Papirna u Zenici

Papirna u Zenici, je uobičajeni naziv nekadašnje Fabrike papira iz austrougarskog perioda, u općini Zenica, Bosna i Hercegovina. Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik sačinjavaju zgrade fabričkog kompleksa zajedno sa ekonomskim dvorištem i dimnjak.

Lokacija

Objekat "Papirne" nalazi se u dijelu grada Bilino Polje, u ulici Saliha Cakana Mulalića broj 1.

Historija

Austrijski proizvođač papira Eduard Musil von Mollenbruck podigao je tvornicu papira u Zenici 1889. godine. Bila je od velikog značaja za industrijalizaciju Bosne i Hecegovine, a tadašnjoj kasabi dala je snažan impuls za brz razvoj naselja i njegovu transformaciju u grad Zenicu. Značaj svakog od navedenih objekata bio je velik za doseljavanje i zapošljavanje stanovništva, razvoj infrastrukturnih sistema i prostorni razvoj grada Zenice.

Osim nje izgrađena je radnička kolonija koja je prostorno povezala, do tada izolovano, selo Bilino Polje i spojila ga sa gradskim naseljem.

Po tom koncesionom ugovoru, vlasnik dobio je pravo, da samo tvornica papira Zenica isporučuje sve vrste papira za državnu upravu i po unaprijed utvrđenim cijenama svih vrsta papira. Do tvornice doveo je i željeznički kolosjek. Celuloza je nabavljana iz tvornice celuloze u Drvaru. Obzirom da su državna nadleštva tražila i one vrste papira, koje nije proizvodila, tvornica ih je nabavljala širom Monarhije po nižim i prodavala po garantovanim (višim) cijenama.

Kada je 1910. godine istekao 25-ogodišnji ugovor, pošto nije mogao dobiti opet privilegovan status na tržištu, Eduard Musil je demontirao opremu i preselio je u svoju tvornicu papiru u Austriji, a zgrade i zemljište prodao jednom trgovačkom društvu iz Sarajeva koji su sve prodali rudarskoj upravi BiH, a oni ustupili rudniku uglja Zenica.

U tvornici papira je prosječno radilo 55 radnika. Veći dio su bili stranci.

Opis

Fabrički dimnjak je visinski rasčlanjen na tri dijela: fundament, bazu dimnjaka i tijelo dimnjaka sa kapom. Prema austrougarskom nacrtu, nadzemna visina dimnjaka, do zaštitne korpe, iznosi cca 36 m, dok podzemni dio, fundament, ima dubinu od cca 8 m. Zidan je od pune opeke, a dimovodni kanal je kružnog oblika nepromjenjivog dijametra od 140 cm, dok je vanjski plašt dimnjaka osmougaone forme.

Osim dijela objekta u kojem se danas nalazi sportska dvorana, a koji je održavan, svi preostali dijelovi objekta se generalno nalaze u stanju zapuštenosti. Nosivost i stabilnost dimnjaka su zasigurno ugrožene i vrlo lako se može desiti da usljed pojave novih potresa ili jačeg dejstva vjetra dođe do njegovog totalnog urušavanja, što predstavlja veliku opasnost po živote ljudi, kao i opasnost po okolne objekte.