Masakr u Safsafu
Masakr u Safsafu je bio masakr nad palestinskim civilima 29. oktobra 1948.[1] nakon što su izraelske odbrambene snage (IDF) zauzele palestinsko arapsko selo Safsaf u Galileji. Selo je branio Drugi bataljon Jarmuk Arapske oslobodilačke vojske.
| Masakr u Safsafu | |
|---|---|
| Lokacija | Safsaf |
| Koordinate | 33°0′40″N 35°26′46″E / 33.01111°N 35.44611°E |
| Datum | 29. oktobar 1948 |
| Mrtvih | 52–64 |
| Žrtve | Arapski civili |
| Počinioci | Izraelske obrambene snage |
Safsaf je bilo prvo selo koje je palo u operaciji Hiram, čiji je cilj, prema IDF-u, bio "uništenje neprijatelja u središnjem galilejskom 'džepu', preuzimanje kontrole nad cijelom Galilejom i uspostavljanje odbrambene linije na sjevernoj granici zemlje."[2] Selo su napala dva voda oklopnih vozila i tenkovska četa 7. brigade, a žestoka borba trajala je od večeri do sedam sati sljedećeg jutra.[3]
Dokazi o masakru u kojem su pripadnici IDF-a ubili 52-64 seljana dolaze iz nekoliko istovremenih izvora izraelske vlade i arapske usmene historije. Dokazi upućuju na to da su 52 muškarca imala vezane ruke, ubijeni su iz vatrenog oružja i zakopani u jamu. Nekoliko žena je prijavilo navode o silovanju od strane IDF-a, uključujući silovanje i ubistvo 14-godišnje djevojčice.[4] IDF je pokrenula najmanje dvije interne istrage tokom 1948-49, ali njihovi izvještaji ostaju zapečačeni.
Optužbe o masakru
urediIzraelski izvori
urediKljučni izvor su dnevnici Yosefa Nachmanija, višeg oficira u Haganahu, koji je bio i direktor Jevrejskog nacionalnog fonda u Istočnoj Galileji od 1935. do 1965. On je posjetio Safsaf ili područje oko njega 6. novembra, u pratnji izraelskog ministra za pitanja manjina Bechor-Shalom Sheetrit. Immanuel Friedman, predstavnik ministarstva za pitanja manjina ih je informisao o dešavanjima te je govorio o "okrutnim djelima naših vojnika". Izraelska vlada objavila je Nachmanijev dnevnik početkom 1980-ih. Objavljeno je i ranije, ali izostavljeni su pasusi o masakru.[4]
Dana 6. novembra 1948. Nachmani je napisao:
U Safsafu, nakon što su ... stanovnici podigli bijelu zastavu, [vojnici] su sakupili i razdvojili muškarce i žene, vezali ruke pedeset šezdeset felahina [seljaka] i strijeljali i ubili ih i zakopali u jamu. Također, silovali su nekoliko žena..."
Nakon što je naveo navodne zločine u drugim selima - Eilaboun, Farradiyya i Saliha - Nachmani piše:
Odakle im tolika okrutnost, poput Nacista?... Zar ne postoji humaniji način protjerivanja stanovnika od takvih metoda?[5]
Moše Erem je izvijestio sastanak Političkog komiteta Mapam o masakru, ali su njegove riječi uklonjene iz zapisnika. Prema bilješkama sa sastanka koje je napravio Aharon Cohen, Erem je govorio o: "Safsaf 52 muškarca vezana užetom. Gurnuli bunar i upucali. 10 ubijenih. Žene su molile za milost. 3 slučaja silovanja... Devojčica od 14 silovana. Još četiri ubijene."[6]
Arapski izvori
urediIzraelske izvještaje sa širokim detaljima podržavaju arapski svjedoci koji su svoje priče ispričali historičarima. Prema riječima Nafeza Nazzala, koji je intervjuisao preživjele u logoru Ain el-Hilweh 1973, svjedoci su govorili o četiri silovanja i ubistvu oko 70 muškaraca. Seljani kažu da su, kada je počeo napad na selo, lokalne milicije bile spremne da ga brane, ali su bili iznenađeni trostrukim napadom. Jedan pripadnik milicije je kasnije rekao: "Nismo očekivali da će se boriti na tri fronta. Kada se nijedna arapska vojska nije pridružila borbama, povukli smo se, zajedno sa dobrovoljcima ALA u Liban. Za sobom smo ostavili većinu seljana, mnoge mrtve ili ranjene..."[7]
Oni koji su ostali rekli su da su izraelski vojnici ušli u Safsaf oko izlaska sunca i naredili seljanima da se postroje na mjestu u sjevernom dijelu sela. Jedan seljanin je rekao Nazzalu:
Dok smo se postrojili, nekoliko jevrejskih vojnika naredilo je četiri djevojke da ih prate da nose vodu za vojnike. Umjesto toga, odveli su ih u naše prazne kuće i silovali ih. Oko sedamdeset naših muškaraca je vezano preko očiju i ubijeno, jedan za drugim, ispred nas. Vojnici su uzimali njihova tijela i bacali ih na cementni pokrov seoskog izvora i na njih bacali pijesak.
U kasnijim danima, izraelske trupe su posjetile selo, rekavši stanovnicima da treba da zaborave šta se dogodilo i da mogu ostati u svojim kućama. Ali počeli su da odlaze pod okriljem noći prema Libanu, oko četiri po četiri, dok se Safsaf nije ispraznio.[7][8]
Reference
uredi- ^ Bush, Lawrence (29. 10. 2013). "October 29: The Safsaf Massacre, 1948". Jewish Currents. Arhivirano s originala, 14. 11. 2023. Pristupljeno 14. 11. 2023.
- ^ Morris 2008, str. 341.
- ^ Khalidi, str. 491.
- ^ a b Morris 1995, str. 53.
- ^ see Zertal, 2005, p. 171; Morris, 2004, str. 500; Morris 1995, str. 55.
- ^ Morris, 2004, str. 500.
- ^ a b Nazzal 1948, str. 93–95
- ^ Khalidi, str. 491, mostly quoting Nazzal.
Dodatna literatura
uredi- Oral History interview with Mohammad Abdallah Edghaim
- Abu Ismail's eyewitness account
- Mohammad Abdallah Edghaim's eyewitness account
- Morris, Benny (1995). Falsifying the record: a fresh look at Zionist documentation of 1948, Journal of Palestine Studies, 24: 44–62.
- Morris, Benny (2004). The Birth of the Palestinian Refugee Problem Revisited. Cambridge University Press. ISBN 0-521-00967-7.
- Morris, Benny (2008). 1948: The First Arab-Israeli War. Yale University Press.
- Nazzal, Naffez (1978). The Palestinian Exodus from Galilee: 1947–1949. Inst. Pal. Studies.
- Zertal, Idith (2005). Israel's Holocaust and the Politics of Nationhood. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-85096-7.