Horvatov vrisak
Horvatov vrīsak (lat. Satureja horvatii Šilić) je biljna vrsta iz porodice Lamiaceae (Labiatae) – usnatice, koju je opisao Čedomil Šilić (posvetivši ime hrvatskom botaničaru Ivi Horvatu). Hromosomska garnitura joj sadrži 2n=30, po nekima i 2n=28[1]
| Horvatov vrīsak Satureja horvatii | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Magnoliophyta |
| Razred | Magnoliopsida |
| Red | Lamiales |
| Porodica | Lamiaceae |
| Pleme | Mentheae |
| Rod | Satureja |
| Vrsta | Satureja horvatii Šilić |
Opis
urediOva satureja je visegodišnja grmolika biljka, visine oko 10-30, ponekad i do 40 cm. Ima veoma razvijen korijenov sistemom, čiji izdanci u donjem dijelu odrvene.
Izdanci su pri dnu razgranati, u gornjoj trećini tanki i nisu odrvenjeli. Prošarani su mnogobrojnim uljnim žlijezdama. Listovi su prilično tanki, izrazito zeleni, a nisu kožasti. Donji su izduženo elipsoidni, dugi 10-15, ponekad i do dvadesetak mm, a široki oko 4-6 ( pa i do 8) mm. Pri vrhovima su zaobljeni ili tupo zašiljeni, najširi u sredini, a na licu i naličju su čekinjasto dlakavi. Posuti su brojnim uljnim žlijezdama, a rubovi su im cjeloviti, trepljasti. Srednji listovi su "nešto više izduženi". Gornji su mnogo manji, dugi 5–9 mm, a široki oko 2–3 mm.
Cvjeta od jula do septembra, a ponekad i do oktobra. Cvjetovi su skupljeni u 1-3-cvjetnim račvicama, na tankim, oko 2 mm dugim, dlakavim peteljkama. Čašični listići su široko zvonasti, kratki, dužine 3,5-4,5 mm. Zupci su im veoma kratki, usko šilasti, a po rubovima trepavičasti. Čašica ima 10 veoma izraženih nerava. S vanjske strane je zelena, gusto čekinjavo dlakava posuta okruglim uljnim žlijezdama. Krunični listići su bijeli, često sa purpurnim mrljama, 2-2,2 puta duža od čašice ali ima i onih iste dužine kao i čašica.
Plod je oraščić, dužine 1,2-1,3 mm i širine oko 1 mm. Relativno je širok, go i polusjajan.
Ekologija i rasprostranjenje
urediOvaj vrisak je mediteransko-montana vrsta, na staništima od nižih nadmorskih visina (na lokalitetima oko bokokotorskog zaliva), pa sve do 1.600 m (na Orjenu. Raste na otvorenim krečnjačkim kamenjarama i rubovima škrapa.
Endem je padina planine Orjen, u Hercegovini i Cenoj Gori. U Bosni i Hercefgovini ga ima kod Trebinja, na padinama Orjena, Bijele gore i Jastrebice, a u Crnoj Gori na njenim padinama ovih planina, na Lovćenu i drugdje.
Locus classicus je Orjen: Kabao-Subra, na 500–1600 m n/v (Šilić Č. 1974).
Reference
uredi- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izd. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.