|
[[Datoteka:Masaccio - Tribute Money - WGA14194.jpg|thumb|500px|desno|[[Masaccio]], ''Poreski novčić'', [[Kapela Brancacci (Firenca)|Kapela Brancacci]] (1425.), [[Firenca]].]]
'''[[Slikarstvo]] rane [[Renesansa|renesanse]]''' se nije pojavilo sve do 1490. godine. Novi stil u slikarstvu je uveo, potpuno sam, mladi italijanski slikar [[Masaccio]], koji je u to vrijeme imao samo 21 godinu. Prvi je koji je unio renesansne karakteristike u slikarstvo. Relativno kasno (oko 1420.) koristi tek otkrivenu geometrijsku perspektivu [[Filippo Brunelleschi|Filippa Brunelleschija]], a njegovi likovi imaju tjelesnost i težinu kakvu [[gotika]] nije poznavala. Uzor mu je bio [[Giotto di Bondone]].<ref>{{cite web |url=https://docslide.net/documents/slikarstvo-rane-renesanse.html |title=Slikarstvo rane renesanse |publisher= |accessdate=25. 3. 2019}}</ref>
Renesansa se već tada bila ustalila u [[Vajarstvo|vajarstvu]] i [[Arhitektura|arhitekturi]], što je Masacciov zadatak učinilo lakšim, nego što bi inače bio, ali njegovo djelo ipak ostaje čudesno. Najranije njegovo sačuvano djelo čiji se datum postanka može tačno utvrditi je [[freska]] iz 1425. godine u firentinskoj [[Bazilika Santa Maria Novella|bazilici Santa Maria Novella]] koja prikazuje Sv. Trojicu s Bogorodicom, i sv. Jovana evanđelistu. Najveća sačuvana grupa Masacciovih djela jesu njegove freske u [[Kapela Brancacci|kapeli Brancacci]] u crkvi [[Santa Maria della Carmine (Firenca)|Santa Maria della Carmine]] u [[Firenca|Firenci]]. Poreski novčić je najčuvenija od njih. Ona kroz slikarstvo prikazuje viševjekovnu staru metodu poznatu pod imenom ''povezano pričanje'', priču iz [[Evanđelje po Mateju|Jevanđelja po Mateju]]. Likovi na [[Poreski novčić (Masaccio)|Poreskom novčiću]], pokazuju Masacciovu vještinu da stopi težinu i masu njegovih likova s novim funkcionalnim gledanjem na tijelo i draperiju. Svi likovi su u klasičnom kontrapostu[[kontrapost]]u kod kojih je najveći dio njihove tjelesne težine usredsređen na jednu nogu, a naracija je u pogledima i naglašenim gestama. Dok je po temperamentu bio freskista, Masaccio je bio isto tako vješt i u slikarstvu na drvetu. Njegov veliki [[poliptih]], načinjen za karmelićansku crkvu u Pizigradu [[Pisa]], kasnije je rasturenrazdijeljen među mnogemnogim umjetničkim zbirkezbirkama. Tradicionalni elementi - uključujući – zlatnu pozadinu – još uvijek su tu: veliko prijestolje s visokim naslonom koje dominira kompozicijom, a sa obje strane su anđeli koji se klanjaju (ovdje samo dva). Masacciova svjesnost o prirodnoj svjetlosti kao slikarskom činiocu ravna je svjesnosti njegovih [[Flamanski Brabant|flamanskih]] savremenika. Međutim, njemu su nedostajala njihova tehnička sredstva da ih u potpunosti iskoristi. Masacciova rana smrt ostavila je prazninu koja izvjesno vrijeme nije bila popunjena. Od njegovih mlađih savremenika izgleda da je samo Fra [[Filippo Lippi]] imao bliže kontakte s njim. Fra Filippovo najranije datirano djelo [[Madona na prijestolju (Filippo Lippi)|Madona na prijestolju]] podsjeća na Masacciovu raniju Madonu po osvjetljenju, teškom prijestolju, masivnim trodimenzionalnim likovima, naborima draperije preko nogu Bogorodice. Pa ipak, slici nedostaju Masacciova strogost i monumentalnost, u stvari ona u ovom poređenju biva sasvim kao nabacana, bez reda. Dok se Fra Filippo više oslanjao na [[Donatello|Donatella]] nego na [[Lorenzo GhiberiGhiberti|Lorenza Ghibertija]], obrnuto važi za njegovog nešto starijeg savremenika, [[Fra Angelico|Fra Angelica]]. KadU jeperiodu u godinamaizmeđu 1437. - 52. obnovljengodine manastirobnovljena je [[SvetiBazilika Markosvetog Marka (Firenca)|Svetogbazilika svetog Marka]] u Firenci, koju je Fra Angelico ga je ukrasio mnogobrojnim freskama[[freska]]ma. Upravo je Fra Angelico upravotaj koji zadržava ona Masacciova shvatanja – njegovo dostojanstvo, neposrednost i prostorni red koje je Fra Filippo odbacio. No, njegovi likovi nikad ne dostižu i psihičku samosvijest koja karakteriše ranorenesansnu sliku čovjeka. Godine 1439. jedan daroviti slikar iz [[Venecija|Venecije]] – [[Domenico Veneziano]], nastanjuje se u Firenci. Njegova [[Madona sa djetetom (Fra Angelico)|Madona sa djetetom]] je jedan od najranijih primjera oltarske slike koja će počevši od XV vijeka steći ogromnu popularnost. To je [[Sveti razgovor]] ([[Italijanski jezik|italijanski]], Sacra Conversazione), vrsta komozicije[[Kompozicija (likovna)|kompozicije]] koja prikazuje Madonu na prijestolju, uokvirenu [[Arhitektura|arhitekturom]], sa svecima pokraj nje, koji mogu da razgovaraju s njom, sa promatračem ili između sebe.
== Vanjski linkovi ==
|
