Razlika između verzija stranice "Ruska svemirska agencija"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Zamijenjena datoteka:Soyuz_rocket_ASTP.jpg sa datotekom:Soyuz_18_booster.jpg (od strane CommonsDelinker razlog: File renamed: Criterion 3 (obvious error) · This photo was taken during a visit by an official NASA delegation |
m razne ispravke |
||
Red 24:
{{glavni|Historija rakete}}
Sovjetska raketna istraživanja, namijenjena nastavku rada [[Konstantin Ciolkovski|Ciolkovskog]], započela su 1924., kada je sovjetska vlada kreirala ''Centralni ured za istraživanje problema raketa'' i ''Svesavezno društvo za istraživanje interplanetarnog leta''. Nakon reorganizacije 1928. još značajniju ulogu u tim istraživanjima dobila je i Akademija nauke, čiji je član 1919. postao i sam Konstantin Ciolkovski. Sovjetski vladin raketni tim, predvođen Fridikom Arturovićem Tsanderom i [[Valentin Petrovič Gluško|Valentinom Petrovićem Gluškom]] počeo je 1930-tih godina testirati niz raketnih motora na tečno gorivo.
Neke od raketa koje su proizašle iz tih projekata istraživanja bile su:
* raketa ''GIRD-X'', teška 30
* raketa ''Aviavnito'', težine od 100
Najpoznatija sovjetska ratna raketa razvijena tokom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] bila je "[[Kaćuša]]", raketa na čvrsto [[gorivo]] ispaljivana iz višecijevnih raketnih bacača i maksimalnog dometa od 5 do 10 [[Kilometar|km]].
Krajem Drugog svjetskog rata američke snage su iz njemačkog postrojenja ''Mittelwerk'' Sovjetima doslovno pred nosom odnijele glavninu njemačke opreme i [[Aggregat A-4|V-2 raketa]], te pridobile većinu ključnih njemačkih raketnih naučnika. Ipak, [[SSSR]] je uspio osigurati Mittelwerk postrojenje, kao i važne njemačke naučnike Helmuta Grottrupa (stručnjaka za navođenje), Ericha Putzea (stručnjaka za proizvodnju) i Wernera Bauma (stručnjaka za propulziju). Također, osigurano je i nekoliko stotina radnika Mittelwerk postrojenja. Međutim, najvažnije od svega je to što je Sovjetski Savez već imao svoje raketne stručnjake, poput A. G. Kostikova, koji je konstruirao ratne rakete ''Kaćuša'' i [[Sergej Koroljov|Sergeja P. Koroljova]], smatranog ocem modernih sovjetskih raketa.
Nakon Drugog svjetskog rata, Sovjeti su ponovno pokrenuli proizvodnju V-2 raketa u Mittelwerk postrojenju i održavali je sve do 1946. Poput [[SAD]]-a i SSSR je za početna poslijeratna raketna istraživanja koristio V-2 rakete. Krajem oktobra 1946., svi njemački naučnici koji su radili za Sovjete, transportirani su bez prethodne najave, kamionima i vozovima u Rusiju. Njemački raketni kolektiv ubrzo je uspostavljen u okolini [[Moskva|Moskve]], gdje je započeo sa usavršavanjem V-2 rakete.
Sredinom marta 1947. godine osnovana je Državna komisija za proučavanje izvodivosti proizvodnje dalekometnih [[Balistika|balističkih]] [[projektil]]a. Državna komisija je predložila da prvi logičan korak bude poboljšana verzija V-2 projektila, koja se već razvijala u okviru Njemačkog raketnog kolektiva, te je konačno prvi put lansirana u [[Kazahstan]]u, 30. oktobra 1947. i postigla domet od 320 kilometara. Nakon poboljšane V-2 rakete uslijedio je razvoj mobilnog balističkog projektila ''Pobeda'', dometa od tada impresivnih 800 kilometara. Od tog momenta pa nadalje, sudjelovanje njemačkih naučnika u sovjetskom balističkom programu naglo je opadalo. Većina njemačkih radnika i naučnika vraćena je kući do ranih 1950-tih. Posljednji koji je to učinio bio je vodeći naučnik Helmut Grottrup, koji se u [[Zapadna Njemačka|Zapadnu Njemačku]] vratio u novembru 1953. godine.
Početkom 1950-tih lansirane su prve sovjetske rakete u Kapustin Yaru i [[Bajkonur]]u, od strane dva tima, prvim kojeg su predvodili V. P. Gluško i S. Korolev i drugin na čijem čelu su bili M. Jangelom i V. Čelomejem.
Red 43:
=== Prvi umjetni satelit Sputnjik 1 ===
S dolaskom predsjednika [[Nikita Hruščov|Nikite Hruščova]] na vlast, političko rukovodstvo tadašnjeg SSSR-a se zainteresiralo za [[satelit]]e. Osnovana je posebna komisija pod okriljem Akademije nauke i objavljeno je da će Sovjetski Savez sudjelovati u Međunarodnoj geofizikalnoj godini (IGY). Svemirski program je privukao interes vojnih oficira i naučnika i generalni je sekretar prihvatio prijedlog S. Koroleva da se spoje programi lansiranja satelita i razvoja projektila.
Historija modernih sovjetskih lansirnih vozila, kao i ulazak čovječanstva u svemirsko doba, započinje 1957., kada je SSSR lansirao prvi interkontinentalni balistički projektil ''[[R-7]]'' (Semjorka), jednostepenu raketu sa četiri pomoćna raketna motora, koja je u svom modificiranom obliku, 4. oktobra 1957. lansirala prvi umjetni satelit ''[[Sputnjik 1]]'' u [[Zemlja (planeta)|Zemljinu]] orbitu.
Ta [[raketa]] sačinjava osnovu tzv. Koroljevih lansirnih vozila, nazvana prema Sergeju P. Koroljovu koji ih je i dizajnirao. To su [[Vostok]], Voskhod, Molnija i [[Sojuz (letjelica)|Sojuz]]. ''Vostok'' je proizišao iz ''R-7'' dodavanjem malog dodatnog stepena, ''Voskhod'' je nastao nadogradnjom dodatnog stepena koji je tri puta jači od Vostokovog, dok je ''Molnija'' ustvari Voskhod sa dodanim trećim stepenom. ''[[Sojuz]]'' se pojavio 1966. i sastojao se od Voskhoda sa usavršenim drugim stepenom. Lansirno vozilo ''Sojuz'' je najupotrebljivanije lansirno vozilo u historiji. Do danas je izvršeno niz modifikacija, a posljednja verzija ''Sojuz ST'', opremljena četvrtim ''Fregat'' stepenom testirana je 2000. godine. Vrlo je cijenjeno u svijetu zbog svoje pouzdanosti i niskih troškova, a po današnjim kriterijima spada u srednje tešku kategoriju lansirnih vozila.
Kako bi se optimizirala efikasnost svemirskog programa 1959. godine izvršena je njegova reorganizacija. Odgovornost za balističke projektile povjerena je Strateškim raketnim snagama (RVSN), treniranje [[kosmonaut]]a dodijeljeno je Zrakoplovstvu, a Akademija nauke prepustila je koordinaciju naučnih istraživanja i svoje tehničke institute novoj vladinoj komisiji. Nedostatak centralne strukture (poput [[NASA]]-e) za upravljanje svemirskim programom kao cjelinom, nadomještena je personalizacijom odgovornosti, pa su [[inžinjer]]i i naučnici na čelu konstruktorskih biroa bili direktno uključeni u novu vladinu komisiju i mogli su imati značajan uticaj na članove Politbiroa i Centralnog Komiteta. Posebno velik broj službenih odgovornosti držao je S. Koroljov, uključen u naučne i tehnološke aspekte različitih programa.
Red 61:
Nakon što je uspješno lansirao prvi umjetni zemljin satelit i poslao prvog čovjeka u svemir, Sovjetski Savez je nastavio utrku prema [[Mjesec (satelit)|Mjesec]]u, prema kojem je sveukupno uspješno lansirao oko 30 ''[[Luna 1|Luna]]'' i ''[[Zond 1|Zond]]'' sondi. Za potrebe spuštanja ljudske posade na Mjesec, SSSR je 1960-tih godina počeo razvijati i divovsko lansirno vozilo ''N1'', ali su istraživanja, nakon neuspjelih lansiranja 1969. godine službeno prekinuta 1974.
Kada je 1966. S. Korolev umro, svemirski je sektor ostao bez važnog kohezionog faktora. To je povećalo rivalstvo među stručnjacima, dok u isto vrijeme MOM nije bio u stanju racionalizirati upravljanje svemirskim aktivnostima. To je bio i jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je do 1969. godine Sovjetski Savez u odnosu na SAD posustao u utrci na Mjesec.
Umjesto misija sa ljudskom posadom, na Mjesec je sve do 1976., u sklopu ''Luna'' programa, poslano niz automatskih istraživačkih sondi, sa zadatkom da istraže mjesečevo tlo i pošalju natrag na Zemlju uzorke njegova tla. S Mjeseca je dopremeljeno oko 320 grama tla (misija [[Projekt Apollo|Apollo]] oko 370
===Svemirska stanica Mir===
Međutim, dok je [[NASA]] zbog smanjenog budžeta 1970-tih godina morala ograničiti planirana istraživanja [[Sunčev sustav|Sunčevog sustava]] i gotovo prekinuti misije sa ljudskom posadom, Sovjetski je Savez uz produžena istraživanja Mjeseca, poslao niz istraživačkih sondi na [[Venera (planeta)|Veneru]] (prve slike sa tla) i [[Mars (planeta)|Mars]]. Uz pomoć "Proton" rakete SSSR je u razdoblju od 1971. do 1982., u orbitu lansirao sedam svemirskih stanica "[[Saljut 1|Saljut]]", što je kulminiralo 1986. lansiranjem velike svemirske postaje "[[Mir (svemirska stanica)|Mir]]". Kontinuirana ljudska prisutnost u zemljinoj orbiti održavana je uz pomoć rakete i svemirskog vozila "Sojuz", konstruiranog još 1967. za potrebe misije na Mjesec, te njegove izvedenice, teretnog i servisnog vozila "Progres".
Od 1985. do 1991., predsjednik [[Mihail Gorbačov]] je pokušao uvesti neke nove reforme, decentralizirati odlučivanje i dopustiti industrijskom sektoru veću neovisnost. Međutim, budući da su se donošenje odluka i alokacija resursa nastavile provoditi istim kanalima to je samo u manjoj mjeri uspjelo. Najveći su utjecaj imala pojedina ministarstva i državne komisije. Instituti ministarstava (poput TsNIIMash za MOM i TsAGI za MAP) imali su ključnu ulogu zbog svoje specijalizacije i tehnološkog know-howa, ali i zbog posredničke uloge između ministarstava i industrijskih proizvodnih jedinica (poduzeća). Akademija nauke imala je pristup samo svojim istraživačkim institutima i bila zadužena za prezentiranje sovjetskih svemirskih aktivnosti u inozemstvu.
Red 72:
Trebalo je proći gotovo 20 godina prije nego što je 1985. u SSSR-u razvijeno novo, "Zenit" lansirno vozilo srednje veličine (izgrađeno u [[Ukrajina|Ukrajini]]), a koje se zapravo sastoji od jednog boostera teškog lansirnog vozila "Energia", opremljenog sa jednim ili dva dodatna stupnja. "Energia" je ekstremno snažno lansirno vozilo koje se sastoji od središnje kriogeničke jezgre (tekući [[vodik]] i [[kisik]]) okružene sa 2 do 8 boostera (tekući kisik i [[kerozin]]). Dizajnirana je za postavljanje tereta od 65 do 200 tona u nisku orbitu (LEO), koliko bi bilo potrebno za konstruiranje velikih svemirskih stanica (sovjetski projekt Kosmograd), za sastavljanje međuplanetarnih svemirskih brodova, ili sa 4 boostera za lansiranje Space Shuttlea "Buran". Dodavanjem drugog stupnja moguće je lansirati velike i teške terete i u visoku orbitu. Prva dva uspješna testna lansiranja lansirnog vozila "Energia" i orbitera "[[Buran]]" izvedena su 1987. i 1988., a potom je ovaj program konzerviran.
Problem finansiranja uz dodatak potrebe za profitabilnošću u post-sovjetskoj Rusiji ostavile su "Energiju" bez trenutne primjene, između ostalog i zbog toga što nijedan komercijalni teret, pa čak niti [[Međunarodna svemirska stanica]] (ISS), trenutno ne zahtijevaju tako snažno lansirno vozilo.
Raspad Sovjetskog Saveza donio je dva tipa problema s kojima se trebalo istodobno suočiti:
Red 81:
===Osnivanje Ruske svemirske agencije===
25. februara 1992. godine osnovana je '''Ruska svemirska agencija''' ili RKA, kao ključna inovacija u novoj organizaciji ruskog (civilnog) svemirskog programa. Zapošljavala je svega nekoliko stotina radnika (u Sovjetskom Savezu MOM je imao oko 2 miliona zaposlenika) i naslijedila neka postojeća postrojenja i institute. Zahvaljujući iskustvu svojih radnika, bivših stručnjaka, političara i upravnika svemirskog programa, brzo je zadobila autoritet i u zemlji i inozemstvu. U ožujku 1999., objavljeno je da će ovlasti nad 350 preduzeća u vazduhoplovnoj industriji (prethodno ovisnih o Ministarstvu obrane) biti prenešene na RKA, pa je u srpnju iste godine RKA postala RAKA (Ruska vazduhoplovna i svemirska agencija).
U novim okolnostima određen utjecaj i dalje ostvaruju određena ministarstva, posebno Ministarstvo obrane i Ruske svemirske snage, a u naučnim istraživanjima i vanjskoj saradnji Akademija nauke. Državna sredstva dovoljna su tek toliko da održe postojeće potencijale, odnosno omoguće minimalno poslovanje, a dodatna sredstva za razvoj nastoje se ostvariti kroz međunarodnu suradnju i lansiranje (inostranih) komercijalnih [[satelit]]a i [[Svemirska letjelica|svemirskih letjelica]].
Red 93:
{{Commonscat|Space program of the Soviet Union and Russia}}
{{Svemirske agencije javnog sektora}}
[[Kategorija:Svemirske agencije]]
[[Kategorija:Rakete]]
| |||