Wikipedia

MiG-17

(Preusmjereno sa Mikojan Gurevič MiG-17)

Mikojan-Gurevič MiG-17 (ruski: Микоян и Гуревич МиГ-17); NATO-oznaka: Fresco[1] je visoko-subsonični borbeni avion proizveden u Sovjetskom Savezu od 1952. godine. Osim u vojnoj avijaciji Sovjetskog Saveza, bio je u upotrebi u brojnim avijacijama Varšavskog pakta i drugih, prije svega arapskih i afričkih zračnih snaga. MiG-17 je proizveden po licenci u Kini kao Shenyang J-5 i u Poljskoj kao PZL-Mielec Lim-6. MiG-17 se i danas koristi od strane sjevernokorejskih zračnih snaga, a korišten je i u okršajima na Bliskom istoku i u Aziji .

MiG-17
Restaurirani MiG-17 u niskom letu
Modellovački avion
ProizvođačMikoyan-Gurevich
DizajniraoMikoyan-Gurevich
Prvi let14. januar 1950.
Prvi komercijalni letOktobar 1952
Statusu ograničenoj upotrebi
Glavni korisniciSovjetsko ratno vazduhoplovstvo (u prošlosti)
Broj napravljenih10.649, uključujući i po licenci proizvedenih u Češkoslovačkoj, Poljskoj i NR Kini.
VarijantePZL-Mielec Lim-6
Shenyang J-5

MiG-17 predstavlja unapređenje borbenog mlaznjaka MiG-15, koji je proizvođen u Sovjetskom Savezu tokom Korejskog rata. Serijska proizvodnja MiG-17 započela je prekasno da bi ovaj model bio upotrebljen u ovom sukobu, a prvu borbenu upotrebu doživio je u Drugoj krizi u Tajvanskom moreuzu 1958. godine. Iako je MiG-17 prvobitno dizajniran da obara sporije leteće američke bombardere, pokazao je iznenađujući uspjeh kada su ga piloti Sjevernog Vijetnama koristili za borbu protiv američkih lovaca i lovaca-bombardera tokom Vijetnamskog rata, gotovo deceniju nakon njegovog prvobitnog poljetanja. Razlog tome je što je MiG-17 bio agilniji i upravljiviji od američkih F-4 Phantom i F-105 Thunderchief borbenih aviona, koji su bili fokusirani na brzinu i borbu na daljinu, kao i činjenica da je MiG-17 bio naoružan avionskim topom, što je nedostajalo početnim modelima F-4 Phantoma.[2]

Dizajn i razvoj

uredi

Dok je MiG-15bis uveo zakrivljena krila u zračnu borbu iznad Koreje, konstruktorski biro Mikojan-Gurevič je već započeo raditi na njegovoj zamjeni 1949. (prvobitno MiG-15bis45) kako bi se riješili problemi ustanovljeni u praktičnoj upotrebi kod MiG-15 u borbi.[3] Rezultat je bio jedan od najuspješnijih transsoničnih lovaca koji je predstavljen prije pojave pravih nadzvučnih tipova kao što su MiG-19 i sjevernoamerički F-100 Super Sabre. Njegov dizajn će se u konačnici i dalje pokazati vrlo djelotvornim u 1960-im kada je bio pritisnut u podzvučnim zračnim borbama nad Vijetnamom protiv mnogo bržih aviona koji međutim nisu bili optimizirani za manevriranje pri tako niskim brzinama i borbe u maloj razdaljini.

Dok je MiG-15 koristio Mahov senzor za aktiviranje zračnih kočnica pri dostizanju brzine od Mach 0,92 (koju nije mogao bezbjedno prekoračiti), MiG-17 je dizajniran tako da se može kontrolisati i pri većim brzinama.[4] Rane verzije koje su su imale sovjetsku kopiju Rolls-Royce-ovog Nene motora, Klimov VK-1, bile su teže pri jednakom potisku. Kasnije verzije ovog lovca su bile prvi sovjetski mlazni avioni sa naknadnim (dodatnim) sagorjevanjem, gdje se ubrizgavalo dodatno gorivo u izduvne gasove osnovnog motora kako bi se ostvario dodatni potisak i brzina.

Iako MiG-17 izgleda vrlo slično MiG-15, njegova krila su bila tanja i više zakrivljena krila i rep pogodnije za brzine od 1 Macha. Dok je F-86 predstavio "sveleteći" repni plan, što je ovaj avion učinilo upravljivijim pri brzini zvuka, ova karakteristika neće biti primjenjena na MiG-ovima sve do potpuno nadzvučnog MiG-19.[5] Zamah krila bio je 45° (kao kod američkog F-100 Super Sabre) u blizini trupa i 42° za vanjski dio krila.[6] Tvrđe krilo koje je ovdje primjenjeno se uspješnije odupiralo tendenciji savijanja vrhova krila i neočekivanog gubitka aerodinamičke simetrije pri velikim brzinama i opterećenjima krila.[3]

Ostale lako uočljive razlike u odnosu na prethodnika bile su dodata zakrilca na svakom krilu, dodavanje trbušne peraje i dužeg i manje suženog stražnjeg trupa koji je dodao oko jedan metar dužine na cjelokupan dizajn. MiG-17 je dijelio isti motor Klimov VK-1, a veći dio njegove konstrukcije, kao što su prednji trup, stajni trap i topovsko naoružanje, preuzet je od MiG-15.[6] Prvi prototip, koji je konstruktorski biro označio sa oznakom I-330 " SI ", poletio je 14. januara 1950. godine, sa pilotom Ivanom Ivaščenkom.[7]

 
MiG-17 u Muzeju avijacije centralne Finske u Jyväskyläu. Shema boja je iz 2006. godine i bazirana je na ideji učenice Luonetjärvi osnovne škole Anni Lundahl.
 
Sjevernovijetnamski MiG-17 izložen u Muzeju Mighty Eighth Air Force .
 
Repni dio sa oznakama; Kamuflirane MiG-17 piloti NVAF-a često su nazivali "zmijama".[8]

U toku testiranja prototipa, pilot Ivan Ivaščenko je poginuo kada je njegov avion upao u turbulencije, što je rezultiralo gubitkom horizontalnog repa te nekontrolisanim okretanjem i uništenjem aviona 17. marta 1950. godine. Nedostatak čvrstine krila je također rezultirao preokretom elerona koji je kasnije otkriven i popravljen. Konstrukcija i ispitivanja dodatnih prototipova " SI-2 " i eksperimentalnih serija aviona " SI-02 " i " SI-01 " 1951. godine, uglavnom su bila uspješna. Avion je 1. septembra 1951. ušao u serijsku proizvodnju i formalno je dobio sopstvenu oznaku MiG-17 nakon toliko promena u odnosu na originalni MiG-15. Procijenjeno je da je, iako se koristio isti motor kao i kod MiG-15, maksimalna brzina MiG-17 bila veća za 40–50 km/h, uz poboljšane manevarske sposobnosti na velikim visinama.[7]

Iako je serijska proizvodnja počela već u augustu 1951. godine, prioritet u proizvodnji je dobio već oprobani MiG-15, tako da MiG-17 nikada nije korišten u Korejskom ratu. U operativnu službu je ušao tek u oktobru 1952. godine, kada je njegov nasljednik MiG-19 bio gotovo spreman za prva testiranja leta. Tokom proizvodnje, avion je više puta unapređivan i modifikovan. Osnovni MiG-17 je bio dnevni lovac opšte namene, naoružan sa tri avionska topa, jednim Nudelman N-37 37 mm topom i dva topa kalibra 23 mm sa 80 po topu, ukupno 160 metaka. Mogao je da djeluje i kao lovac-bombarder, ali se njegov kapacitet nošenja bombi i raketa smatralo malim u odnosu na druge avione tog vremena, i obično je nosio dodatne rezervoare za gorivo umesto bombi.

Iako prvobitno dizajniran sa prozorom kabine koji je omogućavao i pogled unazad - neophodno za vazdušne duele - u serijskoj proizvodnji MiG-17F je umjesto toga dobio jeftiniji periskop za pogled unazad, rješenje koje će se na sovjetskim lovcima zadržati sv do pojave MiG-23. Do 1953. piloti ovog aviona su dobili sigurnija katapultirajuća sjedala sa zaštitnim zavjesama za lice i naslonima za noge poput Martin-Baker sjedišta koja su korištena na Zapadu. MiG-15 je patio zbog nedostatka radarskog nišana, ali su 1951. sovjetski inženjeri nabavili zarobljeni F-86 Sabre iz Koreje i kopirali optički nišan i radar za daljinsko upravljanje SRD-3 kako bi proizveli nišan ASP-4N i SRC-3 radar. Ova kombinacija se pokazala smrtonosnom nad nebom Vijetnama protiv aviona kao što je F-4 Phantom.[3]

Druga varijanta prototipa, "SP-2" (koju je NATO nazvao "Fresco A"), bio je avion presretač opremljen radarom . Ubrzo je proizveden veliki broj lovaca MiG-17P („Fresco B“) za sve vremenske uslove sa radarom RP-1 Izumrud i modifikacijama prednjeg usisnika vazduha.

Početkom 1953. godine, dnevni lovac MiG-17F ušao je u serijsku proizvodnju. Oznaka "F" je označavala da je opremljen motorom VK-1F sa naknadnim sagorevanjem. Rani VK-1F motori koji su posebno modifikovani za opremanje MIG-17F imali su problema tokom produžene uobičajene upotrebe naknadnog sagorevanja, zbog nedovoljne toplotne otpornosti legura korištenih za spoljašnje tijelo mlaznice i lopatice statora. Zbog toga su avioni proizvedeni u periodu 1953-1955 imali posebnu jedinicu za naknadno sagorevanje koja je koristila poseban rezervoar napunjen sa 90% etanola za potrošnju u naknadnom sagorevanju zbog niže temperature sagorevanja. Ova varijanta motora imala je oznaku VK-1F(A). Mlaznjaci kasnije proizvodnje koristili su normalan sistem sa gorivom u avionu. Dodatno sagorevanje je udvostručilo brzinu penjanja i znatno poboljšalo vertikalne manevre. Iako avion nije bio dizajniran da bude supersoničan, vješti piloti mogli su jednostavno juriti do supersonične brzine u plitkom zaronu, iako bi se avion često podigao samo malo od Maha 1. Ovo je postala najpopularnija varijanta MiG-17. Sljedeća masovno proizvedena varijanta, MiG-17PF („Fresco D“) uključivala je moćniji radar Izumrud RP-2, koji je ipak umnogome zavisio od zemaljske zračne kontrole za idenfitikaciju i navođenja na ciljeeve. Mala serija od samo 47 letjelica je 1956. godine konvertovana u standard MiG-17 PM (također poznat i kao PFU ), koje su mogli biti naoružani sa četiri rakete zrak-zrak prve generacije Kalinjingrad K-5 ( NATO izvještajno ime AA-1 'Alkali'). Proizvedena je i mala serija izviđačkih aviona MiG-17R sa motorom VK-1F (nakon prvobitnog testiranja sa motorom VK-5F ).

U SSSR-u je do 1958. godine proizvedeno ukupno 5.467 MiG-17, 1.685 MiG-17F, 225 MiG-17P i 668 MiG-17PF. Preko 2.600 letjelica je proizvedeno po licenci u Poljskoj i Kini.

Licencna proizvodnja

uredi
Datoteka:MIG17fhiller.JPG
MiG-17F izložen u Muzeju avijacije Hiller u San Carlosu, Kalifornija
 
Lim-5 sa oznakama poljskog vazduhoplovstva
 
JJ-5 (MiG-17) u privatnom vlasništvu na aerodromu JeffCo

Poljska je 1955. dobila licencu za proizvodnju MiG-17. MiG-17F je proizvela tvornica WSK-Mielec pod oznakom Lim-5 (skraćenica od licencyjny myśliwiec – licencirani lovac). Prvi Lim-5 proizveden je 28. novembra 1956. godine, a ukupno 477 primjeraka je proizvedeno do 1960. godine. Osim u Poljsku, određen broj ovih aviona je izvezen i u Bugarsku, gdje je dobio oznaku MiG-17F.[9] Nepoznati broj je napravljen kao izviđačka varijanta Lim-5R, opremljen kamerom AFA-39. U periodu 1959–1960. proizvedeno je 129 presretača tipa MiG-17PF kao Lim-5P. WSK-Mielec je također razvio nekoliko poljskih udarnih varijanti baziranih na MiG-17: Lim-5M, proizveden od 1960. godine; Lim-6bis, proizveden od 1963. godine (ukupno 170 aviona). Osim toga, neki Lim-5P su pretvoreni 1970-ih u napadne Lim-6M, dok su drugi avioni Lim-5, Lim-6bis i Lim-5P modificirani za izviđačku ulogu kao Lim-6R, Lim-6bis R i Lim-6MR.

U Narodnoj Republici Kini (NR Kina), prvi MiG-17F je sastavljen od dijelova 1956. godine, a proizvodnja po licenci usledila je 1957. u Šenjangu . Kineska verzija je proizvođena pod oznakom Shenyang J-5 (za lokalnu upotrebu) ili F-5 (za izvoz). Slično tome, MiG-17PF koji je proizvođen u Kini je dobio oznaku J-5A (F-5A za izvoz). Ukupno je proizvedeno 767 ovih jednosjednih varijanti.

Istorija upotrebe ovog aviona

uredi
 
Egipatski MiG-17

MiG-17 su dizajnirani za presretanje neprijateljskih bombardera u ravni, a ne za borbu vazduh-vazduh ( zračne duele) sa drugim lovcima.[10] Ovaj podzvučni (Mach 0.93) lovac je bio efikasan protiv sporijih (Mach 0.6-0.8), teško natovarenih američkih lovacia-bombardera, kao i glavnih američkih strateških bombardera tokom razvojnog ciklusa MiG-17 (kao što su Boeing B-50 Superfortress ili Convair B-36 Peacemaker, koji su još uvijek bili na pogon klipnih motora). Međutim, MiG-17 nije bio u mogućnosti da presretne novu generaciju britanskih mlaznih bombardera kao što su Avro Vulcan i Handley Page Victor, koji su mogli da lete na većim visinama. Uvođenje strateških bombardera USAF-a sposobnih za nadzvučne brzine, kao što su Convair B-58 Hustler i General Dynamics FB-111, učinilo je MiG-17 zastarjelim u prvoj liniji protuvazdušne odrbane, a zamijenili su ih nadzvučni presretači kao što su MiG- 21 i MiG-23.

MiG-17 nisu bili dostupni za Korejski rat, ali su svoje prve zračne okršaje zabilježili iznad Tajvanskog moreuza kada su se komunistički MiG-17 iz NR Kine sukobili sa F-86 Sabresima Republike Kine (ROC, Nacionalistička Kina) 1958. godine.

Aviona tipa MiG-17 oborili su izviđački avion tipa C-130 1958. godine iznad Armenije, pri čemu je zabilježeno 17 žrtava.[11]

Godine 1960., prva grupa od cca. 50 sjevernovijetnamskih pilota prebačena je u NR Kinu kako bi započeli prelaznu obuku na MiG-17. U to vrijeme prvi odred kineskih obučenih pilota MiG-15 vratio se u Sjeverni Vijetnam, a grupa od 31 pilota raspoređena je u bazu Vijetnamskog narodnog ratnog zrakoplovstva (VPAF) u Son Dongu radi obuke na MiG-17. Do 1962. prvi sjevernovijetnamski piloti završili su kurseve za MiG-17 u Sovjetskom Savezu i NR Kini i vratili se u svoje jedinice; kako bi obilježili ovaj događaj, Sovjeti su poslali kao "poklon" 36 lovaca MiG-17 i MiG-15UTI trenažnih aviona u Hanoi u februaru 1964. godine. Ovi avijatičari će sačinjavati prvi mlazni borbeni puk u Sjevernom Vijetnamu, 921.lovački puk.[12] Do 1965. druga grupa pilota MiG-a vratila se sa obuke u Krasnodaru, u SSSR-u, kao i iz NR Kine. Ova grupa će formirati drugu lovačku jedinicu Sjevernog Vijetnama, 923. lovački puk.

 
F-105D obara MiG-17 tokom Vijetnamskog rata, 1967.

VPAF je upravljao svojim presretačima uz navođenje zemaljskih kontrolora, koji su MiG-ove upućivali na američke formacije aviona. MIG-ovi su vršili brze napade na američke formacije iz nekoliko pravaca (obično su MiG-ovi 17 izvodili frontalne napade, a MiG-21 su napadali od pozadi). Nakon što su oborili nekoliko američkih aviona i natjerali neke od F-105 da prerano odbace svoje bombe, MiG-ovi nisu čekali odmazdu, već su se brzo udaljili. Ovaj " gerilski rat u vazduhu" pokazao se veoma uspešnim [13]

MiG-17 prvobitno nije bio dizajniran da obavlja ulogu lovca-bombardera, ali je 1971. Hanoj naredio da ratni brodovi američke mornarice budu napadnuti od strane elemenata VPAF-a. To bi zahtijevalo da MiG-17 bude opremljen nosačima za bombe i mehanizmima za oslobađanje istih. Glavni inženjer zemaljske posade VPAF-a, Truong Khanh Chau,[14] je dobio zadatak da modificira dva MiG-a 17 kako bi mogli dejstvovati na kopnene ciljeve; nakon tri mjeseca rada, dva mlaznjaka su bila spremna. Dana 19. aprila 1972., dva pilota iz 923. FR su ovim modificiranim MiG-17 napali razarač američke mornarice USS "Higbee" i laku krstaricu USS "Oklahoma City". Svaki MiG je bio opremljen sa po dvije bombe od 250 kg (550 funti). Jedan od pilot, Le Xuan Di uspio je pogoditi nosač za top od 127mm na krmi razačara, uništavajući ga, ali bez stradalih američkih mornara, jer su članovi posade ranije napustili kupolu zbog kvara na sistemu topova.[15]

Od 1965. do 1972. godine, MiG-17 iz sastava VPAF 921. i 923. FR će ostvariti 71 zračnu pobjedu protiv američkih aviona: 11 oborenih F-8 "Crusaders", 16 F-105 "Thunderchiefs", 32 F-4 "Phantom II", dva A-4 "Skyhawk/Skyraiders, jedan teretni/transportni avion C-47, jedan helikopter Sikorsky CH-3 C i jednu bespilotnu letjelicu Ryan Firebee . ,[16] dok je VPAF izgubio 63 MiG-17 u zračnoj borbi [17] Prema ruskim izvorima, od 1965. do 1972. MiG-17 iz sastava VPAF-a oborili su 143 neprijateljska aviona i helikoptera, dok je VPAF izgubio ukupno 75 MiG-17 (od svih uzroka, ne samo neprijateljskom vatrom) uz pogibiju 49 pilota.[18]

Američka pilotska zajednica ostala je šokirana 1965. godine kada su stariji, podzvučni MiG-17 oborili sofisticirane lovce-bombardere klase Mah-2 F-105 "Thunderchief" iznad Sjevernog Vijetnama. Kao rezultat ovih iskustava, američko ratno vazduhoplovstvo pokrenulo je projekat „Feather Duster“ čiji je cilj bio razvoj taktike koja bi omogućila težim američkim lovcima da se nose sa manjim i agilnijim protivnicima kao što je MiG-17. Za simulaciju MiG-17, američko ratno zrakoplovstvo odabralo je F-86H Sabre. Jedan pilot koji je učestvovao u projektu primjetio je da su „u bilo kojoj situaciji osim nosa dole i punog gasa“, F-100 ili F-105 bili inferiorni u odnosu na F-86H u zračnoj borbi.[19] Projekat je generalno bio uspješan po tome što je rezultirajuća taktika efektivno minimizirala nedostatke F-105, F-100 i drugih teških američkih lovaca, dok je minimizirala prednosti sporijih, ali agilnijih lovaca kao što su F-86 i MiG-17.[20]

 
Istočnonjemački MiG-17F.

Dvadeset zemalja je u svojim zračnim snagama koristilo avione tipa MiG-17. Ovaj avion je postao standardni lovac u svim zemljama Varšavskog pakta krajem 1950-ih i početkom 1960-ih. Kupovale su ga i mnoge druge zemlje, uglavnom u Africi i Aziji, koje su bile nesvrstane ili u savezu sa SSSR-om. MiG-17 i danas leti u zračnim snagama Demokratske Republike Kongo, Gvineje, Malija, Madagaskara, Sudana i Tanzanije, kao i u formi Shenyang J-5 u Sjevernoj Koreji. JJ-5 treneri su i dalje u ograničenoj upotrebi u Kini.

Bliski istok

uredi
 
Sirijski MiG-17 u Betzetu na sletnoj pisti 1968. Avion je poslat na procenu u Have Drill .

Egipatsko ratno vazduhoplovstvo dobilo je svoje prve MiG-17 1956. godine, raspoređujući ih protiv izraelske invazije na Sinaj tokom ranih faza Suecke krize . Kada su Britanija i Francuska pokrenule zračne napade na egipatske zračne baze 1. novembra 1956., egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser naredio je egipatskom ratnom zrakoplovstvu da se ne protivi anglo-francuskim zračnim napadima, te da, gdje je to moguće, evakuiše svoje avione u Siriju ili Saudijsku Arabiju, tako da je Egipat, iako je izgubio veliki broj aviona, uključujući i MiG-17, imao relativno male gubitke u pilotima. Gubici su brzo nadoknađeni nakon završetka rata, a do juna 1957. Egipat je već imao oko 100 MiG-ova 17.[21][22] Sirija je također koristila MiG-17, nakon što je 1957. godine dobila 60 MiG-17F.[22] Ratna vazduhoplovstva ove dvije države su početkom 1960-ih postepeno prebacivale MiG-17 u ulogu kopnenih napada, dok ih je MiG-21 dopunjavao u ulozi presretača.[22] Od 1962. godine, kada su se egipatske snage uključile u građanski rat u Sjevernom Jemenu na strani republikanske vlade, egipatski MiG-17 su izveli više operacija kopnenih napada.[23]

MiG-17 je činio glavni oslonac arapske vazdušne flote tokom Šestodnevnog rata u junu 1967. godine [24][25] Rat je započeo masivnim zračnim napadom Izraela na egipatske, jordanske, sirijske i iračke zračne baze, pri čemu je više od 150 egipatskih aviona uništeno ili oštećeno dok su bili na tlu. Preživjeli egipatski MiG-17 intenzivno su korišteni u kopnenim napadima na izraelske snage na Sinaju.[24][26] Sovjetski Savez je ponovo zamijenio egipatske gubitke nakon rata, a Egipat se ubrzo uključio u Rat iscrpljivanja, kontinuiranu seriju oružanih sukoba na i iznad Sinajskog poluostrva, pri čemu su se egipatski MiG-17 i dalje koristili u ulozi kopnenih napada. Dok je MiG-17 bio sporiji i kraćeg dometa od sovjetskog Suhoj Su-7 "Fitter" koji je bio druga glavna komponenta egipatskih snaga za kopneni napad, MiG-17 je bio lakši za manevrisanje i pretrpio je manje ukupne gubitke.[27] Od 1970. Egipat je rasporedio više eskadrila MiG-17 u Sudanu sa ciljem podrške vladinim snagama tokom Prvog sudanskog građanskog rata .[28] MiG-17 je nastavio da se koristi i u Jom Kipurskom ratu 1973. godine . MiG-17 su korišteni tokom vazdušne bitke u Ofira od strane Egipta. Preostali egipatskih i sirijski MiG-17 su ukratko nakon ovih ratova izbačeni iz upotrebe..

I-330
Prototip.
MiG-17 ("Fresco A")
Osnovna verzija borbenog aviona sa motorom VK-1 („avion SI“).
MiG-17A
Borbena verzija pogonjena VK-1A motorom, koji je imao duži vijek trajanja.
MiG-17AS
Višenamjenska konverzija, opremljena za nošenje nevođenih raketa i projektila vazduh-vazduh tipa K-13.
MiG-17P ("Fresco B")
Verzija borbenog aviona za sve vremenske uslove opremljena radarom Izumrud ("avion SP"). 225 primjeraka proizvedeno.
MiG-17F ("Fresco C")
Osnovna verzija borbenog aviona sa motorom VK-1F sa naknadnim sagorevanjem ("avion SF"). 1.685 primjeraka proizvedeno.
MiG-17PF ("Fresco D")
Verzija lovca za sve vremenske prilike opremljena radarom Izumrud, 3 x avionska topa kalibra 23 mm NR-23 i motorom VK-1F ("avion SP-7F"). 668 proizvedeno.
MiG-17PM/PFU ("Fresco E")
Verzija lovaca opremljena radarom i raketama vazduh-vazduh tipa K-5 (NATO: AA-1 "Alkali") ("avion SP-9").
MiG-17R
Izviđački avion sa motorom i kamerom VK-1F ("avion SR-2")
MiG-17SN
Eksperimentalna varijanta sa dvostrukim bočnim usisnicima, bez centralnog usisnika i redizajniranim nosom kako bi se topovi kalibra 23 mm mogli okretati kako bi gađali zemaljske ciljeve. Nije ušao u serijsku proizvodnju.
M-17
Ciljna bespilotna letelica, program za konvertovanje za Mig-17 sa životnim vekom na kraju (1968).[29]
PZL-Mielec Lim-5
Poljska varijanta MiG-17
S-104
Čehoslovačka varijanta MiG-17
Shenyang J-5
Kineska varijanta MiG-17

Specifikacije (MiG-17F)

uredi
 
Dvostruki top Nudelman-Rihter NR-23 kalibra 23 mm spušten je sa nosa kod ovog primjerka Lim-6 (MiG-17F; ugrađen je i treći top 37 mm Nudelman N-37 ).
  • Posada: 1
  • Dužina: 11.264 m (36 ft 11 in)
  • Raspon krila: 9.628 m (31 ft 7 in)
  • Visina: 3.8 m (12 ft 6 in)
  • Površina krila: 22.6 m2 (243 sq ft)
  • Težina prazan: 3,919 kg (8,640 lb) [30]
  • Bruto težina: 5,340 kg (11,773 lb)
  • Maksimalna težina pri polijetanju: 6,069 kg (13,380 lb)
  • Pogon: 1 × Klimov VK-1F sa naknadnim sagorijevanjem, turbomlazni motor, 26.5 kN (6,000 lbf) suhog potiska, 33.8 kN (7,600 lbf) sa dodatnim sagorijevanjem

Performanse

  • Maksimalna brzina: 1,100 km/h (680 mph, 590 kn) Mach 0.89 na nivou mora
    • 1,145 km/h (711 mph; 618 kn) / Mach 0.93 na visini od 3,000 m (9,800 ft)
  • Domet: 2,020 km (1,260 mi, 1,090 nmi) na visini od 12,000 m (39,000 ft) sa 2 × 400 L (110 US gal; 88 imp gal) rezervoara za odbacivanje
  • Plafon leta: 16,600 m (54,500 ft)
  • Maksimalno g-opterećenje: +8
  • Brzina uspona: 65 m/s (12,800 ft/min)
  • Opterećenje krila: 268.5 kg/m2 (55.0 lb/sq ft)
  • Odnos potisak/težina: 0.63

Naoružanje

Šablon:Aircontent

Vezani razvoj:

Letjelice slične namjene, konfiguracije i vremenskog okvira

Povezani spiskovi

Referense

uredi
  1. ^ Parsch, Andreas and Aleksey V. Martynov. "Designations of Soviet and Russian Military Aircraft and Missiles." Non-U.S. Military Aircraft and Missile Designations, revised 18 January 2008. Retrieved: 30 March 2009.
  2. ^ Parsch, Andreas and Aleksey V. Martynov. "Designations of Soviet and Russian Military Aircraft and Missiles: 5.1 "Type" Numbers (1947-1955)." Non-U.S. Military Aircraft and Missile Designations, revised 18 January 2008. Retrieved: 30 March 2009.
  3. ^ a b c Davies, Peter. USN F-4 Phantom II Vs VPAF MiG-17: Vietnam 1965-72. London: Osprey, 2009. ISBN 978-1-84603-475-6.
  4. ^ Sweetman 1984, p. 11.
  5. ^ Aungst, Dave. " Hobby Boss' 1/48 scale MiG-17F Fresco C." HyperScale, 19 August 2010. Retrieved: 15 September 2012.
  6. ^ a b Crosby 2002, p. 212.
  7. ^ a b c Goebel, Greg. "The Mikoyan MiG-17." Air Vectors, 1 September 2011. Retrieved: 15 September 2012.
  8. ^ Toperczer 2001, p. 48.
  9. ^ Łuczak, Wojciech (1991), "Limy w Bułgarii" [Limy in Bulgaria], Militaria (jezik: poljski), str. 10 Parametar |url= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  10. ^ Michel 2007, p. 79.
  11. ^ "The Shootdown of Flight 60528." National Vigilance Park- NSA/CSS via nsa.gov, 15 January 2009. Retrieved: 15 September 2012.
  12. ^ Toperczer 2001, p. 12.
  13. ^ "Vietnamese Aces – MiG-17 and MiG-21 pilots". Acepilots.com. Arhivirano s originala, 23. 1. 2013. Pristupljeno 9. 8. 2013.
  14. ^ Toperczer 2001, pp. 85, 86.
  15. ^ Toperczer 2001, pp. 54, 55.
  16. ^ Toperczer 2001, pp. 88, 89, 90.
  17. ^ Migs over North Vietnam: The Vietnam People's Air Force in Combat, 1965-75, Stackpole Military History
  18. ^ "Archived copy". old.vko.ru. Arhivirano s originala, 3. 2. 2014. Pristupljeno 11. 1. 2022.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  19. ^ Michel 2007, p. 333.
  20. ^ Davis, Larry H. "We interview Les Waltman." Arhivirano 27. 3. 2012. na Wayback Machine Sabre-pilots.org. Pristupljeno: 19. 7. 2011.
  21. ^ Nicolle 1995, pp. 12–13
  22. ^ a b c Gordon 2002, p. 67
  23. ^ Nicolle 1995, pp. 15–16
  24. ^ a b Gordon 2002, p. 72
  25. ^ Nicolle 1995, pp. 16–17
  26. ^ Nicolle 1995, pp. 17–18
  27. ^ Nicolle 1995, pp. 18–23
  28. ^ Nicolle 1995, p. 23.
  29. ^ Aviation encyclopedia. Уголок неба. "UAVs. M-17". Airwar.ru. 2020. Pristupljeno 3. 3. 2023.
  30. ^ Gunston 1995, p. 193.
  31. ^ Marriott, Leo (30 March 2020). Early Jet Fighters 1944-1954: The Soviet Union and Europe. Pen and Sword Aviation. p. 58-64. ISBN 978-1-5267-5396-0. Retrieved 30 August 2023.

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=MiG-17&oldid=3655905"