Operacija "Market Garden"
Operacija "Market Garden" bila je saveznička vojna operacija tokom Drugog svjetskog rata. Vođena je od 17. do 27. septembra 1944. na prostoru okupirane Nizozemske s ciljem formiranja mostobrana preko Donje Rajne, čime bi se omogućila saveznička invazija na sjevernu Njemačku. Operacija se sastojala od dvije podoperacije: zauzimanje devet mostova kombinovanim američkim-britanskim zračno-desantnim snagama ("Market"), nakon čega su britanske kopnene snage trebale prebaciti svoje snage preko Rajne ("Garden").
| Operacija "Market Garden" | |||
|---|---|---|---|
| Dio Zapadnog fronta u Drugom svjetskom ratu | |||
 Padobranci Prve savezničke zračno-desantne armije spuštaju se na okupirani dio Nizozemske | |||
| Datum | 17–27. septembar 1944. | ||
| Lokacija | koridor Eindhoven‑Nijmegen‑Arnhem, Nizozemska | ||
| Ishod | podjeljena mišljenja o uspjehu operacije | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
Zadatak izvršenja prve podoperacije povjeren je Prvoj savezničkoj zračno-desantnoj armija, dok su kopnenu operaciju izvele snage 30. korpusa Druge britanske armije.
Pripadnici zračno-desantnih snaga, njih više od 41.000, iskrcali su se iz aviona na mjesto odakle su mogli zauzeti ključne mostove i zadržati teren do dolaska kopnenih snaga. Kopnene snage se sastojale od deset oklopnih i motorizovanih brigada s otprilike istim brojem vojnika. Kopnene snage napredovale su s juga, jednim putem okruženim poplavnom ravnicom s obje strane. Plan je predviđao da te snage u roku 48 sati pređu 103 km, koliko su na početku bili udaljeni od mostova. Približno 100.000 njemačkih vojnika bilo je na teritoriji na kojoj se odvijala operacija. To je dotad bila najveća zračna operacija u Drugom svjetskom ratu.
Tokom operacija saveznici su uspjeli zauzeti nizozemske gradove Eindhoven i Nijmegen, kao i neke manje gradove i nekoliko lokacija za lansiranje raketa V-2. Operacija nije uspjela u svom najvažnijem cilju: osigurati most preko Rajne u Arnhemu, zbog čega se, uprkos ostvarenim rezultatima, smatra neuspješnom savezničkom akcijom. Nijemci su u prvom trenutku usporili, a zatim i zaustavili oklopne brigade koje su napredovale s juga prije nego što su stigle do konačnog odredišta, tj. do Rajne. Prva zračno-desantna divizija nije bila u stanju osigurati most i povučena je sa sjeverne strane Rajne nakon što je pretrpjela velike gubitke koji su iznosili 8.000 mrtvih, nestalih i zarobljenih od ukupno 12.000 vojnika, koliko je imala. Kada je stigla naredba za povlačenje, nije bilo dovoljno čamaca da se svi vrate preko rijeke. Nijemci su kasnije opkolili većinu onih koji su ostali, ali su neki od britanskih i poljskih padobranaca uspjeli izbjeći zarobljavanje te su spašeni u operaciji "Pegaz", u noći s 22. na 23. oktobar 1944. Historičari su kritikovali planiranje i izvođenje operacije "Market Garden". Antony Beevor rekao je da je ona "bila loš plan od samog početka i od samog vrha komandovanja".
Nijemci su potom napali Nijmegen, ali nisu uspjeli pod svoju kontroli vratiti nijedan dio osvojene teritorije. Zbog svrstavanja nizozemskog stanovništva na stranu saveznika tokom operacije, Nijemci su kaznili to stanovništvo prekidom isporuke hrane u zemlju, usljed čega je približno 20.000 ljudi umrlo od gladi. Arnhem su konačno zauzeli saveznici u aprilu 1945, pred kraj rata.
Pozadina
urediU augustu 1944., nakon proboja saveznika iz Normandije i zatvaranja Faleskog džepa, savezničke vojske su progonile njemačku vojsku koja se povlačila, oslobodivši pri tome skoro čitavu Francusku i Belgiju. 1. septembra, vrhovni komandant savezničkih snaga general Dwight D. Eisenhower preuzeo je komandu nad kopnenim snagama istovremeno zadržavajući funkciju vrhovnog komandanta savezničkih snaga. Britanski feldmaršal Bernard Montgomery mu je zamjerio na ovom petetu, iako su se SAD i Velika Britanija složile s tim prije invazije na Normandiju. Montgomery je do tada bio komandant kopnenih snaga a promjena je rezultirala time da mu je njegov bivši podređeni, Omar Bradley, postao jednak. Montgomery je nastavio da komanduje 21. grupom armija, koja se sastojala uglavnom od britanskih i kanadskih jedinica.[1][2]
Logistika
urediKrajem augusta savezničke armije su ostale bez goriva. Nekoliko savezničkih divizija i korpusa bilo je prisiljeno da privremeno zaustave svoje napredovanje kako bi se izvršila logistička opskrba. Goriva nije nedostajalo u improvizovanim lukama u Normandiji, međutim izazov je bio transport dovoljne količine goriva iz Normandije za potrebe vojsku u Belgiji i sjevernoj Francuskoj. Većina goriva koja je u manjim kanisterima stigla na front transportovana je stotinama kilometara kamionima iz improvizovanih luka u Normandiji.[3] Rješenje logističkog problema bilo je zauzimanje velike luke pristupačnije savezničkim vojskama koje su napredovale. Dana 4. septembra, Montgomeryjeve trupe su učinile upravo to, zauzele su veliku luku Antwerpen u Belgiji koja je ostala gotovo neoštećena ali je ušće Šelde preko koje se luka otvarala prema moru i dalje bilo pod njemačkom kontrolom.[4] Ni Eisenhower ni Montgomery u početku nisu postavili otvaranje luke Antwerpen kao glavni prioritet, a Antwerpen nisu koristili saveznički brodovi za snabdjevanje sve do 28. novembra nakon bitke kod Schelde. Neuspjeh saveznika da brzo osvoje luku Antwerpen nazvan je "jednom od najvećih taktičkih grešaka rata".[5][6] Winston Churchill je kasnije priznao da je "čišćenje ušća Schelde i otvaranje luke Antwerpen odgođeno zbog prodora Arnhema. Nakon toga ovaj zadatku je postao prioritet."[7]
Strategija
urediPri planiranju operaciju, u startu su postojala dva koncepta. Eisenhower je zagovarao "strategiju širokog fronta" prema kojoj bi savezničke vojske Montgomeryja u Belgiji i Bredliyeve snage južnije, u Francuskoj, napredovale prema Njemačkoj paralelno na frontu širokom nekoliko stotina kilometara. Montgomery i Bredliyev podređeni, Georg S. Paton, su favorizovali koncentraciju snaga na odrđeno mjesto a nakon probijanja neprijateljskih linija, formacijom klin bi prodrli u neprijateljsko područje. Ova varijanta je predviđala brže napredovanje kroz neprijateljsku teritoriju ali je bila i dosta rizičnija jer je postojala mogućnost zatvaranja obruča i opkoljavanja savezničkih snaga. Montgomery je rekao da bi saveznička strategija trebala biti "jedan moćan totalni napad preko Rajne i prodor u srce Njemačke, podržan cijelim resursima savezničkih vojski". Takva politika bi Bredlijeve američke vojske gurnula u "čisto statičnu ulogu".[8] Sa svoje strane, Patton je rekao da bi sa preka 1,5 miliona litara benzina mogao biti u Njemačkoj za dva dana. Planeri rata vidjeli su prijedloge oba zapovjednika kao taktički i logistički neizvodljive.[9]
Iako se složio da bi Montgomeryjevo napredovanje prema industrijskoj četvrti Ruhr u Njemačkoj trebala imati prioritet, Eisenhower je i dalje smatrao da je važno "ponovo pokrenuti Pattona". Ovu strategiju je osporio Montgomery, tvrdeći da sa pogoršanjem situacije sa snabdijevanjem snage neće moći doći do Rura, ali bi "premještanje naših sadašnjih resursa bilo dovoljno da se jednim potezom dođe do Berlina".[10] Montgomery je prvobitno predložio operaciju Comet, ograničenu zračno-desantnu operaciju koja je trebala biti pokrenuta 2. septembra 1944, a predviđala je korištenje britanskih i poljskih zračnih snaga za zauzimanje nekoliko mostova na putu do Rajne.[11] Međutim, nekoliko dana lošeg vremena i Montgomeryjeve zabrinutosti zbog sve većeg njemačkog otpora doveli su do toga da je odgodi, a zatim i otkaže 10. septembra.[12]
Montgomery je operaciju Comet zamijenio "Market Gardenom", ambicioznijim planom da se zaobiđe Zapadni zid, tj. Siegfriedova linija njemačke odbrane tako što bi se operacijom zahvatio samo sjeverni dio linije i osigurao prijelaz preko Rajne, čime bi se otvorio put prema industrijskom području Njemačke. Drugi faktor bilo je postojanje V-2 lokacija u Nizozemskoj, odakle su lansirane rakete prema Londonu. Dana 10. septembra Dempsey, komandant Druge britanske armije rekao je Montgomeryju da sumnja u ovaj plan. Montgomery je odgovorio da je upravo dobio naređenje od britanske vlade da se lansirne lokacije V-2 oko Haaga neutraliziraju i da se plan stoga mora nastaviti.[13]
Istog dana, ljut zbog njegovog oklijevanja da ovom planu dâ prioritet, Montgomery je odletio u Bruxelles da dočeka Eisenhowera. Montgomery je ispred sebe pocijepao dosije Eisenhowerovih poruka, zalagao se za koncentrisani sjeverni napad i zahtijevao prioritet u zalihama. Bio je toliko žestok i neobuzdan da je Eisenhower ispružio ruku, potapšao Montgomeryjevo koljeno i rekao: "Smiri se, Monty! Ne možeš tako razgovarati sa mnom. Ja sam tvoj šef."[14]
Eisenhower je, navodno, rekao Montgomeryju zašto njegov plan napada prema Berlinu nije izvodljiv:
Ono što predlažete je ovo – ako vam dam sve zalihe koje želite, možeš ići pravo u Berlin – pravo (800 km) u Berlin? Monty, ti si lud. Ne možete to učiniti. Ako pokušate napredovati tako dugom kolonom, morali biste gubiti diviziju za divizijom da zaštitite svoje bokove od napada neprijatelja.[14]
Ipak, Eisenhower je pristao na operaciju "Market Garden", dajući joj "ograničeni prioritet" u pogledu zaliha – ali samo kao dio napredovanja na širokom frontu.[15] Eisenhower je obećao da će avioni i kamioni svakodnevno dostavljati dodatnih 1000 tona zaliha Montgomerijy za provođenje operacije.[16]
Eisenhower je također bio pod pritiskom SAD-a da upotrebi Prvu savezničku zračno-desantnu armiju što je prije moguće.[17] Nakon Normandije, većina zračno-desantnih snaga je povučena u Englesku, reorganizujući se u Prvu savezničku zračno-desantnu armiju od dvije britanske i tri američke zračno-desantne divizije i poljsku 1. nezavisnu padobransku brigadu.[18] Predloženo je osamnaest zračno-desantnih operacija, koje su potom otkazane, kada su savezničke kopnene snage koje su se brzo kretale preplavile planirane zone pada.[12][19] Eisenhower je vjerovao da bi upotreba zračno-desantnih snaga mogla da pruži pritisak potreban saveznicima da pređu Rajnu.[20]
Plan operacije
urediOperacija se sastojala od dvije faze, pri čemu je uspjeh druge faze direktno zavisio od realizacije prethodne:
Market: zračno-desantne snage prve savezničke zračno-desantne armije general-pukovnika Lewisa H. Breretona planirano je da zauzmu mostove i povezane terene, pod taktičkom komandom I zračno-desantnog korpusa general-potpukovnika Frederikom Brauningom, i
Garden: kopnene snage Druge armije trebale su se kretati na sjever te kapitalizovati rezultate prethodne faze operacije. Ove snage su predvođene XXX korpusom kojim je komandovao general-potpukovnikom Brian Horrocksom.[21]
Faza Market
urediU ovoj fazi operacije angažovano je 4 od 6 divizija Prve savezničke zračno-desantne armije. Američka 101. zračno-desantna divizija, pod komandom general-majora Maxwella D. Taylora, izvršila bi zračni desant na dvije lokacije sjeverno od 30. korpusa, kako bi zauzela mostove sjeverno od Eindhovena, kod Son i Veghela. 82. zračno-desantna divizija, pod komandom brigadnog generala Jamesom M. Gavinom, spustila bi se sjeveroistočno od njih kako bi zauzela mostove kod Gravea i Nijmegena, dok bi se britanska Prva zračno-desantna divizija, pod vodstvom general-majora Roya Urquharta, s pridruženom poljskom Prvom samostalnom padobranskom brigadom, pod komandom generala Stanisława Sosabowskog, spustila na krajnji sjeverni dio zone odgovornosti, zauzevši cestovni most u Arnhemu i željeznički most u Oosterbeeku. 52. (nizijska) pješadijska divizija trebala se prebaciti na zauzeti aerodrom Deelen na D+5.[22]
Market je bila najveća zračno-desantna operacija u historiji, sa učešćem preko 34.600 ljudi iz 101., 82. i 1. zračno-desantne divizije i Poljske brigade. 14.589 vojnika iskrcano je jedrilicom, a 20.011 padobranom. Jedriličari su dovezli i 1.736 vozila i 263 artiljerijska oruđa dok je kombinovanim postupkom na područje gdje se odvijala operacija isporučeno 3.342 tone municije i drugih zaliha.
Zbog manjka ljudstva i ubrzanog planiranja tokom operacije improvizovalo se po pitanju nekih stvari. Na primjer SAD su imale na raspolaganju samo 2.060 pilota jedrilica, tako da nijedna od njihovih jedrilica nije imala kopilota, već bi umjesto toga nosila dodatnog vojnika.[23]
Budući da su transportni avioni C-47 služili i kao transporteri padobranaca i tegljači jedrilica, samo 60 % kopnenih snaga moglo se prebaciti u jednom naletu aviona. Ovo ograničenje je bilo razlog za odluku da se raspored podizanja trupa podijeli na uzastopne dane.
Osim toga, samo nakon jedne sedmice pripreme za operaciju su proglašene završenim. Planiranje i obuka za desante na Siciliji i Normandiji trajali su mjesecima. Jedan historičar zrakoplovstva SAD-a primjetio je da je Market bila jedina velika zračna operacija u ratu u kojoj USAAF "nije imao program obuke, nije imao probe, skoro nikakve vježbe i... nizak nivo taktičke obuke."[24]
Brigadni general James M. Gavin je bio skeptičan u vezi plana operacije. U svom dnevniku je napisao: "Izgleda veoma teško. Ako se izvučem iz ovoga, imaću veliku sreću." Također je bio veoma kritičan prema Browningu, pišući da mu "...neosporno nedostaje ugled, uticaj i rasuđivanje koji proizilaze iz odgovarajućeg vojničkog iskustva... njegovo osoblje je bilo površno... Zašto britanske jedinice petljaju... postaje sve očiglednije. Njihovim rukovodstvu nedostaje znanja, nikada se ne spuštaju na teren i ne uče na teži način."[25]
Faza Garden
urediU drugom dijelu operacije prvenstveno je učestvovao XXX korpus kojeg je na početku predvodila Gardijska oklopna divizija, sa 43. Wessexom i 50. Northumbrian pješadijskom divizijom u rezervi. Očekivalo se da će prvog dana stići na južni kraj područja zone odgovornosti 101. zračno-desantne divizije, drugog dana do područja 82., a najkasnije četvrtog dana do zone odgovornosti 1. zračno-desantne divizije a potom bi se pridružile XXX korpusu u formiranju mostobrana u Arnhemu.
Četiri dana je bilo dugo vremena da se zračno-desantne snage bore bez podrške. Čak i tako, prije početka operacije Market Garden, savezničkoj vrhovnoj komandi se činilo da je njemački otpor slomljen. Činilo se da većina njemačke 15. armije u tom području povlači ispred Kanađana i za njih se znalo da nemaju oklopne snage. Smatralo se da će se XXX korpus suočiti s ograničenim otporom na svom putu do autoputa 69 sa snagama koje su posjedovale manje brojne oklopne snage. U međuvremenu, njemački branioci bi bili raspoređeni na 100 kilometara pokušavajući da zadrže napredovanje isturenih zračnih snaga, na području od Druge armije na jugu do Arnhema na sjeveru.[26]
Njemačke pripreme
urediPoraz Wehrmachta tokom jula i augusta naveo je saveznike da povjeruju da je njemačka vojska istrošena snaga koja nije u stanju da konsoliduje svoje razbijene jedinice. Tokom ta dva mjeseca Wehrmacht je pretrpio niz poraza uz velike gubitke. Između 6. juna i 14. augusta, imali su 23.019 poginulih u akciji, 198.616 nestalih ili zarobljenih i 67.240 ranjenih.[27] Mnoge formacije koje je Wehrmacht imao na početku Normandijske kampanje bile su uništene ili do kraja augusta svedene na dijelove.[27] Kako su se njemačke trupe povlačile prema njemačkoj granici, često su bile uznemirene zračnim napadima i bombardiranjem zrakoplova savezničkih zračnih snaga, nanoseći im žrtve u živoj sili i uništavajući vozila.[28] Pokušaji da se zaustavi savezničko napredovanje često su izgledali bezuspješno a povremeno se činilo da je bilo premalo njemačkih jedinica koje bi se mogle oduprijeti takvom napredovanju.[29] Početkom septembra situacija je počela da se mijenja. Oko 65.000 vojnika njemačke Petnaeste armije izvučeno je iz tog područja sa 225 topova i 750 kamiona od strane flotile oduzetih teretnjaka, barži i malih čamaca i prebačeni su u Nizozemsku.[30]
Reference
uredi- ^ Weigley, Russell F. (1981). Eisenhower's Lieutenants. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 253. ISBN 978-0-253-13333-5.
- ^ Beevor 2018, str. 3.
- ^ Atkinson 2013, str. 220.
- ^ Ellis i Warhurst 2004, str. 5-9.
- ^ MacDonald, Charles B. (1969). The Mighty Endeavor: American Armed Forces in the European Theater in World War IIArmed. Oxford: Oxford University Press. str. 362.
- ^ Atkinson 2013, str. 302–306, 329.
- ^ Churchill, Winston (1954). The Second World War: Triumph and Tragedy. VI. London: Cassell. str. 174–175.
- ^ MacDonald 1963, str. 10.
- ^ Axelrod, Alan (2006). Patton. New York: Palgrave Macmillan. str. 141. ISBN 9781403971395.
- ^ Ellis i Warhurst 2004, str. 17.
- ^ Bennett 2008, str. 19–21.
- ^ a b Pogue 1954, str. 281.
- ^ Hibbert 2003, str. 29–30.
- ^ a b Cornelius Ryan, A Bridge Too Far, Popular Library, 1974, str. 85–88.
- ^ Hibbert 2003, str. 30–31.
- ^ MacDonald 1963, str. 129.
- ^ Pogue 1954, str. 269.
- ^ MacDonald 1963, str. 128.
- ^ Warren 1956, str. 83.
- ^ MacDonald 1963, str. 119–120.
- ^ Ellis i Warhurst 2004, str. 29.
- ^ Bennett 2008, str. 29.
- ^ Warren 1956, str. 98.
- ^ Warren 1956, str. 99.
- ^ Hastings 2005, str. 36.
- ^ Hibbert 2003, str. 56.
- ^ a b Kershaw 2004, str. 14.
- ^ Kershaw 2004, str. 15.
- ^ Kershaw 2004, str. 19.
- ^ Bennett 2008, str. 43–44.
Vanjski linkovi
uredi