Popravka DNK

Popravka DNK – ili već uobičajeno reparacija DNK – je kolekcija procesa kojima ćelija identificira i korigira oštećenje DNK molekula koje su kodirane u njenom genomu. U ćelijama čovjeka, normalne metaboličke aktivnosti i vanjski uvjeti, kao što su UV svjetlo i radioaktivnost, mogu izazvati oštećenja DNK, proizvodeći dnevno i do milion individualnih molekulskih oštećenja po ćeliji.^[1]^[2]^[3]

Prikazano oštećenje DNK je izazvalo višestruka oštećenja hromosoma.

Mnoga od oštećenja molekula DNK, uvjetuju njihove strukturne poremećaje, koji mogu izmijeniti ili eliminirati sposobnost za transkripciju gena sa oštećenog segmenta DNK. Druga oštećenja potencijalno izazivaju štetne mutacije ćelijskog genoma, koje mogu uticati na preživljavanje ćelija ćerki nakon mitoze. Posljedično, u žiim ćelijama, proces reparacije mora biti konstantno aktivan, jer ako je neuspješan, kada dođe do ćelijske apoptoze, javljaju se nepovratna oštećenja DNK, uključujući prekide dvostrukih lanaca i njihova unakrsna povezivanja.

Brzina popravke DNK zavisi od mnogih faktora, uključujući tip ćelija, starost i vanćelijsko okruženje. Ćelija koja je akumulirala velike količine oštećenja molekukla DNK ili ćelija koja je izgubila sposobnost djelotvorne popravke oštećenja, može ući u neko od slijedećih mogućih stanja:

nepovratno mirovanje, poznato kao starenje;
ćelijsko samoubistvo, poznato kao apoptoza ili programirana ćelijska smrt;
nekontrolirana ćelijska dioba i proliferacija, koja može rezultirati pojavom tumora koji mogu biti i kancerogeni.

Sposobnost reparacije DNK je vitalna za integritet ćelijskog genoma i njeno normalno funkcioniranje. Mnogi geni za koje je inicijalno smatrano da utiču na životni vijek zapravo učestvuju u popravci i zaštiti DNK. Nedostatak ispravljanja molekularnih lezija u ćelijama koje čine gamete unosi novonastale mutacije u genom potomstva i time utiče na stopu evolucijskih promjena.

Reference

^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
^ Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008): Citogenetičke metode – Primjena u medicini . Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo,ISBN 978-9958-9344-5-2.
^ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

[1] Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.

[2] Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008): Citogenetičke metode – Primjena u medicini . Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo,ISBN 978-9958-9344-5-2.

[3] Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.

[1]

[2]

[3]