Nikola Jurišić

Nikola baron Jurišić od Kisega (Senj 1490 - Kiseg 1545) bio je austrijski vojskovođa i diplomat hrvatskog porijekla. Godine 1527. sudjeluje na Cetinskom saboru kao poslanik Ferdinanda Habsburškog. Imao je bogatu vojnu karijeru, u kojoj je najzapaženiji događaj obrana Kisega 1532. godine, a 1530. godine bio je i carski poslanik u Carigradu.

Nikola Jurišić (1490-1545.)

Jurišićeva bista u Senju

Život do 1530

Nikola (Mikulica) Jurišić rođen je 1490. godine u Senju, ali njegovo porijeklo nije jasno, po nekima su mu roditelji iz Senja, a po drugima roditelji su iz okoline Like ili zadarskog područja, a došli su u Senj bježeći pred Osmanlijama. Nikola je cijeli svoj život služio u carskoj austrijskoj vojsci cara Ferdinanda Habsburga. Govorio je hrvatski i njemački, ali je znao pisati samo hrvatskom ćirilicom.

O Nikoli ne znamo ništa sve do 1521. godine, kada se spominje u pismu nadvojvode Ferdinanda, koji kaže da se Nikola sa svojih osam konjanika pridružio odbrambenim jedinicama Kranjske nakon smrti cara Maksimilijana I 1519. godine.

Nadvojvoda Ferdinand je bio vrlo angažiran u obrani hrvatskih teritorija, iako su bile izvan njegove vlasti, odnosno u rukama ugarskog kralja Ludovika II, naoružavao je i opskrbljivao utvrde izvan habsburških posjeda kao što su Senj, Skradin. Ferdinanda s druge strane granice svakako je bio usmjeren na zaustavljanje Osmanlija prije nego što stignu do njihovih posjeda, a ne kao izraz dobre volje ili solidarnosti. Posle pada Beograda 1521. godine, Ferdinand se našao posebno ugrožen, a do 1522. je okupio vojsku koju je nameravao da iskoristi za jačanje istočnih granica. Kako bi se okupljena vojska što bolje iskoristila, iste godine je u Beču sazvan sastanak vojnih funkcionera na kojem se razgovaralo o tome gdje će se trupe uputiti, a na ovaj sastanak je pozvan i Nikola Jurišić zbog dobrog poznavanja lokalnog terena. Taj će događaj biti presudan u Nikolinoj karijeri, a on će sljedeće četiri godine (1522 – 1526.) provesti kao kapetan na hrvatsko-kranjskoj granici pod zapovjedništvom grofa Nikole od Salma.

Grof Nikola je 1526. godine zatražio od nadvojvode Ferdinanda da bude razriješen dužnosti na granici i lično preporučio Jurišića za svog nasljednika, što je Ferdinand prihvatio, te je iste godine Jurišić postao vrhovni zapovjednik carske vojske u Kranjskoj. Iste godine je sultan Sulejman sa svojom vojskom krenuo prema hrišćanskim zemljama i bilo je jasno da će se na ugarskoj teritoriji odigrati velika bitka. Postavilo se pitanje da li hrvatski vojnici sa kranjske granice treba da idu u pomoć ugarskom kralju Ladislavu ili da ostanu na granici. Ferdinand je 29. jula pitao Jurišića za mišljenje, a on je odgovorio da je spreman braniti granicu s minimalnom vojskom, a da ostatak ide u pomoć ugarskom kralju, s čime se Ferdinand složio pod uslovom da neće snosi troškove. Nema podatke koliko je vojnika otišlo u pomoć.

Jurišić, koji je do sada već stekao zavidno povjerenje nadvojvode Ferdinanda i postao njegov savjetnik, dobio je zadatak da predstavlja nadvojvodu na sjednici hrvatske elite u Cetingradu (u delegaciji su bili i Pavao Oberstein, Ivan Kocijan/Katzianer i Ivan Pichler). Poslanstvo je bilo uspješno jer je Cetingradsko vijeće 1. januara 1527. godine odlučilo da podrži Ferdinanda kao ugarskog kralja, a posjedi su ukazali posebnu čast Jurišiću jer su od njega tražili da vrši pravdu u ime kralja Ferdinanda.

Jurišić je nastavio svoje vojne aktivnosti protiv Osmanlija, te je 24. jula 1527. godine izvijestio kralja Ferdinanda da je uspješno zauzeo gradove Bihać i Ripač. Ubrzo su nastali novi problemi za Ferdinanda, jer se njegov protivnik Ivan Zapolje povezao s Osmanlijama, te su se na kraju 1529. godine preselili prema Ugarskoj. U ovoj kriznoj situaciji, Ferdinand se ponovo okreće Jurišiću i preko njega šalje pismo za sultana. Čim je stigao do Kamengrada, nedaleko od Bihaća, koji je nedavno osvojio, čuo je da je osmanska vojska već blizu i predao pismo lokalnom paši i brzo krenuo nazad da obavijesti Ferdinanda da je vojska već vrlo blizu i bi napao Beč.

Za svoju vjernu službu Jurišić je od Ferdinanda dobio čitav niz počasti. 1528/9. imenovan riječkim kapetanom (držan do 1530.) i dao mu je na uživanje Postojnu i Novigrad Istarski. Najvažniji posjed, čija će ga odbrana učiniti legendom, bio je Kiseg, koji je dobio na uživanje 9. novembra 1529. kao nagradu za vjernu službu.

Odbrana Kisega

Utvrda Kisega

Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji će uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojničke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio 1532, kad je sa 700 Hrvata odbranio ugarski grad Kiseg i tako zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Osmanlije koji su mogli mirno proći pored malehnog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da će Kiseg biti lagahan plijen.

Nikola Jurišić je sa svojih 28 lahko i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I u kojem je napisao: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji."

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. augusta započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branioci nisu gubili prisebnost ni kad su ih Osmanlije nekoliko puta dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i čudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. augusta, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše: "Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovina poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, osmanlijski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 branilaca, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku novog osmanlijskog napada na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati, a umjesto da uđu u grad Osmanlije su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašene Osmanlije govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišić napisao je Ferdinandu kasnije: "Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. augusta 1532. razočarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.

Jurišićev put kroz službe

Grb Baruna Jurišića

• 1519 – 1521. - vojnik na kranjsko-hrvatskoj granici
• 1521 – 1526. - član osoblja grofa Nikole od Salma (zapovjednika obrane)
• 1522. - spominje se kao kapetan obrane Senja, Klisa, Knina, Skradina, Like i još nekih mjesta
• 1526 – 1529. - zapovjednik obrane habsburške granice
• 1528 – 1531. - kapetan Rijeke
• 1529 – 1531. - diplomat na dvije misije upućene sultanu Sulejmanu
• 1532. - imenovan zapovjednikom Kisega
• 1533. - imenovan barunom Kisega
• 1537 – 1540. - glavni zapovjednik svih habsburških austrijskih postrojbi
• 1538 – 1540. - diplomat na još jednoj (trećoj) misiji upućenoj sultanu Sulejmanu
• 1538 – 1543. - upravitelj Kranjske.