Magnetohidrodinamika
Magnetohidrodinamika (MHD; također se naziva dinamika magnetofluida ili hidro magnetika) je proučavanje magnetnih svojstava i ponašanja električno provodljivih fluida.[1] Primjeri takvih magnetofluida uključuju plazmu, tečne metale, slanu vodu i elektrolite.[2] Riječ "magneto hidro dinamika" izvedena je iz magnetnog polja , hidro u značenju vode i dinamike što znači kretanje. Izučavanje MHD je pokrenuo Hannes Alfvén,[3] za šta je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1970. godine.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/8e/The_sun_is_an_MHD_system_that_is_not_well_understood-_2013-04-9_14-29.jpg/220px-The_sun_is_an_MHD_system_that_is_not_well_understood-_2013-04-9_14-29.jpg)
Osnovni koncept iza MHD-a je da magnetna polja mogu inducirati struje u pokretnoj provodljivoj tekućini, koja zauzvrat polarizuje tekućinu i recipročno mijenja samo magnetno polje. Skup jednačina koji opisuju MHD kombinacija je Navier-Stokesovih jednačina dinamike fluida i Maxwellovih jednačina elektromagnetizma. Ove diferencijalne jednačine moraju se rješavati istovremeno, bilo analitički ili numerički.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/88/M_Faraday_Th_Phillips_oil_1842.jpg/180px-M_Faraday_Th_Phillips_oil_1842.jpg)
Prva zabilježena upotreba riječi magnetohidrodinamika je kod Hannesa Alfvena 1942. godine.
MHD je povezan sa inženjerskim problemima kao što su zatvaranje plazme, tečno-metalno hlađenje nuklearnih reaktora i elektromagnetno livenje (između ostalog).
Bilješke
uredi- ^ "Magnetohydrodynamics - an overview | ScienceDirect Topics".
- ^ Hunt, Julian C. R. (2016). Some aspects of magnetohydrodynamics (Thesis). University of Cambridge. doi:10.17863/CAM.14141.
- ^ Alfvén, H (1942). "Existence of electromagnetic-hydrodynamic waves". Nature. 150 (3805): 405–406. Bibcode:1942Natur.150..405A. doi:10.1038/150405d0.
Reference
uredi