Stridsvagn 103
Stridsvagn 103 (Strv 103) (bos. Glavni borbeni tenk 103) je bio švedski glavni borbeni tenk iz perioda hladnog rata nekonvencionalnog izgleda u odnosu na druge tenkove, jer je imao fiksnu kupolu sa mogućnošću spuštanja i dizanja prednjeg dijela trupa. Oklopna vozila sa fiksnom kupolom inače se klasificiraju kao lovci tenkova ili jurišni topovi. Strv 103 je jedini koji se kao takav serijski proizvodio nakon drugog svjetskog rata i smatra se tenkom, jer se njegova uloga u odnosu na ostale GBT ne razlikuje.
| Stridsvagn 103 | |
|---|---|
 | |
| Svojstva | |
| Posada | 3 |
| Dužina | 9 m |
| Širina | 103 B 3.6 m 103 C 3.8 m |
| Visina | 2.43 m |
| Težina | 103 B 39.7 t 103 C 42.5 t |
| Oklop i naoružanje | |
| Oklop | 192-337 mm |
| Osnovno naoružanje | Bofors L74 105 mm L/62 top |
| Sekundarno naoružanje | 2x 7,62 mm mitraljez KSP 58 protivavionski mitraljez 7.62 mm KSP 58 |
| Pokretljivost | |
| Pogon | 103 A: Rolls-Royce K60 dizelski motor, 240 KS (179 kW) i Boeing GT502 plinska turbina, 300 KS (223 kW) 103 B: Rolls-Royce K60 dizelski motor, 240 KS (179 kW) i Caterpillar 553 plinska turbina, 490 KS (365 kW) |
| Suspenzija | hidropneumatska suspenzija |
| Brzina na cesti | 60 km/h [1] |
| Snaga/težina | 18.3 KS/t |
| Domet | 390 km |
Strv 103 se projektovao i proizvodio u Švedskoj, početak projekta veže se za 1950-e i bio je prvi glavni borbeni tenk pogonjen motorom sa turbinom. Rezultat je bio tenk sa veoma niskom siluetom i pridjevom na izdržljivost i zaštite posade. Uveden je u operativnu upotrebu 1967. godine i korišten je do 1997. godine kao GBT švedske vojske, kada su ga zamijenili Stridsvagn 121 i Stridsvagn 122, inače verzije Leoparda 2.
Historija
urediSredinom 1950-ih raspisan je konkurs za projekat novog tenka koji bi zamijenio Centurione. Na konkurs se javio švedski konzorcij Landsverk, Volvo i Bofors sa sugestijom da se ponovno aktivira projekat teškog tenka poznatog pod nazivom KRV, koji je bio naoružan glatkocijevnim topom 155 mm i opremljen oscilirajućom kupolom. Međutim, ta ideja se smatrala skupom u poređenju sa drugim rješenjima: A (Anglo-američko) sa tenkom do 50 tona sa visokom zaštitom i srednjom mobilnošću bilo iz Velike Britanije ili SAD-a i T (njemačko-francusko) sa masom do 30 tona, slabim oklopom i jakom mobilnošću. 1956. godine predlođeno rješenje S (Švedska) što je označavalo domaću alternativu.
Razvoj
urediStudijama izvješaja o gubicima tenkova u drugom svjetskom i korejskom ratu je zaključeno da visina tenka igrala važnu ulogu u gubicima, više od polovine guitaka tenkova bio je posjedica direktnih pogodaka u kupolu. Radikalna solucija bila je potpuno uklanjanje kupole, što bi značajno smanjilo zonu potencijalnih pogodaka tenka i usljed čega bi tenk bio značajno lakši. Što se tiče ukupne visine tenka, visina Strv 103 nije bila značajno manja u odnosu na njegove potencijalne portivnike, kao što je bio sovjetski T-62. Spomenuti tenk nije bio uveliko viši sa visinom od 2.20 m u poređenju od 2.18 m kod Strv 103. T-62 je svoju nisku sileuetu platio sa skučenošču prostora unutrašnjosti i smanjenom depresijom topa. Prilikom djelovanja tenkovi su morali izložiti svoje kupole neprijateljskoj vatri usljed čega su se štitili zemljoanim zaklonom ispred vozila.
Uzimajući u obzir trasmisiju francuskog tenka Char B1, jako dobru okretnost kratkih gusjenica i borbene performanse njemačkog jurišnih topova StuG i Jagdpanzer iz drugog svjetskog rata poslužili su za ideju novog tenka švedskom konstruktoru Svenu Bergeu da riješi problem ciljanja topom na osnovu automatskog sistema prijenosa i ovjesa vozila, tako da se tenk spuštao, podizao i okretao od strane poslužioca topa. Kako je top bio fiksiran za trup tenka,[2] tako je nije bila upotrijebljena njegova stabilizacija. Kao rezultat toga, tenk se nije mogao istovremeno pomicati i vršiti paljbu, ali švedsko iskustvo sa Centurionima sugeriralo je da bi tenkovi mogli postići prihvatljivu preciznost morali bi i onako biti nepokretni prilikom gađanja. Došli su do pogrešnog zaključka da pojava tehnologije stabilizacije topa neće biti u bližoj budućnosti.
Ostale kaarkteristike tenka također su bile radikalne, naime tenk je bio naoružan užljebljenim topom Bofors 105 mm L74 dužine cijevi od 62 kalibra, mogao je koristiti isto streljivo kao britanski top Royal Ordnance L7 i bio je opremljen automatskim punjačem topa sa brzinom gađanja od 3 sekunde. Također broj članova posade je smanjen na dva nišandžija/vozač i komandir tenka (u tadašnje vrijeme mnogi tenkovi su imali po 4 člana posade), s tim da je jedan član posade mogao upravljati svim zadanim funkcijama tenka jer iz svoje pozicije je bio opremljen dvostrukim komandama. Ovakav režim rada se naravno koristio samo u hitnim slučajevima zbog radnog opterećenja posade. Koncept tenka je prošao praktična testiranja koja su brzo pokazala da dvočlana posada nije dovoljna za ivršavanje brojnih zadataka koji uključuju promjenu gusjenica, opće održavanje tenka, privremeno kampiranje, nadopuna na terenu. Iz navedenih razloga odlučeno je da se doda još jedan član posade koji je postavljen kao stražnji vozač i radio operater koji je sjedio obrnuto od ostatka posade na osnovu čega se tenk mogao kretati istom unazad istom brzinom kao i naprijed. Komadir i vozač/nišandžija su bili opremljeni istim nišanima i opremom topa i sisitemom za upravljanje.
Karakteristično u odnosu na ostale tenkove je bilo to da je tenk bio pokretan s dva motora različitih tipova Rolls-Royce K60 dizelski motorom snage 240 KS (179 kW) sa suprotnim klipovima i Boeing GT502 plinskom turbinom od 300 KS (223 kW) za potrebe brže vožnje i vožnje u teškim terenskim uslovima. Nakon što je utvrđeno da turbina vrlo brzo biva preopterećena, zamijenjena je sa Caterpillar 553 plinskom turbinom od 490 KS (365 kW). Ova preinaka se desila dok još nije bilo proizvedeno 70 primjeraka, a već proizvedeni tenkovi su bili preinačeni. Ovo je bio prvi tenk sa plinskom turbinom, kasnije nakon njega će sovjetski T-80 i američki M1 Abrams biti pogonjeni plinskim turbinama.
Strv 103 je bio amfibijsko vozilo, oprema za amfibijske zadatke je mogla biti instalirana u roku od 20 minuta, brzina kretanja u vodi pomoću gusjenica je iznosila 6 km/h.
Po jedan tenk u svakoj četi je bio opremljen buldožer ispod prednje strane trupa koja se ručno postavljala. Sa ovakvom dodatnom opremom tenk je mogao izvršavati pojedine inžinjerske zadatke kao što su kopanje zemljanog zaslona, zasipanje rovova radi lakše prohodnosti. Nakon što bi zadatak bio izvršen, kašika se ručno vraćala ispod trupa i fiksirala. Kasnije kod "C" verzije svi tenkovi su bili na ovakav način opremljeni radi bržeg izvođenja zadataka i povećanja mjera zaštite donjeg dijela trupa.
Upotreba
uredi
Proizvodnja Strv 103 tenka započeta je 1967. godine, a završena je 1971. godine sa 290 isporučenih tenkova. Izmjene tenka su uključivale žiroskopski stabiliziranu kupolu komandira koja je bila naoružana mitraljezom kalibra 87.62 mm KSP 58 i nadograđen prednji oklop. Na prednji dio trupa postavljana je "rešetka" s ciljem zaštite od HEAT projektila što Šveđani čuvali kao tajnu i bila bi upotrebljavana u slučaju rata.
Unatoč svojem konceptu Strv 103 je bio namijenjen ofenzivnim djelovanjima. Oklopne brigade švedske vojske opremljene ovim tenkom nosile su naziv anfallsbrigader (jurišna brigada) koje su imale za zadaću izvršavaja kontraofanziva u slučaju pomorskog ili zračnog desanta.[3][4] Tadašnja šveska oklopna doktrina je nalagala agresivan pristup oklopnom djelovanju, pa čak i u defenzivom karakteru.[5] Koncept Strv 103 tenka temeljio se na zaštiti, a ne na odbrambenom borbenom karakteru.[3]
Strv 103 nikada nije upotrijebljen u borbenim djelovanjima, tako da su njegove karakteristike ostale neoprobane u ratnim uslovima. Međutim za ulogu koja mu je bila namijenjena 1960-ih godina imao je borjne prednosti u odnosu na ostale tenkove tog doba. 1967. godine Norveška je provela test poređenja sa svojim Leopard 1 tenkovima u utrdili da u situaciji zatvorenih otvora posade Strv 103 su opazile više meta i imale brže gađanje nego Leopard 1, dok sa otvorenim otvorima situacija je bila obrnuta. Od aprila do septembra 1968. godine britanska oklopna škola u Bovingtonu je na testiranjima dva Strv 103 ustvrdila brojne prednosti Strv 103 koncepta u odnosu na standardne tenkove s kupolom. U poređenju sa Centurion tenkovima od kojih su Strv 103 imali znatno kraću dodirnu površinu gusjenica pokazali su se lošiji u savlađivanju mekanog terena (blato, snijeg), mogućnost prelaska rovova i vertikalnih prepreka bila znatno manja, Centurion se mogao popeti na zid visine 100 cm, dok je Strv 103 jedva uspio savladati zid od 80 cm. Na tvrdom terenu Strv 103 se dalo lakše upravljati.[6] 1975. godine provođena su testiranja u američkom Fort Knoxu. Ispitivanje je pokazalo da je Strv 103 precizniji od M60A1E3, ali u prosjeku 90,5 sekundi sporiji u gađanju.[7]
Verzije
uredi
Strv 103B
urediKako se težina Strv 103 povećavala u odnosu na predprodukcijske modele, pokazalo se da 103 nema dovoljno jaku pogonsku grupu. Snažnija plinska turbina koju je proizvodio Caterpillar, predstavljena je nakon prvog proizvodnog ciklusa od 80 tenkova. Tenkovi prethodne verzije (retroaktivno označeni kao Strv 103A) ubrzo su nadograđeni na B standard. Podešavanja hidro-pneumatskog ovjesa povećala su elevacijski raspon od -10 do +12 stepeni na -11 do + 16 stepeni.[8]
Strv 103C
urediProgram nadogradnje je pokrenut 1986. godine s ciljem da se svi tenkovi opreme novim SUP-om. Također svi tenkovi su opremljeni buldožerskom kašikom. Daljnjom nadogardnjom 1987/88. godine tenkovi su opremljeni novim Rolls-Royce motorima od 290 KS (220 kW) sa dodatnim spremnicima za gorivo na bočnim stranama, te novim laserskim daljinometrom.
Strv 103D
urediSredinom 1990-ih, dok su švedske oružane snage tražile novi glavni borbeni tenk, jedan Strv 103C je nadograđen na Strv 103D standard. Izmjene su uključivale računar SUP-a, termoviziju kako za vozača tako i za komandira tenka, što je olakšalo posadi borbu noću i u teškim vremenskim uslovima, te ugradnja pasivnog nišana. Napravljene su manje izmjene po pitanju ovjesa i motora.
Razmatrana je i ugradnja reaktivnog i/ili Appliqué oklopa početkom devedesetih godina, ali od te ideje se odustalo u korist uvođenja novog tenka u operativnu upotrebu 1997. godine Stridsvagn 122.
Vidi još
urediReference
uredi- ^ Berge, Sven (March–April 1973). "Engine Design and Placement". Armor. str. 17.
- ^ Lindström, Rickard O. (26. 1. 2012). "Historien bakom Strv 103 "S"" (jezik: Swedish). Pristupljeno 8. 12. 2019.
Redan 1943 hade han läst i en tysk tidskrift om franska försök 1940 med en vagn som hade en grovkalibrig kanon lagrad i chassit vid sidan av föraren. Försöken, med utgångspunkt i stridsvagnen Char B, visade att riktning av vagnspjäsen i sidled kunde göras hydrostatiskt med hjälp av bandrörelser – överlagringsstyrning.
CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
Sven kunde också dra sig till minnes vad det korta bandstället på stormkanonvagnarna medförde för sidriktmöjligheten. Han hade själv varit med och utvärderat den tyska surplusmaterielen som köptes in till Sverige efter kriget och blivit fascinerad av tyskarnas tornlösa vagnar av typ Sturmgeschütz eller Jagdpanzer – vagnar som togs fram snabbare och billigare än de vanliga tornstridsvagnarna utan att det gjordes avkall på vare sig eldkraft, rörlighet eller skydd. - ^ a b Hugemark, Bo (2015). Den Stora Armén (jezik: swedish). Medströms Bokförlag. str. 27–28, 128–33, 257–60. ISBN 978-91-7329-123-1.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ Hugemark, Bo; Björeman, Carl (2017). "Chapter 7, Milo S – fienden skulle hejdas vid kusten". Den Stora Invasionen (jezik: swedish). Medströms Bokförlag. str. 131–63. ISBN 978-91-7329-138-5.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ "Pansarreglemente Stridsvagnspluton" (PDF) (jezik: swedish). 1974.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ https://www.youtube.com/watch?v=Aoe25OsTIng via YouTube
- ^ Luno (18. 11. 2004). "Foreign test off the S-Tank (picture and movie)". Arhivirano s originala 30. 9. 2007.CS1 održavanje: unfit URL (link)
- ^ In Detail Special No. 4 – Strv 103B / C S – Tank 103c at the Belgian Royal Army Museum & 1/35 and 1/72 Scale Models – Photo Manual for Modelers Paperback – 2007, page 5
