Miller–Diekerov sindrom
Miller–Dieker sindrom, sindrom Miller–Diekerovw lisencefalije (MDLS) sindrom delecije hromosoma 17p13.3[1] je sindrom mikrodelecije koju karakteriziraju kongenitalne malformacije. Kongenitalne malformacije su fizički nedostaci koji se mogu otkriti kod novorođenčeta pri rođenju i mogu zahvatiti mnoge različite dijelove tijela, uključujući mozak, srce, pluća, jetru, kosti ili crijevni trakt.
| Miller–Diekerov sindrom (Sindrom Miller–Diekerove lisencefalije) | |
|---|---|
 Miller–Diekerov sindrom nasljeđuje se kao autosomno domonantno obilježje | |
| Klasifikacija i vanjski resursi | |
| ICD-9 | 758.33 |
| OMIM | 247200 |
| DiseasesDB | 29494 |
| MeSH | D054221 |
MDS je susjedni sindrom gena – poremećaj uslijed višestruke delecije susjednih genskih lokusa. Poremećaj proizlazi iz delecije dijela kratkog kraka hromozoma 17p (koji uključuje gene i LIS1 i 14-3-3 epsilon), što dovodi do djelimične monosomije. Može postojati i neuravnotežena translokacija (tj. 17q: 17p ili 12q: 17p) ili prisustvo prstenastog hromosoma 17.
Ovaj sindrom ne treba miješati sa Millerovim sindromom, nepovezanim rijetkim genetičkim poremećajem ili Miller-Fisherovim sindromom, oblikom Guillain–Barréovog sindroma.
Prezentacija
urediMozak je neobično gladak, sa manje nabora i brazdi. Lice, posebno kod djece, ima izrazite karakteristike, uključujući kratki nos s prevrnutim norama, zadebljanu gornju usnu s tankom gornjom granicom crvenila, frontalnu isturenost, male vilice, nisko postavljene straga okrenute uši, udubljena sredina lica, široko razmaknute oči i hipertelorizam. Čelo je istaknuto sa bisljepoočnim udubljenjima.[2]
Nevizuelne karakteristike uključuju intelektualne smetnje, pre i postnatisno zaostajanje u rastu, epilepsiju i skraćen životni vijek. Često i su neuspjesi, poteškoće u hranjenju, napadi i smanjena spontana aktivnost. Smrt se obično javlja u djetinjstvu i dječaštvu.
Mogu se javiti višestruke abnormalnosti mozga, bubrega i gastrointestinalnog trakta (želudac i crijeva).
Uzrok
urediMDS je sindrom mikrodelecije sa gubitkom gena PAFAH1B1 na hromosomu 17 koji je odgovoran za karakteristični znak sindroma zvani lisencefalija. Gubitak drugog gena, YWHAE, u istoj regiji hromosoma 17 povećava ozbiljnost lisencefalije kod pacijenata sa Miller-Diekerovim sindromom. Dodatni geni u deletiranoj regiji vjerovatno će doprinijeti raznim obilježjima Miller-Diekerovog sindroma.[3]
To može biti slučajan događaj tokom stvaranja reproduktivnih ćelija ili u ranom razvoju fetusa ili zbog porodičnog hromosomskog preuređenja zvanog hromosomska translokacija. Za manje od 20% nasljeđivanje je autosomno dominantog obrasca. Roditelj obično nije pogođen, ali ima određeno hromosomsko preuređenje zvano uravnotežena translokacija, u kojoj nije stečen niti izgubljen genetički materijal. Kod nositelja MDS-a s uravnoteženim translokacijama povećana je stopa neobjašnjivog gubitka fetusa, iako mogu biti asimptomatski.[4] Međutim, mogu postati i neuravnotežene jer se prenose na sljedeću generaciju. Miller–Diekerov sindrom obično nije nasljedan. Do pojave delecije dolazi slučajno tokom gametogeneze (formiranje jajnih ćelija ili sperme) ili u ranom razvoju fetusa. Stoga se u njihovim porodicama obično ne vidi historija poremećaja.
Dijagnoza
urediBolest se može dijagnosticirati citogenetičkim tehnikama poput fluorescencentne in situ hibridizacije (FISH), ispitivanjem mikrodelecija na LIS1.[5]
Rana detekcija
urediKorištenjem prenatalne ultrasonografske slike može se rano vidjeti abnormalni razvoj mozga u fetusu s MDS-om. Pri rođenju, kod novorođenčeta može biti prisutan dismorfizam lica. Pogođena mala djeca mogu patiti od poteškoća s hranjenjem, ozbiljnih intelektualnih teškoća, zastoja u razvoju i napada. MRI olakšava rano otkrivanje ovog sindroma kod djece otkrivajući sliku "glatkog mozga", koja se naziva i lisencefalija.[6]
Djeca s ovim sindromom mogu ostati nedovoljno dijagnosticirana zbog rijetkosti i rasprostranjenosti crta lica koje izgledaju dismorfično. Sindrom ima različite eksterne osobine (fenotip) slične češćim sindromima. Nedostatak relevantne porodične anamneze može odgoditi dijagnozu. FDNA pruža uslugu koja zauzvrat povećava šanse za otkrivanje ovih različitih karakteristika, koje kada se pokažu genetičaru mogu pomoći u postavljanju prave medicinske dijagnoze.
Ako je par imao jedno dijete s MDS-om, može im se ponuditi prenatalni skrining u budućim trudnoćama. Ova je opcija posebno važna za 20% porodica MDS-a kod kojih jedan roditelj ima uravnoteženo preuređivanje hromosoma. Rizik da ovi parovi dobiju drugo dijete s MDS-om ovisi o tačnoj tipu prisutnog hromosomskog rearanžmanaa i može iznositi 25–33%. Za porodice u kojima su hromosomi oba roditelja normalni, rizik od rađanja drugog djeteta s MDS-om je nizak (1% ili manje). Za studije hromosoma uzimaju se uzorci horionskih resica (CVS) ili amniocenteza u ranoj trudnoći, za dobijanje malog uzorka ćelija embriona u razvoju. Rana prenatalna dijagnoza ultrazvukom nije pouzdana, jer je mozak normalno gladak do kasnije trudnoće. Parovi koji razmišljaju o prenatalnoj dijagnozi trebali bi razgovarati o rizicima i koristima ove vrste testiranja s genetičarom ili u genetičkim savjetovalištu.
Vizuelni izgled mozga
urediMozak je obično krajnje abnormalan u obrisima kada se nekome dijagnosticira Miller-Dieker sindrom. Vidi se samo nekoliko plitkih brazda i plitkih Silvijevih brazada; ovo poprima izgled pješčanog sata ili broja 8 na aksijalnom snimanju. Debljina i mjerenje za osobu bez MDS-a su 3–4 mm. Kod MDS-a korteks osobe doseže 12–20 mm.
Liječenje
urediIako još uvijek nije dostupan lijek za MDS, mnoge komplikacije povezane s ovim stanjem mogu se liječiti, a može se učiniti mnogo za podršku ili kompenzaciju funkcionalnih smetnji. Zbog raznolikosti simptoma, može biti potrebno posjetiti niz različitih stručnjaka i proći razne preglede, uključujući:
- Razvojna evaluacija
- Procjena kardiologa
- Otolaringologija
- Liječenje napada
- Urološka procjena
- Treba isključiti uravnoteženu hromosomsku translokaciju genetičkim savjetovanjem, ako roditelji s pogođenim djetetom planiraju drugu trudnoću, tj. roditelji s pogođenom djecom trebaju posjetiti genetskog savjetnika.
Ova bolest je prilično neuobičajena, pa je liječenje još oskudno.
Prognoza
urediVećina osoba s ovim stanjem ne preživljava dalje od djetinjstva. Pogođeni obično umiru u dojenačkoj dobi i stoga ne doživljavaju doba u kojem se mogu reproducirati i prenijeti MDS svom potomstvu. Zbog preciznije dijagnoze pomoću MRI i poboljšanog upravljanja simptomima uz medicinske tretmane, uključujući gastrostomiju (cijevi za hranjenje), usisne mašine, liječene napada, traheostomiju i upravljanje sekrecijama , više djece preživljava odraslu dob i ima bolji kvalitet života. Razvoj vještina i osnovne snage mogu se poboljšati fizioterapijom, ali poboljšanje je ograničeno ozbiljnošću stanja. Neka djeca mogu sjediti, puzati ili izgovoriti nekoliko osnovnih riječi, ali većina je ozbiljno zaostala u razvoju i ostaje na nivou dojenčadi cijeli život. U svim dobnim skupinama najčešći uzrok smrti je upala pluća, često nakon što su višestruki slučajevi oslabili respiratornu funkciju.[3]
Epidemiologija
urediMiller–Diekerov sindrom javlja se u manje od 1/100.000 ljudi i može se javiti u svim rasama. { S obzirom na ovu statistiku, zaključno je da je otprilike 75.000 ljudi širom svijeta pogođeno MDS-om.
Reference
uredi- ^ Huang, HC; Bautista, SL; Chen, BS; Chang, KP; Chen, YJ; Wuu, SW (1996). "Miller-Dieker syndrome with microdeletion of chromosome 17p13.3: report of one case". Zhonghua Minguo Xiao Er Ke Yi Xue Hui Za Zhi [Journal]. Zhonghua Minguo Xiao Er Ke Yi Xue Hui. 38 (6): 472–6. PMID 9473821.
- ^ Herman, T E; Siegel, M J (april 2008). "Miller–Dieker syndrome, type 1 lissencephaly". Journal of Perinatology. 28 (4): 313–315. doi:10.1038/sj.jp.7211920. PMID 18379572.
- ^ a b Dobyns, WB; Das, S; Pagon, RA; Adam, MP; Ardinger, HH; Wallace, SE; Amemiya, A; Bean, LJH; Bird, TD; Dolan, CR; Fong, CT; Smith, RJH; Stephens, K (1993). PAFAH1B1-Associated Lissencephaly/Subcortical Band Heterotopia. University of Washington, Seattle. PMID 20301752.
- ^ Pollin, TI; Dobyns, WB; Crowe, CA; Ledbetter, DH; Bailey-Wilson, JE (6. 8. 1999). "Risk of abnormal pregnancy outcome in carriers of balanced reciprocal translocations involving the Miller-Dieker syndrome (MDS) critical region in chromosome 17p13.3". American Journal of Medical Genetics. 85 (4): 369–75. doi:10.1002/(sici)1096-8628(19990806)85:4<369::aid-ajmg13>3.0.co;2-l. PMID 10398263.
- ^ Izumi K, Kuratsuji G, Ikeda K, Takahashi T, Kosaki K (2007). "Partial deletion of LIS1: a pitfall in molecular diagnosis of Miller-Dieker syndrome". Pediatr. Neurol. 36 (4): 258–60. doi:10.1016/j.pediatrneurol.2006.11.015. PMID 17437911.
- ^ Chong, SS; Pack, SD; Roschke, AV; Tanigami, A; Carrozzo, R; Smith, AC; Dobyns, WB; Ledbetter, DH (februar 1997). "A revision of the lissencephaly and Miller-Dieker syndrome critical regions in chromosome 17p13.3". Human Molecular Genetics. 6 (2): 147–55. doi:10.1093/hmg/6.2.147. PMID 9063734.