Kralj Richard III

Naslovna strana Tragedije Kralja Ričarda Trećeg u Prvom Kvatro izdanju

Ričard III (pun naziv djela Kralj Ričard Treći ili Tragedija Ričarda Trećeg) je historijska drama koju je napisao William Shakespeare, za koju se vjeruje da je nastala oko 1597. godine. Drama je objavljena u Prvom foliju i Prvom kvartu, iako ova dva izdanja pružaju uvid u različite verzije događaja.[1] U Prvom kvartu djelo se spominje kao tragedija. U Prvom foliju, drama je predstavljena kao djelo najveće dužine, nakon čega po datom parametru slijedi Hamlet. Također, djelo predstavlja direktni nastavak drama koje se bave tematikom Ratova dviju ruža, time zaokruživši prvu Šekspirovu tetrologiju, koja uključuje tri dijela Henrija VI i na kraju završava sa Ričardom III.

Poslije dugogodišnjeg Ratova dviju ruža, između porodica Lancaster i York napokon je zavladao miran period vladavine kralja Edvarda IV, predstavnika kuće Jork. Njegov mlađi brat Ričard smišlja način na koji bi mogao da ostvari svoje planove usmjerene ka svom ustoličenju kao kralja Engleske. Svojim spletkama, pronicljivošću i dovitljivim umom, bogatim fatalističkim idejama i ubrzanim izvršenjem istih, Ričard se kroz djelo postepeno rješava svih ljudi koji mu stoje na putu ka Engleskoj kruni. Međutim, i tiranin Ričard doživljava svoj kraj u bici sa Ričmondom kod Bosvorta, izgubivši svoj život, dok na presto dolazi Ričmond, budući kralj Henri VII. Ričmond ženi mladu Elizabetu, kćer kralja Edvarda IV i kraljice Elizabete, time napokon ujedinjujući decenijama zavađene kuće Jork i Lankaster.

Šekspirov izvor i inspiracija povučeni su iz djela brojnih književnih stvaralaca poput: Tomasa Mora, Edvarda Hola i Rafaela Holinšeda. Događaji opisani u djelima razlikuju se od istinitih događaja iz Ričardovog života i dodatno su doprinijeli njegovoj ozloglašenosti.

Ričard III je izvođen u pozorištu, a drama je adaptirana i za potrebe stvaralačkog opusa modernog filma i televizije. Ulogu Ričarda su igrali neki od najpoznatijih svetskih glumaca poput: Laurence Olivier, Ian McKellen, Al Pacino, Benedikt Kamberbutch i ostali.

LikoviUredi

  • Kralj Edvard IV
  • Edvard, princ od Velsa, kasnije kralj Edvard Peti
  • Ričard, vojvoda od Jorka - sinovi kralja Edvarda IV
  • Ričard, vojvoda od Glostera, kasnije kralj Ričard III
  • Džordž, vojvoda od Klarensa - kraljeva braća
  • Edvard, Klarensov sin
  • Kraljica Elizabeta, supruga kralja Edvarda IV
  • Vojvotkinja od Jorka, majka kralja Edvarda IV, vojvode od Klarensa i vojvode od Glostera
  • Kraljica Margareta - udovica kralja Henrija VI
  • Henri, grof od Ričmonda, kasnije kralj Henri VII
  • Kardinal Baušer - Kenterberijki nadbiskup
  • Tomas Roderam - Jorški nadbiskup
  • Džon Morton - biskup u Eliji
  • Vojvoda od Bakingema
  • Vojvoda od Norfoka
  • Grof od Sarija - njegov sin
  • Lejdi Ana - udovica Edvarda od Vestminstera, princa od Velsa, sina kralja Henrija VI, kasnije udata za vojvodu od Glostera
  • Lord Rivers- brat kraljice Elizabete
  • Markiz od Dorseta
  • Lord Grej - sinovi Kraljice Elizabete
  • Lejdi Margaret Plantaženet - mlada kćer vojvode od Klarensa
  • Grof od Oksforda
  • Lord Hejstings
  • Lord Stenli, takodje poznat pod imenom grof od Darbija
  • Lord Lavel
  • Ser Tomas Von
  • Ser Ričard Ratklif
  • Ser Vilijem Kejtsbi
  • Ser Džejms Tirel
  • Ser Džejms Blant
  • Ser Volter Herbert
  • Ser Robert Brekenberi - upravnik Londonske kule
  • Ser Vilijem Brandon
  • Kristofer Ursvik - sveštenik
  • Drugi sveštenik
  • Predsjednik Londonske opštine
  • Londonski šerif Viltšira
  • Tresel i Barkli - gospoda u pratnji Lejdi Ane
  • Gospođa Šor
  • Lordovi, sluge, dva plemića, sljedbenik, pisar, građani, ubice, glasnici, duhovi onih koje je ubio Ričard III, vojnici[2]

RadnjaUredi

Čin IUredi

Drama počinje Ričardovim (vojvoda od Glostera) monologom u kom se na samom početku radnje iznose Ričardove misli, planovi i ideje. Sve nevolje kuće Jork su se završile zahvaljujući pobjedi njegovog brata kralja Edvarda IV. Sunce je napokon obasjalo kuću Jork i tama je nestala. Potomci kuće Jork sada nose vijenac pobjede na glavi, a svoj ratni oklop i oružje su ostavili sa strane kao dekoraciju. Umjesto poziva trube za bitku, sada prisustvuju zabavama. Umjesto da na konjima jurišaju ka neprijatelju, oni u njihovim sobama zabavljaju dame praćene uz svirku laute. Međutim, Ričarda priroda nije obdarila izgledom i moćima da pleše ispred lijepih nimfi i učestvuje u druženju sa svojim savremenicima. Njegovo lice i cjelokupnu pojavu ne karakterišu konture normalnog, već neproporcionalnog i deformisanog. Ričard uzrok nalazi u prijevremenom izlasku iz majčine utrobe, te čak i psi laju na njega kada šepa pored njih. Ništa mu ne preostaje da radi u ovom dosadnom vremenu, osim ako neće da stoji ispred sunca i užasava se svojom kvrgavom sjenom. Tada osmišlja plan kako da zavadi svoju braću Edvarda IV i Džordža (vojvodu od Klarensa), te da iskoristi taj čin kao uvertiru za svoje dugoročne namjere. Tvrdeći da Klarens planira da ubije kraljevu djecu, Ričard je izdejstvovao Klarensovo odvođenje u Londonsku kulu, dok ga istovremeno ubjeđuje da je to djelo kraljice Elizabete. Lord Hejstings donosi vijest da je Kralj Edvard IV smrtno bolestan, što Ričard vidi kao priliku da se što prije riješi Klarensa. Takođe namjerava da se udvara Lejdi Ani, iako ona i dalje tuguje zbog smrti svog supruga Edvarda od Vestminstera (princa od Velsa) i svog svekra, kralja Henrija VI.

Tijelo kralja Henrija VI je na nosilima, a za njim ide Lejdi Ana, njegova snaha, u crnoj nošnji, uz pratnju. Lejdi Ana govori slugama da spuste tijelo časnog Henrija VI, kako bi oplakala smrt ovog dobrog čovjeka. Kraljevska krv je istekla iz njega, ali će ona ipak pričati sa njegovim duhom. Govori mu kako je isti čovjek koji je ubio njegovog sina, sada ubio i njega. Jedino što ona može jeste da lije suze u one iste rane iz kojih je njegova duša izašla. Proklinje onoga koji je napravio te rupe, njegovo srce i krv. Priželjkuje mu gori kraj nego što bi poželjela vukovima, paucima, žabama. A ako ikada bude imao dijete, neka se ono rodi prije vremena, neka izgleda kao čudovište, tako da se sopstvena majka uplaši od njega. Ričard dolazi i nježno govori sa njom, udvarajući joj se i zaprosivši je. Uprkos proklinjanjima, Lejdi Ana prihvata prsten darovan od strane Ričarda.

Ulaze kraljica Elizabeta, Markiz od Dorseta, Lordovi Rivers i Grej. Pokušavaju da smire Elizabetu govoreći joj kako će Edvard IV uskoro biti bolje. Elizabeta se pita šta će je snaći ukoliko Edvard umre, i da Ričard, vojvoda od Glostera, ima veliki uticaj na njene sinove. Odlučeno je da Ričard bude namjesnik, ali to još uvijek nije javno objavljeno. Ulazi Ričard, optužujući Elizabetu i njene rođake da žele smrt kralja Edvarda, kao i za zatočeništvo Klarensa. Ulazi kraljica Margareta, proklinjući Ričarda, Elizabetu, Lordove Hejstingsa, Riversa i Dorseta.

Klarens govori sa čuvarom Londonske kule. Sanjao je užasan san, u kome je pobjegao iz Londonske kule, i ukrcao se sa Ričardom na brod za Francusku. Ričard ga je pozvao da izađu na palubu broda. Prisjećali su se brojnih ratova između porodica Jork i Lankaster. Dok su koračali, izgledalo je kao da se Ričard sapleo. Klarens je htio da mu pomogne i uhvatio ga je za ruku, ali ga je u tom trenutku Ričard gurnuo preko palube. Bilo je užasno daviti se. Mogao je da vidi ostatke brodova, ribe koje su oglodale kosti mornara do srži, gomilu zlata, bisera i dragocjenog nakita, zaboravljeno je to nesrećno blago ležalo na dnu mora. Takvu noć ne bi htio ponovo da proživi, a ovaj san tumači kao garanciju ostatka života prepunog srećnim danima. Uspjevši napokon da zaspi, u tom trenutku ulaze ubice. Klarens moli za milost, govoreći da će njegov brat Ričard bogato platiti ukoliko Klarens ostane živ, ali mu ubice govore da je upravo Ričard taj koji je naručio njegovo ubistvo. Ubijaju Klarensa i napuštaju mjesto zločina.

Čin IIUredi

Kralju Edvardu se poboljšalo zdravlje, ali ono što traži od svih jeste da zauvijek istraju u zajedništvu. Ne želi mržnju izmedju Lordova Riversa i Hejstingsa, stoga im govori da pruže jedno drugom ruku pomirenja. Nakon rukovanja, Edvard IV im govori da održe riječ koju su dali inače će im Bog biti sudija, otkriće njihove laži, i jedan drugom će na kraju biti smrt. Ulazi Ričard, izvinjavajući se Elizabeti i njenim rođacima za izgovorene riječi. Čini se da je sve u redu, i Edvard IV govori da je oprostio Klarensu, ne znajući da je on već mrtav. Ričard saopštava zlu vijest, što dovodi do toga da kralj Edvard krivi sebe za Klarensovu smrt i odmah mu se zdravstveno stanje pogoršava.

Majka Edvarda, Klarensa i Ričarda ulazi sa kćerkom i sinom vojvode od Klarensa. Djeca je pitaju da li je njihov tata mrtav i šta je razlog njenog stalnog plakanja. Zašto kad god ih pogleda odmahne svojom glavom i zove ih siročićima i nesrećnicima? Baka priznaje da je Klarens mrtav i da ne krive kralja Edvarda za to, jer ni ne sumnjaju u to ko je ubica njihovog oca. Ulazi kraljica Elizabeta plačući, jer je kralj Edvard mrtav. Obije žene plaču. Ričard i vojvoda od Bakingema smišljaju način kako da dovedu mlade prinčeve, sinove kralja Edvarda IV, u London.

Građani se pitaju kakav će biti njihov položaj, sada kada je kralj Edvard mrtav. Neki govore kako će njegov sin vladati, ali dok ne postane punoljetan, njegovi namjesnici će upravljati državom. Ipak, postoji velika briga oko pitanja ko će dobiti zvanje namjesnika.

Elizabeta čeka povratak svog sina. Mladi vojvoda od Jorka kaže kako je ujak Ričard uporedio njega i Edvarda. Njega sa ružnim korovom koji brzo raste, a drugog brata sa malom gracioznom biljkom. Od tada, mladi vojvoda ne želi tako brzo da poraste. Glasnici ulaze donoseći groznu vijest o zatočeništvu Lordova Greja i Riversa u Pomfretu, kao i Gospodina Tomasa Vona, i sve to po naredbi vojvode od Glostera i vojvode od Bakingema. Elizabeta sluti da će njena porodica uskoro propasti.

Čin IIIUredi

Vojvoda od Bakingema i vojvoda od Glostera dočekuju mladog princa Edvarda, sina kralja Edvarda IV. Princ priželjkuje da su svi ujaci trenutno tu da ga dočekaju. Vojvoda od Glostera tvrdi da su mu oni bili lažni prijatelji i da se treba čuvati takvih osoba. Ulazi Lord Hejstings govoreći kako su prinčeva majka Elizabeta i njegov brat vojvoda od Jorka potražili utočište u Vestminsterskoj Opatiji. Bakingem naređuje Kardinalu da ode do Opatije, i ako je potrebno na silu uzme mladog vojvodu od Jorka. Vojvoda od Glostera savjetuje mladog princa Edvarda da se odmori u Londonskoj kuli. Mladi vojvoda od Jorka dolazi, i obojica se upućuju ka Londonskoj kuli. Bakingem, Ričard i Ser Vilijem Kejtsbi smišljaju plan kako da imenuju Ričarda za kralja Engleske. Kejtsbijev zadatak je da ubijedi Lorda Hejstingsa. Ukoliko Hejstings ne stane na njihovu stranu, ostaće bez glave. Ričard daje obećanje Bakingemu da će onog trenutka kad postane kralj, Bakingemu pokloniti grofoviju Herford. Glasnik dolazi kod Lorda Hejstingsa noseći poruku od Lorda Stenlija. Stenli je sanjao kako mu Ričard odrubljuje glavu, i moli Hejstingsa da ne prisustvuju sjutrašnjem sastanku, već da pobjegnu na sjever i tako se spasu. Hejstings poručuje da nema čega da se plaši, jer će ih Kejtsbi obavijestiti ako se nešto dogodi. Kejtsbi dolazi kod Hejstingsa govoreći mu o sutrašnjem pogubljenju kraljičine braće, kao i da se Ričard nada njegovoj podršci na sjutrašnjem okupljanju. Hejstings ne mari za kraljičinu braću, ali nikada neće podržati Ričardovu namjeru da postane kralj Engleske. Ser Ričard Ratklif izvodi kraljičinu braću i Tomasa Vona iz ćelije. Bivaju pogubljeni. Braća se nadaju da će Bog čuti Margaretina proklinjanja i nadaju se da nevina krv više neće biti prolivana. Bakingem, Stenli, Hejstings, biskup od Elija, Ratklif i Lavel drže sastanak sa namjerom da odluče kada bi bio pogodan trenutak za Ričardovo krunisanje. Bakingem govori Ričardu da ga Hejstings neće prihvatiti za kralja. Ričard optužuje kraljicu Elizabetu i gospođu Šor da kuju zavjeru protiv njega koristeći razne đavolske čarolije, pokazujući na svoju ruku. Hejstings je pokušao napraviti digresiju, što je Ričard shvatio kao pokušaj izdaje, naredivši da mu se glava odrubi istog trenutka. Stenlijev san je postao samoispunjujuće proročanstvo, uprkos Hejstingsovoj nevjerici. Teška vremena staviće svoje okove na Englesku.

Čin IVUredi

Kraljica Elizabeta, vojvotkinja od Jorka i Lejdi Ana odlaze do Londonske kule u nadi da će vidjeti mlade prinčeve, ali Ser Robert Brekenberi (upravnik Londonske kule) im ne dozvoljava, govoreći da je Lord zaštitnik (misleći na Ričarda) izričito zabranio. Stenli saopštava da će Lejdi Ana biti krunisana u Vestminsteru kao buduća kraljica Engleske. Elizabeta savjetuje Dorseta da smjesta napusti Englesku i uputi se ka Francuskoj, kako bi se sastao sa Ričmondom. Lejdi Ana se prisjeća trenutka kada je proklela Ričardovu buduću suprugu, ni ne sluteći da će baš ona to postati. Predosjeća da će je se Ričard uskoro riješiti. Ričard je krunisan kao novi kralj Engleske. Njegova sljedeća odluka jeste da se riješi prinčeva, te stoga pronalazi čovjeka po imenu Džejms Tirel koji vođen finansijskim interesima obavlja poslove za Ričarda. Ričard nalaže da se ljudima podijeli vijest o bolesti njegove supruge Lejdi Ane i vjerovatnoće da će uskoro umrijeti. Ričard želi ubrzati proces razrješavanja njegove situacije, te eliminacijom figura koje mu potencijalno ugrožavaju položaj, stići do datog cilja. Bakingem trazi od Ričarda grofoviju od Hartforda. Ričard se prisjeća kako mu je Henry VI rekao da će budući kralj biti Ričmond. Prošlog puta kada je Ričard bio u Ekseteru, gradonačelnik mu je pokazao zamak po imenu Ružmont. Sjećanje na poruku jednog irskog pjesnika da će umrijeti neposredno nakon što vidi Ričmonda javilo se u Ričardovoj svijesti. Bakingem je svjestan da mu Ričard ne želi udijeliti grofoviju i donosi odluku da ode svom porodičnom domu u Brekon u sjevero-istočnom Velsu. Dvoje ubica koje je Tirel unajmio (Digton i Forest) su ugušuli prinčeve. Ubice su umalo poklekle pred slikom zagrljenih dječaka, ali je prevagnula ruka dosljednosti izvršenju krvavog zadatka. Ričard je potom oženio Klarensovu kćer Lejdi Margaret za čovjeka skromne imućnosti. Ričardov sljedeći potez jeste da oženi Elizabetu, kćer Edvarda IV i tako osigura krunu, jer zna da je ova dama privukla i Ričmondovu pažnju. Ratklif donosi vijesti da je Biskup od Elija pobjegao ka Ričmondu, kao i da je Bakingem okupio Velšku vojsku. Margareta, Elizabeta i vojvotkinja od Jorka se okupljaju. Napokon, Margaretino predskazanje se obistinilo, i jedini scenario koji ostaje Elizabeti i Ričardovoj majci jeste da oplakuju svoje voljene, odvedene u zaborav od strane Ričardove ruke. Margareta odlazi u Francusku. Ulazi Ričard sa pratnjom. Majka mu govori da nikada nije doživjela srećan trenutak otkad ga je rodila. Proklinje ga u nadi da će ga njena kletva izmoriti u bici koja prestoji, kao i da će umrijeti sramotnom smrću upravo na način kakav je i njegov život bio. Ričard izražava želju Elizabeti da oženi njenu mladu kćer Elizabetu i daje joj dužnost da je ubijedi. Ričard ističe Elizabeti da se ona treba radovati događaju što će njena kćer biti buduća kraljica Engleske, te da će se ona kao buduća baka, radovati svojim unučadima. Ratklif i Stenli upozoravaju Ričarda da se Ričmondova armija uputila ka obali, zajedno sa Dorsetom, Bakingemom i Mortonom (biskupom u Eliji). Ričard ih šalje da potraže vojvodu od Norfoka koji mora da okupi svu vojsku koja je trenutno dostupna. Stenli ga obavještava da je sva vojska stacionirana na sjeveru. Ričard sumnja u Stenlijevu odanost, govoreći mu da ostavi svog sina Džordža kao garanciju sigurnosti i kompenzacije, za slučaj da Stenli ne okupi vojsku. Ser Edvard Kortni i Biskup od Eksetera su se okupili u Devonu. Usled vremenskih neprilika, Bakingemova vojska se rastavila, a samom Bakingemu ne može se ući u trag. Ser Tomas Lavel i Lord Markiz od Dorseta su okupili vojsku u Jorkširu. Ričmond se navodno vratio u Britani, ali Ričard posredstvom glasnika saznaje da je Ričmond trenutno zapravo u Milfordu, dok je Bakingem zarobljen. Potom Ričard donosi odluku da se zajedno svi zapute ka Solsberiju. Stenli daje pismo Ser Kristoferu upozoravajući ga da ne smije pomoći Ričmondu, jer Ričard drži njegovog sina kao taoca. Ser Kristofer mu govori da je Ričmond u Pembruku i da se zaputio ka Londonu.

Čin VUredi

 
David Garik kao Ričard III, noć pred bitku na Bosvort polju. Slika je naslikao William Hogart 1745. godine.

Buckinghem govori šerifu da želi da priča sa Ričardom. Bakingem tek sada uviđa da će dijeliti sudbinu svih ljudima koje je Ričard lično usmrtio, te izražava kajanje što je ukazao povjerenje Ričardu, nalogodavcu svih Buckinghemovih nedjela. Njega je napokon stigla Margaretina kletva. Ričmond i njegovi odani prijatelji i pristalice su na jedan dan marša od Lestera. Ričard i njegova vojska podižu šator na Bosvort polju i osmišljaju strategiju za sjutrašnji napad. Postavljen je i šator Ričmonda, koji daje poruku Kapetanu Blantu za Lorda Stenlija. Ričmond i Stenli se sastaju, gdje je Stenli poželio sreću Ričmonda u sjutrašnjem boju, te nemogućnost da mu pomogne, iako je istinski na njegovoj strani. Noć pada, a Ričard i Ričmond u svojim šatorima spavaju. Mrtve duše se pojavljuju u njihovim snovima, blagosiljajući Ričmonda a proklinjući Ričarda u sjutrašnjoj bici. Ričard se budi, daleko više uplašen od duhova koji proganjaju njega kao izvrčioca krvavih nedjela, nego od siline Ričmondove vojske sa kojom se sjutra treba boriti. Griža savjest izjeda njegove misli. Sviće zora. Sve je spremno za boj. Stenli odbija da dovede svoju vojsku. Bitka počinje. Ričardov konj je ubijen, te je Ričard izložen velikoj opasnosti. Ričard i Ričmond se bore, gdje Ričard biva smrtno ranjen i umire. Ričmond će oženiti mladu Elizabetu, te doprinijeti ujedinjenju dviju kuća, kuće Jorka i kuće Lankastera.

Datum i tekstUredi

 
Naslovna strana Drugog Folija nastala 1632. godine

Izvjesna je vjerovatnoća da je Richard III jedno od najranijih Šekspirovih djela. Djelo je upisano u Stejšoners Registar od strane Endrua Vajza 20. oktobra 1597. godine. Valentajn Sims je uradio prvu stranicu izdanja Prvi Kvatro (Q1). Nova izdanja su objavljena 1598. godine, 1602. godine, 1605. godine, 1612. godine, 1622. godine, 1629. godine i 1634. godine. Brojni štampari su bili dio procesa štampanja (poput Tomasa Krida, Tomasa Purfota i Džona Nortona). Godine 1623. je objavljen Prvi Folio (F).[3]

Prvi Folio je duži od Kvatro izdanja, jer se sastoji od oko pedeset odlomaka koji sadrže oko dvjesta stihova. Ipak, Folio sadrži oko trideset i sedam stihova koji nisu zastupljeni u Kvatro izdanju.[4] Oba izdanja sadrže brojne promjene poput gramatike i pravopisa, položaj riječi u govoru, zamjenu sinonima, čak i izostanak nekih likova.[5]

Vjeruje se da je Kvatro izdanje kolektivno proizašlo iz sposobnosti glumaca koji su pamtili svoje stihove, usljed nedostatka transkripta. Prvi Folio se smatra uspješnijim izdanjem od Kvatro izdanja, uprkos činjenici da i u Folio izdanju možemo pronaći greške i izvjesne korekcije.

TemeUredi

Komični elementiUredi

Iako se kao žanrovske kategorije drame Ričard III navode istorija i tragedija, ovo djelo sadrži brojne humoristične elemente. Jedan od primjera jeste scena u kojoj Ričard pokušava da ubijedi Elizabetu kako je on pogodan za ženidbu sa njenom kćerkom "Murder her brothers, then marry her; Uncertain way of gain ..." (4.2.65). Vojvoda od Bakingema pokušava da ubijedi Londonce da izaberu Ričarda za kralja "I bid them that did love their country's good cry, God save Richard, England's royal king!" Richard: "And did they so?" Buckingham: "No, so God help me, they spake not a word ..." (3.7.20-25). Treći primjer jeste kada se Ričard udvara Lejdi Ani, iako joj je ubio supruga i svekra "Was ever woman in this humour woo'd? Was ever woman in this humour won? I'll have her; but I will not keep her long…" (1.2.234-235). Ričard često kroz ove humoristične elemente koji dobijaju obrise paradoksa ukazuje i na promjenljivost i nestabilnost svijeta i ljudske ćudi u tečkim životnim situacijama.

SudbinaUredi

Dvije važne osobine se susreću u Ričardu Trećem, slobodna volja i fatalizam. Po kalvinističkoj doktrinii predestinacije, uspon i pad Ričarda Trećeg, kao i dolazak nove dinastije Tudor na presto, predstavlja Božji plan. Sa druge strane, Ričard III predstavlja makijavelističkog vladara, koji je okrutan u jednom trenutku, a dobroćudan u sljedećem. Ričard kaže:

Odlučan sam da dokažem ko je nasilnik.

Time je donio odluku da će postati zločinac, ali ipak, možda mu je ova uloga zločinca već predodređena.[6] Isprepletenost ovih svojstava njegove ličnosti je prisutna kroz čitavo djelo, ali se one smjenjuju u fazama, gdje dominiraju individualno. Slobodna volja služi kao uvertira fatalističkim odlukama koje Ričard donosi. Ser Thomas More je predstavio Ričarda kao tiranina i kriminalca. Ruka božje pravde stiže kroz riječi kraljice Margarete. Janis Lul tvrdi da Margareta "daje glas vjerovanju, ohrabrenom razvoju kalvinizma u vrijeme Elizabetanske ere, da su pojedini historijski događaji bogom određeni, koji često kažnjavaju zlo sa drugim očiglednim zlom."[7] Irving Ribner vidi Ričarda kao božju kaznu: "Ričardov zli put je operacija čišćenja koja korijene zla iz samog društva i konačno uspostavlja svijet od boga određene dobrote utjelovljene u novoj vladavini Henrika VII."[8]

RatUredi

Drama počinje pred sami završetak Rata Ruža koji predstavlja niz građanskih ratova između porodica Jork i Lankaster, dviju grane kraljevske loze Plantaženet. Mir je napokon nakratko zavladao u periodu vladavine Edvarda Četvrtog, što obilježava početak drame. Međutim, vijek trajanja ovog zatišja će biti skraćen, ostvarenjem Ričardovih namjera da otkloni članove svoje porodice i političke neprijatelje. Jedina bitka u djelu, koja je ujedno i presudna, jeste bitka na Bosvort Polju. Nakon Ričardove smrti, nova dinastija Tjudor dolazi na prijesto, čime se Rat Ruža smatra okončanim, a početak vladavine Tjudora donosi novo doba mira i napretka.

PredstaveUredi

 
Poster napravljen 1884. godine za potrebe američke publike, sa Tomasom V. Kinom u glavnoj ulozi

Prva odigrana predstava o Ričardu Trećem desila se u novembru 1633. godine na rođendan kraljice Henrike Marije od Francuske, kojoj su prisustvovali kralj Karlo I i sama kraljica.[9]

Tek 1700. godine je održana sledeća predstava Ričarda III, i to zahvaljujući Koli Siberu, koji je prikazao djelo u pozorištu Druri Lejn u Londonu. Siber je i sam igrao ulogu Ričarda III, i to sve do 1739. godine. Siber je uključio stihove za koje je poznato da ne pripadaju Šekspiru, poput "Off with his head! So much for Buckingam." (3.4). Pozorište Sadler Vest u Londonu se vratilo originalnom scenariju djela 1865. godine.[10]

Laurens Olivier i Ian McKellen su igrali Ričarda III kako na pozornici, tako i na velikom platnu. Ian McKellen je sam napisao scenario za filma, a Olivije je igrao Ričarda na pozornici 1940-ih godina, i glumio ga je na filmu 1955. godine. Al Pacino je igrao Ričarda III na sceni, da bi 1996. godine napravio dokumentarac Looking for Richard.

Godine 2011. Kevin Spacey je glumio Ričarda u Old Vik pozorištu u Londonu, sa čijom glumačkom postavom je obišao i Sjedinjene Američke Države u svojstvu tumačenja drame Ričarda III.

Predstave Ričarda III na području bivše JugoslavijeUredi

Ričard Treći se davne 1898. godine našao na repertoaru narodnog pozorišta u Beogradu, u prevodu Laze Kostića. 1901. godine je igrana nova predstava sa Aleksandrom Ivanovičem Južinom u glavnoj ulozi. Predstava je bila na visokom nivou. Godine 1906. ulogu Ričarda III odigrao je Mihailo Isailović, koji se proslavio igrajući uloge na njemačkim pozornicama. Ljuba Stanković je tumačio glavnu ulogu 1908. godine. Posle Prvog svetskog rata, 1922. godine, Mihailo Isailović režira i igra Ričarda III, a kritika daje povoljne komentare o njegovom stvaralaštvu. Godine 1972. Mijo Aleksić igra Ričarda III, u režiji Doktora Huga Klajna, ali predstava nije naišla na pozitivne komentare. Predrag Miki Manojlović je odigrao Ričarda III 1992. godine, u režiji Vide Ognjenović.[11] Posle 25 godine od poslednjeg izvođenja predstave, 2017. godine u režiji Snežane Trišić održana je predstava na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. 12[12]2017. godine je održana predstava u Gradskom Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu u režiji Aleksandra Popovskog.[13] Ljubiša Ristić 2018. godine režira Ričarda Trećeg, a sama predstava je prikazana u Donjem gradu na Kalemegdanu.[14] Predstava Ričard Treći je 2019. godine otvorila VI Šekspir Festival u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, takođe u režiji Aleksandra Popovskog, dok je glavnog lumca igrao Ozren Grabarić.[15]

Adaptacije na filmu i televizijiUredi

Kuća BBC Televizija Šekspir je na malim ekranima donijela Ričarda III 1983. godine, gdje je glavnu ulogu tumačio Ron Kuk.

BBC Two je 2016 .godine donio adaptaciju Ričarda III kao dio serije The Hollow Crown, sa Benediktom Kamberbačom u glavnoj ulozi.

Historijska netačnostUredi

Poznato je da je Šekspir živio i pisao u doba ere Tjudorovih, te da se od tadašnjih stvaralaca zahtijevalo da naglase superiornost vladavine dinastije Tjudorovih, pa stoga ne čudi činjenica što je upravo poslednji kralj iz prethodne dinastije (porodice Jork), okarakterisan upravo i kao najgori tiranin u zemlji.[16] Dobrobit loze Tjudor počiva na činjenici da se član porodice Jork ukloni. Šekspir se ugledao na Edvarda Hola i Tomasa Mora. Mor je radio na dva prevoda Istorije Ričarda Trećeg, na latinskom i engleskom jeziku, koji su napisani između 1513. i 1518. godine.[17] U knjizi je opisao fizičke osobine Ričarda, poput iskrivljenih ramena i iskrivljene usne, kao i o nesreći Ričardovih bratanaca.[18] Mor piše o Ričardu "Richard Duke of Gloucester [...] was little of stature, evil-featured of limbs, crook-backed, the left shoulder much higher than the right, hard-favoured of visage [...] He was malicious, wrathful, and envious, and, as it is reported, his mother the Duchess had much ado in her travail, that she could not be delivered of him uncut, and that he came into the world the feet forward, as men be born outward and, as the fame ran, not untoothed.."[19] Hol je dopunio Morova pisanja u knjizi Savez dvije plemenite i ilustratorske porodice Lankaster i Jork.[20]

Šekspir je takođe bio inspirisan od strane Rafaela Holinšeda i djela Hronike Engleske, Škotske i Irske iz 1587. godine[21],stoga to može i biti izvor koji je doveo do istorijske netačnosti između života Ričarda Trećeg u drami i njegovog stvarnog života. Iako u drami Lejdi Ana Nevil krivi Ričarda Treći za ubistvo Edvarda od Vestminstera (sina kralja Henrija VI) i svog oca (Grofa od Vorika), vladar Ričard Treći zapravo nije bio odgovoran za ova ubistva. Obojica su zapravo ubijeni u bici kod ija, a Vorik je ubijen u bici kod Barneta.[22] Ričard je tada imao samo osamnaest godina, i istoričari ga ne smatraju povezanim sa ovim ubistvima. Vjeruje se da je ubistvo Henrija VI zapravo naručeno od strane Edvarda IV[23], a ne od Ričarda, kako je napisano u drami. Lejdi Ana Nevil i Ričard su se poznavali dugo vremena, prije nego što su postali supružnici.[24] Vjeruje se da je Lejdi Ana umrla od tuberkoloze, te nema nikakvog dokaza da je Ričard ubio.[25] Džordž, Vojvoda od Klarensa je pogubljen od strane Edwarda IV usljed izdaje 1478.godine, a Ričard je za to vrijeme boravio u Sjevernoj Engleskoj, i tek se vratio po Edvardovoj smrti.[26] Ričard je postao Lord Zaštitnik (namjesnik) po želji svog brata Edvarda IV.[27] Još uvijek je nepoznato šta se desilo sa prinčevima u Londonskoj Kuli, te njihov nestanak ostaje neobjašnjen. Ričard je postao kralj Engleske aktom Parlamenta, jer se smatralo da je Edvardov brak sa Elizabetom nelegalan.[28]

Na Bosvort Polju nije došlo do sukoba između Ričarda i Ričmonda.[29] Stenli braća su izdala Ričarda, a po njegovom saznanju o njihovoj izdaji[30], Ričard je na bojnom polju povikao "Treason"[31] Istorijski dokazi govore da je Ričard pao sa konja u toku bitke, ali da nije želio da uzme novog, te se stoga borio na nogama, što je dovelo do njegove smrti.[32] U samoj drami Ričard je ponudio svoje kraljevstvo za novog konja, uzvikujući "A horse! a horse! my kingdom for a horse!" (5.4.7). Nakon otkrića njegovog tijela na parkingu u Lesteru 2012. godine, uz pomoć rendgena je utvrđeno da Ričard Treći nije imao grbu na leđima, već samo blaži oblik skolioze kičme.[33]

ReferenceUredi

  1. ^ U Prvom Kvatru se spominje datum 1597. godine, dok se Prvi Folio pojavio 1623. godine
  2. ^ Prevod likova je preuzet od Velimira Živojinovića Masuke
  3. ^ Hammond, Anthony. 1981 (ed.). The Arden Shakespeare: King Richard III, Routledge. p.1
  4. ^ Hammond, Anthony. 1981 (ed.). The Arden Shakespeare: King Richard III, Routledge. p.2
  5. ^ Hammond, Anthony. 1981 (ed.). The Arden Shakespeare: King Richard III, Routledge. p.2
  6. ^ "Richard III and Machiavelli". The British Library. Pristupljeno 2019-11-22.
  7. ^ Lull, Janis. 1999 (ed.). The New Cambridge Shakespeare: Richard III Cambridge: Cambridge University Press. pp. 6-8
  8. ^ Ribner, Irving (1999). "Richard III as an English History Play" Critical Essays on Shakespeare's Richard III Ed. Hugh Macrae Richmond. New York. p.62
  9. ^ Shakespeare, William (2008). Jowett, John (ed.). Richard III (reprint ed.). Oxford University Press. pp.81-82
  10. ^ Halliday, F.E. (1964). A Shakespeare Companion 1564–1964, Baltimore, Penguin. p.102, p. 414
  11. ^ Beogradu, IT Centar Narodnog pozorišta u. "РИЧАРД ТРЕЋИ". Народно позориште у Београду. Pristupljeno 2019-11-22.
  12. ^ "NA SCENI - RIČARD TREĆI". NA SCENI (jezik: mađarski). Pristupljeno 2019-11-22.
  13. ^ "RIČARD III – Šekspir festival" (jezik: srpski). Pristupljeno 2019-11-22.
  14. ^ "(FOTO) GORAN VESIĆ NA POZORIŠNOM HEPENINGU: Šekspirova drama Ričard III na Kalemegdanu!". INFORMER (jezik: srpski). Pristupljeno 2019-11-22.
  15. ^ Kulturnik (2019-05-28). "KulturniK: Otvaranje VI Šekspir festivala : RIČARD III". KulturniK. Pristupljeno 2019-11-22.
  16. ^ Smart, Alastair (2013-01-20). "Richard III: Visions of a villain?" (jezik: engleski). ISSN 0307-1235. Pristupljeno 2019-11-22.
  17. ^ Dobson, Michael, and Stanley Wells, editors. The Oxford Companion to Shakespeare. Oxford University Press, 2001. p.305
  18. ^ Saccio, Peter. Shakespeares English Kings: History, Chronicle, and Drama. Oxford University Press, 2000.
  19. ^ Hall, Edward (1548). History of King Richard III, fol. IV
  20. ^ Saccio, Peter. Shakespeares English Kings: History, Chronicle, and Drama. Oxford University Press, 2000.
  21. ^ Jones, Dan (25 June 2013). "Shakespeare: did he get his history right?". The Daily Telegraph. Retrieved 16 November 2019.
  22. ^ Ross, Charles (1974). Edward IV. Berkeley: University of California Press.
  23. ^ Wolffe, Bertram (1981).Henry VI: Eyre Methuen.
  24. ^ Ross, Charles (1974). Edward IV. Berkeley: University of California Press
  25. ^ Cheetham, Anthony; Fraser, Antonia (1972). The Life and Times of Richard III. London: Weidenfeld& Nicolson. pp. 175–176
  26. ^ Ross, Charles (1974). Edward IV. Berkeley: University of California Press.
  27. ^ Carson, Annette (2015). Richard Duke of Gloucester as Lord Protector and High Constable of England. UK: Imprimis Imprimatur
  28. ^ Brand, Paul; Phillips, Seymour; Ormrod, Mark; Martin, Geoffrey; Curry, Anne; Horrox, Rosemary (24 November 2014). Given-Wilson, Chris (ed.). Richard III: January 1484. Parliament Rolls of Medieval England. Institute of Historical Research.
  29. ^ Jones, Michael (2003). Bosworth 1485: Psychology of a Battle. London: The History Press.
  30. ^ Gillingham, John (1981). The Wars of the Roses: peace and conflict in fifteenth-century England. Weidenfeld& Nicolson.
  31. ^ Kendall, Paul Murray (1956). Richard the Third. W. W. Norton.
  32. ^ Jones, Michael (2003). Bosworth 1485: Psychology of a Battle. London: The History Press.
  33. ^ King, Turi (2 November 2016). "How close was Shakespeare's portrayal of Richard III?. British Council.