Župa Rama je srednjovjekovna župa oko rijeke Rame, na području današnjeg Prozora. U ranom srednjem vijeku, prema nepotpunim izvorima, zajedno sa župama Neretva i Kom, dio je oblasti („države“) Podgorja.

Župa Rama u titulaturi ugarskog kralja počela se pojavljivati u istorijskim dokumentima od početka XII stoljeća. Ugarski kralj Bela II uzeo je titulu rex Ramae 1138 godine.[1]

U početku XII. st., 1102. godine, na hrvatsko-dalmatinsko prijestolje sjeo je Ladislav Arpadović I. (kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske). Ta izmjena najmanje je utjecala na Bosnu, jer Arpadovići nemaju na nju nikakvo istorijsko pravo, i Bosne nema u tituli ugarskih kraljeva. Pojaviti će se Rex Rame 1138. godine u povelji iz 1138, u kojoj se javlja Bela II Hungarie, Dalmacie, Croacie Rameque Rex. Ta povelja nalazi se u prepisu, u rukopisu iz XVIII stoljeća – Mensa episcopalis Donationales, splitske episkopije. U historiografiji vlada mišljenje da su bosanske zemlje od tada ugarske vazalne zemlje.

Dokumenta splitske crkve Uredi

Popis isprava i dokumenata u kojima se javlja naslov rex Rame ili Rama kao zemlja ugarskog vladara vrlo je zanimljiv. Od devet isprava, od 1103 do 1172. godine, osam je neposredno, na ovaj ili onaj način vezano uz Split. Od tih osam, šest je - to jest isprave iz 1103, 1138, 1143, dvije iz 1158. i 1163 - isprava izdano u korist splitske crkve što govori da su autori ili tačnije, sastavljači i naručitelji spomenutih dokumenata iz te crkve. Istoričari se slažu da je isprava iz 1103 falsifikat. Jedino Nada Klaić smatra - da su svih šest isprava - čisiti falsifikati splitske crkve! [2]

Sabor u Ostrogonu Uredi

U jednom dokumentu benediktanskog manastira Admonta, u kojem se govori o osnutku samostana sv. Petra u Čataru, pominje se da je kralj Bela II na saboru u Ostrogonu, svom sinu Ladislavu dodijelio bosanski dukat (Bosnesnem ducatum dedit), iako on zbog maloljetnosti »svakako nije upravljao Bosnom, već domaći banovi.[1] To je prvi i jedini podatak o bosanskom vojvodstvu u XII. st.

Pravo na naslov – Kralj Rame Uredi

Navedene povelje splitske biskupije i dokument iz manastira Admont su polazna osnova koja se uzimala za ispitivanje okolnosti i prava po kojima je Rama uvedena u titulaturu ugarskih kraljeva. Nema jedinstvenog mišljenja na osnovu kog prava su Arpadovići uzeli naslov Rex Rame, pa se u istoriografiji navodi nekoliko predpostavki.

1. Nakon smrti Časlava Klonimirovića Bosna je možda dio kraljevine Hrvatske«, zatim od 1028. bizantskog carstva, pa opet kraljevine Hrvatske (naročito između 1069-1090), onda Srbije (to jest dio zetske ili dukljanske kraljevine) od 1090. do 1102. i najposlije bila je Bosna samostalna od 1102. do 1138. Tada se Bosna, sama od svoje volje pridružila Ugarskoj, kao i Hrvatska 1102. godine.[3]

2. Za vreme borbe o prevlast između Raške i Zete, zauzeli su Mađari sjevernu Bosnu (oko 1135 god.) Od toga su vremena ugarski kraljevi stalno, i onda kada Bosnom nisu vladali, nosili naziv kralja bosanskog i radili su na tome da Bosnu i faktički pokore. Bela II dobio je Bosnu kao miraz sa svojom »ženom Jelenom, kćerkom srpskog velikog župana Uroša I«.[4]

3. Bosnom su do 1138. upravljali domaći banovi, a sama Bosna se dobrovoljno podvrgla ugarskoj vlasti.[5]

4. Bosna nije ušla u u titularu ugarskih vladara jer u predhodnom periodu nije imala državno uređenje, već su u njoj živjela slobodna plemena, koja su se dobrovoljno podvrgla ugarskoj vlasti. Nakon toga došlo je do spajanja Bosne i Rame.[6]

5. Za vlade Bele II i Jelenino (srpska princeza udata za kralja Belu II) dobili su Mađari Ramu, a možda i ostalu Bosnu. U osnivačkoj povelji manastira Čatara u Mađarskoj, na skupu u Ostrogonu, 1137. god., Bela II "po pristanku cijele zemlje" daje bosansko vojvodstvo svom sinu Ladislavu. Nema nikakva pomena o tom kako je Bosna došla u mađarski posjed; ali ne izgleda nemoguće, da je dolazak Mađara u Ramu, svakako iz Dalmacije, mogao biti i bez otpora s bosanske strane [7]

6. U titulari ugarskih kraljeva Rex Rama samo se izražavaju pretenzije Ugarske prema Bosni.[8]

7. Ime Bosne na čudan i još neobjašnjiv način u ugarskoj kraljevskoj tituli je zamijenila Rama.[9]

Nakon smrti bizantskog cara Manojlova, koji je sredinom XII stoljeća obnovio vlast na Balkanskom poluostrvu, i privremeno obuzdao agresivnu ugarsku politiku, Bela III ne uzima naslov rex Bosne? Čini se zato što u Bosni tada vlada njezin samostalni vladar (ban Kulin kojeg je Manojlo postavio), a Bela III nije u situaciji da sam kao vizantijski car stvara ili se kiti nekim vladarskim naslovima na koje nema nikakva prava. Dugo vremena Bosne neće biti u tituli ugarskih kraljeva, što govori da su na dvoru dobro razlikovali Ramu od Bosne.

U povelji bana Stjepana II Kotromanića od 1323 god. spominje se knez Rame Ostoja Pribojević. Ban Stjepan II Kotromanić se naziva 1345 godine banom Rame.

Ban Tvrtko I je izdao povelju vojvodi Vukcu Hrvatiniću pod Prozorom u Rami 1366 god., jer mu je pomagao u borbi protiv kralja Ludviga I 1363 godine.

Dubrovačko Veliko vijeće spominje 13-II-1433 god. da je njihov poslanik pisao iz Prozora u Rami. Kralj Matija Korvin je darovao Župu Ramu 1463 god. knezu Vladislavu Hercegoviću za vojne zasluge koje je stekao u ratu protiv Turaka.

Literatura Uredi

  • Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
  • Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

Reference Uredi

  1. ^ a b Rama u titulaturi ugarskih kraljeva
  2. ^ "N.Klaić -Srednjovjekovna Bosna". Arhivirano s originala, 18. 9. 2017. Pristupljeno 22. 2. 2017.
  3. ^ Ferdo Šišić, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301) I, Djela JA2U knj. VIII, Zagreb, 1944.
  4. ^ Stanojević-Bosna
  5. ^ Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.
  6. ^ J.Pauler –Kako i kada je Bosna pripoje na Ugarskoj, GZM 2, 1890
  7. ^ Ćorović
  8. ^ M.Dinić –Istorija naroda Jugoslavije, Beograd 1952.
  9. ^ Sima Ćirković