Kos (ostrvo)

Kos
Izvorno ime: Κως
	Luka u gradu Kos
	Kos
Geografija
Lokacija	Egejsko more
Koordinate	36°51′N 27°14′E / 36.850°N 27.233°E
Arhipelag	Dodekanez
Površina	290,313 km2
Dužina	40 km
Širina	8 km
Najviša tačka	843
Administracija
Država	Grčka
	Grčka
Periferija	Južni Egej
Regionalni okrug	Kos
Demografija
Stanovništvo	33.388 (2011.)
Gustoća naseljenosti	120 po km2
Dodatne informacije
Vremenska zona	Istočnoevropsko vrijeme (UTC+2);

Kos (grčki: Κως, turski: İstanköy, italijanski: Coo) je grčki otok u arhipelagu Dodekanez u istočnom dijelu Egejskog mora. Kos pripada grčkoj periferiji Južni Egej i okrugu Kos. Nakon Rodosa i Karpatosa, je treći po veličini otok u arhipelagu Dodekanez. Po podacima iz 2011. na otoku je živjelo 33.388 stanovnika. Glavno mjesto na otoku je grad Kos, koji je turističko i kulturno središte otoka. Provedbom Kallikratisovog programa i teritorijalnom reformom Grčke iz 2010. godine, otok sa otokom Nisiros sačinjava istoimeni okrug.

Geografija

Položaj

Položaj Kosa u arhipelagu Dodekanez

Kos se nalazi u istočnom dijelu Egejskog mora na ulazu u zaliv Gökova. Sjeverno od grada Kos, je najkraće rastojanje prema Bodrumskom poluotoku, zapadno od turskog grada Bodruma, 5 km. Poluotok Datça se nalazi 15 km južno. Okolni otoci su: na sjeveru Pserimos (4 km) i Kalimnos (12 km); Otok Nisiros je 12 km južno, a Astipalea 43 km na zapadnoj strani.

Reljef

Klima

Klimatske osobine otoka Kos

Jan

Feb

Mar

Apr

Maj

Jun

Jul

Aug

Sep

Okt

Nov

Dec

Najviša prosječna temperatura (°C)

13,6

13,2

15,0

18,8

23,3

28,0

30,4

30,0

27,4

23,0

17,8

14,8

Ø

21,3

Najniža prosječna temperatura (°C)

8,8

8,1

9,5

12,3

15,8

19,6

21,7

21,8

19,9

16,6

12,8

10,2

Ø

14,8

Padavine (mm)

91,0

86,9

86,4

31,9

11,1

9,5

2,2

26,0

19,4

36,1

81,9

119,9

Σ

602,3

Broj kišnih dana

11

10

8

4

1

0

2

5

9

14

Σ

72

Prosječna vlažnost zraka (%)

80

84

78

77

78

75

74

70

72

67

69

74

Ø

74,8

Broj sunčanih sati (h/danu)

3

2

5

7

8

9

7

6

4

Ø

6

Temperatura u °C • padavine u mm

Dijagram:

Temperatura
	13,6 8,8	13,2 8,1	15,0 9,5	18,8 12,3	23,3 15,8	28,0 19,6	30,4 21,7	30,0 21,8	27,4 19,9	23,0 16,6	17,8 12,8	14,8 10,2
	jan	feb	mar	apr	maj	jun	jul	aug	sep	okt	nov	dec

Padavine
	91	86,9	86,4	31,9	11,1	9,5	2,2	26	19,4	36,1	81,9	119,9
	jan	feb	mar	apr	maj	jun	jul	aug	sep	okt	nov	dec

Izvor: Temperature 1981–1997, Padavine 1982–2002 (PDF; 5,2 MB) Metereološka stanica Kos;^[1]

Historija

Bronzani novčić sa otoka Kosa, oko 350–300 p. n. e.

Kos je bio naseljen još tokom neolita. U 11. vijeku p. n. e. ostrvo naseljavaju Dorani iz Epidaura i pod njima počinje procvat otoka. Pretpostavlja se da od njih potiče kult boga liječništva Asklepija. Od 546 p. n. e. pripada Ahemenidskom carstvu. Tokom Grčko-perzijskih ratova stanovnici polisa Kos su dvaput protjerali Perzijance sa otoka, ali uz pomoć Atine. Zbog toga je Kos oko 450 p. n. e. pristupio Delskom savezu, a 405 p. n. e. potpao je pod Spartu. Nakon izlaska Rodosa iz ovog saveza Kos je bio glavno uporište Atine u ovom dijelu Grčke. U helenističko doba, Kos je bio sjedište medicinske škole, koju suprotno od ranijih pretpostavki nije vodio najpoznatiji ljekar antičkog vremena Hipokrat.^[2] Ove su škole bile poznate i po Asklepijadinoj zakletvi, koju su liječnici navodno izgovarali pri početku obavljanja svoga posla, ali se to zakletva povezuje i sa Hipokratovom zakletvom.

Od sredine 4. vijeka p. n. e. do osvajanja Aleksandra Velikog, Kos je bio pod upravom Karijaca i dinastije Hekatomnide iz Halikarnasa, današnjeg Bodruma. 366. p. n. e. je na sjeveroistočnom dijelu otoka osnovano naselje Kos, koje je zamijenilo tadašnji glavni grad naselje Astipalaja (danas Kefalos).^[3] Na temeljima Apolonove nekropole izgrađeno je svetište Asklepijusa, koje je bilo posjećivano od gostiju i pacijenata. Oko 300. p. n. e.babilonski svećenik i historičar Beros je na Kosu osnovao prvu astrološku školu u helenističkom okruženju.^[4] U to je vrijeme Kos kovao vlastite novčiće, na kojima su prikazani Asklepije, zmija i rak. Poslije smrti Aleksandra Makedonskog Kos se oslanjao na Egipat Ptolemeja, uglavnom kao prirodni trgovački posrednik između Rodosa i Ptolemeja. I dalje zadržava svojevrsnu samostalnost, te izvozi vino i svilu, čemu potpomažu i dobro zaštićene luke otoka. Pjesnici Herod i Teokrit opjevali su u svojim epovima opis života svih slojeva gradskog i seoskog života od aristokratske klase pa sve do robova. 164. p. n. e. Kos je pao u ruke starog Rima, ali je zadržao autonomiju. Podjelom carstva Kos je pripao Bizantiji, u okviru koje će ostati vijekovima. 1206. godine, poslije upada Krstaša u Carigrad, otok prisvajaju Mlečani. 1315. godine Kos osvajaju vitezoviovi Malteškog reda. Mnoge njihove građevine, najviše utvrđenja, sačuvane su do dan-danas. Sva ova utvrđenja nisu pomogla u odbrani ostrva protiv Sulejmana Veličanstvenog 1523. godine Kos postaje osmanski, a mnogi stanovnici napuštaju otok sa vitezovima, ili postaju roblje Osmanskog Carstva, koje vlada skoro 400 godina sve do 1912. godine kada otok zauzima Italija, koji naseljavaju otok. Kapitulacijom Italije, u operaciji Polarni medvjed (njemački: Eisbär) 3. oktobra 1943. njemački Wehrmacht zauzima otok do kraja Drugog svjetskog rata, a 3.145 italijanskih i 1.388 britanskih vojnika biva zarobljeno. Istovremeno je počinjen masakar nad zarobljenim italijanskim oficirima, kada je ubijeno oko stotinu italijanskih oficira. 1947. godine je otok Kos zajedno sa ostalim Italijansko-egejskim otocima, predat Grčkoj. U noći 20-21. jula 2017. oko 1:30 po lokalnom vremenu, otok je pogodio zemljotres jačine 6,7 po Momentalnoj magnitudnoj ljestvici, koji je posebno pogodio grad Kos u kom su uništeni i oštećeni brojni historijski spmenici, te je poginulo dvoje ljudi i oko 100 ih je ozlijeđeno. Luku je pogodio manji cunami.

Upravna podjela

Od 1997. do 2010. godine Kos je po Kapodistrias programu iz 1997. bio podijeljen na ukupno tri općine sa ukupno šest općinskih okruga. Provedbom Kallikratisovog programa i teritorijalnom reformom Grčke iz 2010. godine ostrvo postaje općina, sa sjedištem u gradu Kosu, dok su bivše općine postale općinski okruzi općine Kos.

Općinski okrug	Grčko ime	Kod	Površina (km²)	Broj stanovnika 2001.	Broj stanovnika 2011.	Gradski okrug/naselje (Δημοτική / Τοπική Κοινότητα)
Dikeos	Δημοτική Ενότητα Δικαίου	640102	62,575	6.094	7.130	Asfendio, Pyli
Iraklidis	Δημοτική Ενότητα Ηρακλειδών	640103	160,538	6.963	6.826	Andimachia, Kardamena, Kefalos
Kos	Δημοτική Ενότητα Κω	640101	67,200	17.890	19.432	Kos
Ukupno		6401	290,313	30.949	33.388

Demografija

Gradski okrug (Δημοτική Κοινότητα)	1905	1947	1951	1961	1971	1981	1991	2001	2011
Asfendio	1.967	2.661	2.500	2.590	1.594	1.723	2.741	3.205	4.094
Pyli	1.291	2.018	2.092	1.883	1.508	1.816	2.630	2.889	3.036
Andimachia	2.000	2.008	2.061	1.720	1.428	1.676	2.392	2.573	2.538
Kardamena	600	1.365	1.374	1.229	1.010	1.212	1.451	1.783	1.650
Kefalos	1.405	1.809	1.886	1.861	2.197	2.072	2.451	2.609	2.638
Kos	5.789	8.684	8.863	8.904	8.913	11.851	14.714	17.890	19.432
Otok Kos	13.052	18.545	18.776	18.187	16.650	20.353	26.379	30.949	33.388

Vanjski linkovi

Reference

^ Klimatska tabela Kos (klimatabelle.info)
^ Vincenzo Di Benedetto: Cos e Cnido. In: Mirko D. Grmek (Hrsg.): Hippocratica – Actes du Colloque hippocratique de Paris 4–9 septembre 1978. Paris 1980, S. 97–111, kao i Antoine Thivel: Cnide et Cos?: essai sur les doctrines médicales dans la collection hippocratique. Paris 1981 (passim), ISBN 2-251-62021-4; te recenzija od Otta Wenskus.
^ Ferdinand Peter Moog: Euripides und die Heilkunde (= Kölner Beiträge zu Geschichte und Ethik der Medizin. Band 3). kassel university press, Kassel 2017, ISBN 978-3-7376-0340-9, S. 340.
^ Georges Minois: Geschichte der Zukunft. Düsseldorf / Zürich 1998, S. 86.

[1] Klimatska tabela Kos (klimatabelle.info)

[2] Vincenzo Di Benedetto: Cos e Cnido. In: Mirko D. Grmek (Hrsg.): Hippocratica – Actes du Colloque hippocratique de Paris 4–9 septembre 1978. Paris 1980, S. 97–111, kao i Antoine Thivel: Cnide et Cos?: essai sur les doctrines médicales dans la collection hippocratique. Paris 1981 (passim), ISBN 2-251-62021-4; te recenzija od Otta Wenskus.

[3] Ferdinand Peter Moog: Euripides und die Heilkunde (= Kölner Beiträge zu Geschichte und Ethik der Medizin. Band 3). kassel university press, Kassel 2017, ISBN 978-3-7376-0340-9, S. 340.

[4] Georges Minois: Geschichte der Zukunft. Düsseldorf / Zürich 1998, S. 86.

[1]

[2]

[3]

[4]