Simfonija br. 7 (Mozart)

Simfonija br. 7 u D-duru, KV 45, koju je komponirao Wolfgang Amadeus Mozart, završena je u Beču u januaru 1768. godine, nakon povratka porodice Mozart iz posjete Olomoucu i Brnu u Moravskoj. Simfonija ima četiri stavka, a premijerno je vjerovatno bila izvedena na privatnom koncertu. Simfonija je prerađivana kako bi postala uvertira Mozartove opere, La Finta Semplice, KV 51. Ova opera je komponirana i izvođena kasnije te iste godine, a sama uvertira je kasnije dalje prilagođena kako bi Mozart stvorio novu simfoniju, poznatu u katalogu Köchel 1964 (K6) kao KV 46a. Mozartov potpis sa notnim zapisom je sačuvan u Staatsbibliothek Preusischer Kulturbesitz u Berlinu.

Muzički stavci i instrumentacijaUredi

Za prvobitnu verziju simfonije (KV 45) instrumenti su bili: gudači, dvije oboe, dva roga, dvije trube, timpani, fagot, basso continuo. Za verziju simfonijske uvertire (KV 46a) trube su zamijenjene flautama, dodan je dodatni fagot, a timpani su izbačeni.

  1. Molto allegro, 4/4
  2. Andante, 2/4
  3. Menuetto and Trio, 3/4 (ovaj stavak je izostavljen iz "uverture" verzije)
  4. Molto allegro, 2/4

Uvod u stavak Molto allegro

 

Uvod u stavak Andante]] :

 

Uvod u stavak Menuet

 

Uvod u stavak Molto allegro

 

Historija koncertnih izvedbiUredi

Prema riječima američkog muzikologa Neala Zaslawa, prva prilika na kojoj se mogla čuti verzija Simfonije br. 7 u D-duru KV 45, bio je koncert koji je ruski ambasador princ von Galitzin, u svojoj bečkoj rezidenciji organizovao krajem marta 1768. godine. Verzija KV 46b se čula na premijeri opere La finta semplice, u Salzburgu 1. maja 1769. godine.

LiteraturaUredi

  • Osborne, Charles: The Complete Operas of Mozart Gollancz, London 1992 ISBN 0-575-03823-3
  • Zaslaw, Neal: Mozart's Symphonies: Context, Performance Practice, Reception OUP, Oxford 1991 ISBN 0-19-816286-3