da su morali da obuzdavaju pacijente već i da ih kupaju, oblače ih i pomažu im u dnevnim vježbama. Pomoćnici su smatrali da su pacijenti bolesni i bi trebali smatranim uračunljivim za stvari koje kažu ili urade. Ljekari nisu mogli da odluče šta bi izliječilo pacijenta pa je i izbor tipa ljekara bio diskutabilan. Uz nedostatak znanja kako da se pomogne pacijentima Utočište je moglo da upadne i u druge probleme.
1845, 33 godine poslije otvaranja Utočišta, skupština je donijela zakon da svaka grofovija mora imati utočište ili koristiti utočište druge grofovije. Većina drugih grofovija nije napravila utočišta kao Bedford, pa je sad bilo duplo više pacijenata i nije bilo osoblja da im pomognu u njihovim potrebama. Bedfordove komšijske grofovije Hertfordshire i Huntingdonshire su poslale svoje pacijente u Bedford. Uskoro je Utočište za ludake Bedford zatvoreno kao ,,neprikladno" za pacijente.
Zgrada utočišta je danas stambena zgrada. Na mjestu groblja pacijenata je danas dječije igralište.