MBT-70

MBT-70 ( Eng. Glavni bojni tenk 70 ili KPz 70 ( njemački) Kampfpanzer 70, Combat Tank) bio je zajednički vojni projekt Sjedinjenih Država i Njemačke za razvoj novog glavnog borbenog tenka. Saradnja na projektu započela je 1965. godine kao odgovor na veći broj sovjetskih tenkova koji su predstavljali veliku prijetnju zapadnoj Europi, a Njemačka je bila prva linija odbrane. Za rad na projektu angažirano je oko 400 stručnjaka s obje strane, a osigurana su velika financijska sredstva (tada je bilo 320 miliiona njemačkih maraka ) . Zbog neslaganja u vezi s konceptom i prevelikih zahtjeva američke strane (od kojih su neke planirane tehnologije bile čak 50 godina ispred njenog vremena) i velikog prekoračenja proračuna, njemačka strana povukla se iz projekta 1969. godine i okončala ga.

MBT-70 / KPz 70
Model of the final design MBT-70.JPG
Svojstva
Posada 4
Dužina 9.1 m
Širina 3.51 m
Visina 2.59 m
Težina 50.4 t
Oklop i naoružanje
Oklop dvoslojni
Osnovno naoružanje XM-150E5 top/lanser 152 mm
Sekundarno naoružanje 7,62 mm mitraljez
20 mm L/85 top
Pokretljivost
Pogon dizelski motor
1500 KS (1103 kW)

Početak projektaUredi

Početkom 1950-ih zapadnim zemljama postalo je jasno da će Sovjetski Savez, nakon kraja Drugog svjetskog rata ne samo da neće smanjiti intenzitet proizvodnje tenkova, već će ga i povećati. Također je postalo jasno da će se u razmaku od deset godina proizvoditi tenk nove generacije, s mnogo boljim borbenim mogućnostima. Također im je bilo jasno da će većina tih tenkova završiti u zemljama članicama Varšavskog pakta, spremnim za doslovno osvajanje zapadne Europe u roku od nekoliko dana. Jedini pravi odgovor na ovu oklopnu prijetnju bio je razvoj naprednog visoko preciznog protivtenkovskog oružja, koje bi bilo dovoljno upotrijebiti za zaustavljanje stotina tenkova u kratkom vremenu. [1]

 
Skica tenka MBT-70
 
Shema rezervoara MBT-70

Od 1955. do 1959. američka kopnena vojska provodila je intenzivna istraživanja na eksperimentalnom tenku T95 koji je trebao poslužiti kao osnova za budući srednji borbeni tenk, zamijenivši M48 i M60 . T95 je uglavnom testirao tehnologije i podsisteme koje su namjeravali koristiti na novom spremniku. Između ostalog, testirana je mogućnost upotrebe plinske turbine umjesto dizeslkog motora. Isprobani su novi sistemi hodnog uređaja, torzijski štapovi i još napredniji hidraulički sistem. Ugrađen je i top T208 kalibra 90 mm koji je ispaljivao potkalibarski penetrator stabiliziran krilcima (APFSDS) brzine na ustima cijevi 1525 metara u sekundi. Kasnije je ugrađena kupola s topom kalibra 105 mm i topom-lanserom kalibra 152 mm za vođeni projektil Shillelagh. Kako bi se povećala paljbena preciznost (pogađanje cilja u pokretu prvom granatom) ugrađen je i najnapredniji nišanski sistem T53 Optical Tracking, Acquisition and Ranging (OPTAR) s pasivnim infracrvenim sistemomosmatranja. Zbog teškoća određivanja udaljenosti cilja po lošoj vidljivosti (posebno tokom jake kiše) OPTAR je odbačen 1957., a kao bolje rješenje odabrana je upotreba laserskih daljinomjera. Sve je to smješteno u tenk mase 30 tona. Iako je T95 donio neka napredna rješenja 1957. je zaključeno kako nije postignut dostatan napredak koji bi garantovao prednost u odnosu na nove sovjetske tenkove. Zbog toga je program obustavljen, a kao privremeno rješenje odlučeno je da se tenkovi M48 i M60 naoružaju topom kalibra 105 mm (nastao na osnovi britanskog topa L7). [1]


Donesena je odluka da se odmah pokrene i novi program razvoja naprednog tenka. Kako bi se smanjili troškovi razvoja potražen je strani saradnik, pronađen u Zapadnoj Njemačkoj. Iako je SR Njemačka u to vrijeme završavala razvoj svojeg tenka Leopard 1 (serijska proizvodnja krenula je 1965.) već je tada bilo jasno da će vrlo brzo trebati njegovu zamjenu, kako bi svojim oklopnim snagama pružila tehnološki superiornije borbeno vozilo u odnosu na sovjetske tenkove. Pošto su se krajem 1962. sporazumjeli oko svih glavnih odrednica novog projekta bilateralni ugovor o početku razvoja MBT-a 70/KPz-a 70 potpisan je 1. augusta 1963. Skraćenica MBT označavala je Main Battle Tank, a KPz Kampfpanzer.[1]

Iako je projekt imao snažnu političku podršku s obje strane Atlantika, od samog početka pratili su ga problemi. Već prije početka rada na projektnoj dokumentaciji izbio je "sukob" oko toga hoće li se koristiti metrički ili anglosaski mjerni sistem. Debata je okončana odlukom da će istovremeno korisiti oba, bez obzira na povećanje cijene projekta i dodatne tehničke probleme.[1]

Odabir koncepcijeUredi

 
Shema MBT-70 s dizalicom
 
Shema vozačeve "kapsule" koja se okretala u suprotnom smjeru od okretanja kupole

Svi savremeni tenkovi imaju jedinstvenu koncepciju s tokom i okretnom kupolom u koje se ugrađuje top. Većina ima motor smješten u stražnji dio tijela, osim izraelske Merkave kod koje je motor u prednjem dijelu.[1]

Kod MBT 70/KPz 70 projektanti su htjeli odabrati najnapredniju moguću koncepciju koja će sama po sebi tenku dati prednost na ratištu. Vrlo ambiciozan projekt tražio je od projektanata da naprave sasvim nov koncept vozila koji će po svim važnim značajkama biti iznad tadašnjih i budućih tenkova do kraja XX. stoljeća. Na temelju prethodnih analiza odlučeno je da se za cijeli projekt potroši 320 miliona tadašnjih njemačkih maraka, a da cijena serijskog primjerka 1973. ne bude veća od milion maraka.[1]

Od početka je odlučeno da tenk mora imati samo tri člana posade koja bi trebala sjediti zajedno u posebno zaštićenom prostoru. Prva predložena opcija bila je tenk bez kupole s kazamatskom ugradnjom topa u tijelo. To rješenje poticala je američka strana koja je u budući tenk namjeravala ugraditi top/lanser iz kojega bi lansirala protivoklopni vođeni projektil. Zbog toga im nije bila toliko važna kupola jer su procjenjivali da će potrebnu preciznost postići projektilom. Kako su Nijemci na svoj KPz 70 namjeravali ugraditi klasični top, takvo rješenje, bez obzira na sve njegove prednosti (među ostalim mala silueta vozila, vrlo visok stepen oklopne zaštite pri maloj masi i jednostavnost konstrukcije) nije dolazio u obzir.[1]

Na njemačko inzistiranje napravljen je novi prijedlog u kojem je zadržano rješenje smještaja tročlane posade u tijelo tenka na koje bi se postavila lagana kupola bez posade. To je bilo koncepcijski iznimno napredno rješenje, ali daleko ispred svog vremena. No, to ja značilo da se moraju upotrijebiti još neka napredna rješenja, kao što je automatski punjač granata u top i najsavremeniji elektrooptički osmatrački i nišanski sistem koji bi svoje podatke prenosio na ekrane ispred komandira i nišandžije. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tehnologija nije omogućavala takva rješenja. Zapravo će se prve operativne tenkovske kupole bez posade pojaviti pedeset godina kasnije. Tako je i taj prijedlog otpao iako je koncepcijski bio prihvatljiv za obje strane.[1]

 
Prihvaćena konfiguracija

Kao jedino ostvarivo rješenje u okviru zadanih mjerila prihvaćena je koncepcija smještaja sva tri člana posade u kupolu. Prva koncepcija bila je smještaj sva tri člana u lijevi dio kupole dok bi se desni iskoristio za smještaj tenkovskih granata. Kako je takvo rješenje zahtijevalo upotrebu automatskog punjača, na kraju se odustalo i od njega, pa je primijenjena "klasična" koncepcija u kojoj su komandir i nišandžija smješteni u desni dio kupole (niđandžija ispred komandira), a vozač u lijevi. Kako bi se vozaču omogućilo nesmetano osmatranje terena i upravljanje vozilom tokom zakretanja kupole, postavili su ga u posebnu okretnu kabinu, a kako bi tijekom okretanja kupole vozač i dalje ostao usmjeren u smjeru vožnje primijenjen je poseban zupčani prijenosnik. On bi pokretao kabinu unutar kupole i tako održavao vozača usmjerenog u smjeru vožnje. Zbog toga vozač nije mogao koristiti klasične sisteme za upravljanje tenkom, pa su projektanti napravili složen sistem elektrohidrauličkog upravljanja. Teoretski ovo je rješenje imalo znatne prednosti. Najveća prednost bila je mogućnost izrade znatno nižeg tijela vozila, što je rezultiralo i manjom visinom vozila u cjelini. To je pak dovelo do ukupnog smanjenja mase vozila, unatoč masi vozačeve kupole. Druga prednost bila je jednostavnije rješenje kolektivne zaštite posade, naročito ABHO (skraćenica od Atomsko Biološko Hemijsko Oružje). Smještaj posade u isti prostor omogućavao je i lakšu međusobnu pomoć, što je pozitivno utjecalo na psihičko stanje posade.[1]

Testiranja su pokazala da takvo rješenje ima još veće nedostatke. Najveći je bio prevelika kupola čije su velike bočne površine bile podložne za sve vrste protivtenkovskog oružja. Podjednako velik, ako ne i veći nedostatak bila je složenost konstrukcijskog rješenja upravljanja vozilom. Osim što je cijeli sistem bio zahtjevan za proizvodnju, ugradnju i održavanje (stoga i skup) još je veći problem bio njegova hronična nepouzdanost. Uz to sistem za osmatranje vozača često bi se našao u mrtvom uglu zbog poklapanja pojasa osmatranja sa osmatračkim spravama komandira (pri oštrijem zaokretanju kupole ulijevo). Odluka da se sva tri člana posade obvezno smjeste u kupolu i svi problemi koji su nastali zbog toga su utjecali na neuspjeh cijelog projekta.[1]

Vatrena moćUredi

 
Shema topa/lansera XM-150E5
 
Shema kupole
 
Daljinski upravljiv protivavionski top Rh202 kalibra 20 mm

Osnovu vatrene moći MBT 70 predstavljao je top/lanser XM-150E5 kalibra 152 mm iz kojeg se lansirao protivtenkovski vođeni projektil MGM-150 Shillelagh. Iako se kombinacija topa/lansera i Shillelagha pokazala neuspješnom na lahkom tenku Sheridan, američka kopnena vojska i dalje je inzistirala na njezinoj uporabi. Nakon neugodnih iskustava s topom/lanserom M81 koji je zbog prekratke cijevi bio gotovo neupotrebljiv, za MBT 70 napravljen je top/lanser XM-150E5 duže cijevi. Osim Sheridana XM-150E5 je mogao ispaljivati potkalibarsku granatu XM578E1, kumulativnu M409, XM617 ili M625 "canister" granata (svojevrsni šrapnel s kartečnim djelovanjem) i XM410E1 za dimnu zavjesu. Iako je duža cijev dala veće početne brzine projektila, XM-150 pokazao se jednakim promašajem kao i M81. Bez obzira na povećanje dužine cijevi na dvanaest kalibara, početna brzina potkalibarnog projektila granate XM578E1 bila je dovoljna tek da se savremeni sovjetski tenkovi uništavaju na malim udaljenostima. Nešto veću učinkovitost imala je kumulativna granata M409 čija učinkovitost nije ovisila o brzini leta. Zbog svih teškoća, XM-105E5 je imao jednako loš završetak kao i M81 na Sheridanu i M60A2. Top/lanser XM-105E5 zajedno s cjelokupnim sistemom potrebnim za navođenje projektila MGM-150 Shillelagh pokazao se složenim i skupim sistemom. Kako je u vrijeme njegovog razvoja i testiranja učinjen znatan napredak u razvoju streljiva za tenkovske topove, a započinje razvoj i upotreba savremenih sistema za usmjeravanje vatre koji su znatno povećali preciznost pogađanja ciljeva prvom granatom, od XM-105E5 i ideje topa/lansera naposljetku se definitivno odustalo 1970. Tome je pridonijela i činjenica da je cijena jednog Shillelagha bila čak deset puta veća od potkalibarne granate koja je bila neusporedivo pouzdanija. Uz to praksa je pokazala da pri masovnoj uporabi tenkova u borbi (kakva se očekivala u Zapadnoj Europi) tenkovi svoje ciljeve gađaju pretežno na malim udaljenostima, i pritom se brzo kreću kako bi sami izbjegli pogađanje i došli u bolji položaj u odnosu na protivnika.[1]

 
Prototip MBT-70 na testu ispaljuje navođenu raketu MGM-51

Znatno bolje rješenje za svoj KPz 70 odabrali su Nijemci koji su odustali od skupog i neuspjelog eksperimenta s topom/lanserom i umjesto toga započeli s razvojem tenkovskog topa nove generacije. Preciznije rečeno, kompanija Rheinmetall je 1968. riješila probleme oko razvoja tenkovskog topa velikog kalibra s glatkom cijevi, pa i onaj najveći odvajanje nosača potkalibarskog projektila po napuštanju cijevi. Od 1968. do 1974. Rheinmetall je intenzivno razvijao top kalibra 120 mm i odgovarajuće streljivo. Osim toga, primjenom naprednih konstrukcijskih i tehnoloških rješenja stručnjaci njemačke kompanije postigli su znatan uspjeh i time što su osnovne protežnosti i karakteristike topa kalibra 120 mm prilagodili ležištu topa u kupoli kalibra 105 mm i tako omogućili zamjenu topa bez izmjene kupole. Razvoj i ispitivanje djelomično se obavljalo i na prototipovima tenka KPz 70 koje su opremili novim topom. Nakon propasti projekta MBT 70/KPz 70, novi je top ugrađen u tenk Leopard 2. Zanimljivo je da je, osim što je postao standardom za savremeni tenkovski top, Rheinmetallov top kalibra 120 mm ugrađen i u američki tenk M1A2 Abrams. Borbeni komplet za top/lanser od 152 mm bio je 46 granata/projektila, a za top kalibra 120 mm 48 granata. I američki i njemački top dobili su automatske punjače koji se baš i nisu pokazali pouzdanima, pa su odbačeni kao rješenje za tenkove M1 Abrams i Leopard 2.[1]

 
Prototip MBT-70 tenka sa 120 mm topom

Spregnutu s cijevi glavnog topa oba modela dobila su mitraljez 73 kalibra 7,62 mm sa 6000 komada streljiva. Zanimljivije rješenje bilo je na krovu kupole gdje su projektanti postavili daljinski upravljiv protivavionski top Rh202 kalibra 20 mm. Top je postavljen u posebnu kupolicu koja se pokretala neovisno u odnosu na glavnu kupolu. Ostvarena je mogućnost elevacije cijevi od -10 do +65 stepeni. Kad nije bio u upotrebi top se uvlačio u kupolicu. Za Rh202 osigurali su 750 granata.[1]

Osim Rheinmetallovog topa od 120 mm, koji bi ta njemačka komapnija proizvela i da nije bilo projekta KPz 70, najveća korist bila je razvoj savremenog sistema za upravljanje paljbom (skraćeno SUP). Zapravo je MBT 70/KPz 70 bio prvi tenk koji je imao SUP u današnjem smislu te skraćenice. Naime, MBT 70/KPz 70 dobili su stabiliziran SUP po dvije osi koji se sastojao od laserskog daljinomjera koji je MBT 70 istovremeno korišten i za lakše navođenje projektila MGM-51A Shillelagh. Jedini veći odmak od savremenih SUP-ova bila je uporaba noćnog aktivnog infracrvenog sistema osmatranja s reflektorom XSW30 jer su sredinom šezdesetih pasivni infracrveni osmatrački sistemi bili tek u fazi ulaska u širu operativnu upotrebu.[1]

Sastavni dio SUP-a bio je balistički računar koji je obrađivao podatke o brzini cilja, udaljenosti (dobivenu od laserskog daljinomjera), temperaturi zraka i brzini vjetra. U osnovi to su elementi (podsistemi) koji i danas predstavljaju svaki savremeni SUP.[1]

Oklopna zaštitaUredi

 
MBT-70 s topom/lanserom XM-150E5 kalibra 152 mm

Iako neki izvori navode kako je MBT 70/KPz 70 imao višeslojni "sendvić" oklop ipak se radilo o dvoslojnom oklopu s razmaknutim stjenkama. Naime, prvi pravi višeslojni "sendvić" oklop proziveli su britanski stručnjaci potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kako je razvijen u engleskom gradu Chobhamu po njemu je i dobio ime. Navodno su Britanci svoje američke i njemačke saveznike o postojanju nove, daleko učinkovitije vrste oklopa obavijestili tek potkraj 1973. Na osnovama britanskog Chobham oklopa naknadno se dolazilo do "sendvić" oklopa za američki M1 Abrams i njemački Leopard 2 (Leopard 1A4 je dobio kupolu od te vrste oklopa).[1]

Dvoslojni oklop na MBT 70/KPz 70 sastojao se od homogenog valjanog čelika s vanjske strane i ploča mekanog (žilavog) oklopa s unutarnje strane. U početku razvoja MBT 70/KPz 70 ta se vrsta oklopa smatrala najučinkovitijom u odbrani od potkalibarnih i HESH (High-Explosive Squash-Head) projektila. Pojava kumulativnih bojevih glava (naročito na vođenim protivtenskovskim projektilima) učinili su dvoslojni oklop zastarjelim pa ga je na tenkovima četvrtke generacije zamijenio "sendvić" oklop.[1]

PokretljivostUredi

 
Prototip MBT-70 za testiranje pokretljivosti i pogonskog sklopa
 
MBT-70 na testu brzine

Osim najnovijeg sistema naoružanja MBT 70/KPz 70 je trebao imati i najbolju pokretljivost od svih tenkova. Za postizanje tako napredne pokretljivosti trebala je poslužiti kombinacija snažnih dizelovih motora, najsavremenijeg prijenosa snage i hidraulični ovjes.[1]

Posebno zanimljiv je hidraulični ovjes koji je omogućavao ne samo podizanje i spuštanje vozila (promjenu klirensa), već i podizanje samo prednjeg ili stražnjeg dijela te nivelaciju vozila u odnosu na teren. Uz to, hidraulični je ovjes znatno pridonosio stabilizaciji vozila tijekom vožnje izvan puteva. Regulaciom tlaka u hidraulici ovjesa klirens se mogao smanjiti na samo 170 mm ili povećati na čak 635 mm. Standardna visina klirensa bila je 450 mm. Iako je, bar teoretski, hidraulični ovjes MBT-u davao značajnu pokretljivost i stabilizaciju tijekom vožnje izvan puteva u praksi se pokazao neupotrebljivim. I poslije više ispitivanja i poboljšanja sistem nije mogao osigurati istu pouzdanost i izdržljivost kao ovjes koji je koristio klasične torzijske štapove (poluge). Pri ukupnom hodu pojavljivao se pritisak od 800 do 900 bara, dok je kod japanskog tenka Type 74 pri hodu od 450 mm pritisak bio samo 300 bara. Kako je na tenku bolje imati manje dobar, ali pouzdan sistem od onog koji se često kvari, tako su i Amerikanci i Njemci odustali od daljnjeg razvoja tog sistema i nisu ga ugradili na M1 Abramse i Leoparde 2.[1]

Razlike između MBT 70 i KPz 70 bilo je i u pogonskom sistemu. Američki MBT 70 koristio je dva nešto različita V-12 dizelska motora, oba kompanije Continental. Prvi je bio AVCR-1100-2 zapremine 18 353 ccm i snage 1096 kW pri 2800 obrtaja u minuti. Naknadno je ugrađen motor AVCR-110-3 zapremine 22 309 ccm, koji je zadržao istu snagu. Oba su motora imala zračno hlađenje. Neki izvori navode da su Amerikanci za MBT 70 pripremili i plinsku turbinu AGT-1500 snage 1100 kW, koja je kasnije ugrađena u tenk M1 Abrams. Ti su motori pokretali posebnu automatsku transmisiju kompanije Alison Division of General Motors koja je poslužila kao osnova za razvoj transmisije za tenk Abrams.[1]

Njemci su za svoj KPz 70 odabrali dizelski motor MTU (Daimler-Benz) MB873 snage 1103 kW pri 2600 obrtaja u minuti. Motor je pokretao transmisiju u bloku Renk HSWL 354. Kako se to rješenje pokazalo uspješno, kombinacija se, tek malo izmijenjena, našla i u Leopardu 2. Odlika transmisije HSWL 354 su hidrodinamički prijenosnici, planetarni automatski mjenjač, hidrostatski uređaj za zakretanje vozila i retarder za kočenje. Pomoću retardera tenk KPz 70, krećući se vršnom brzinom od 65 km/h, mogao se zaustaviti za svega 3,5 sekunde. Druga odlika transmisije bila je što je dopuštala istu vršnu brzinu pri kretanju vozila prema naprijed ili nazad.[1]

Okončanje projektaUredi

 
Olupina tenka MBT-70

Danas je jasno da je program razvoja naprednog tenka MBT 70/KPz 70 bio velik i skup promašaj. Postavljajući zahtjeve (uglavnom američka strana) koji su bili daleko ispred tenkova tadašnjeg vremena, a većinu ni danas ne bi bilo lako zadovoljiti, cijeli je projekt ubrzo zapao u veliku krizu. Odlučeno je da se za cijeli projekt potroši 320 miliona tadašnjih njemačkih maraka, a da cijena serijskog primjerka 1973. ne bude veća od milion maraka. Već 1969. troškovi razvoja dostigli su milijardu i dvjesto miliona američkih dolara uz procijenjenu pojedinačnu cijenu od 1,2 miliona dolara. Uz to, obje su strane morale na projektu konstantno upošljavati 400 stručnjaka. Zbog toga je te godine njemačka strana odlučila povući se iz projekta. Službeni razlozi bili su: različita shvaćanja koncepcije, problemi prednosti u vezi s prioritetom podsistema koji su istovremeno razvijani, (pre)veliki troškovi razvoja i teškoće u koordinaciji rada i međusobne saradnje stručnjaka. Njemci su nakon napuštanja KPz 70 započeli razvoj tenka Leopard 2.[1][2]

Nakon njemačkog povlačenja Amerikanci su nastavili samostalni razvoj tenka, ali je američki kongres počeo "gunđati" zbog velikih troškova. Kako uložen trud i novac ne bi propao, američka vojska predložila je razvoj novog tenka XM803 jeftiniju inačicu MBT 70. Kako se ni razvoj XM803 nije pokazao uspješnijim i jeftinijim od MBT 70, kongres je u novembru 1971. prekinuo razvoj i tog tenka te odobrio novac za potpuno nov projekt XM815, koji će kasnije dobiti oznaku XM1 i kasnije biti poznat kao M1 Abrams.[1]

ReferenceUredi

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika.

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w Hrvatski vojnik br. 140., lipanj 2007. - MBT 70/KPz 70 (Pristupljeno 25.08.2012.)
  2. ^ "Leopard II na history of war".