Kalisto (satelit)

Kalisto je satelit Jupitera. Kruži oko Jupitera na udaljenosti od 1 883 000 km. Radius mu iznosi oko 2400 km , a masa 1.08 × 10²³ kg. Kalisto je, iza Ganimeda i Titana, treći prirodni satelit po veličini u Sunčevu sistemu.

Jupiterov mjesec Kalisto.

Fizička svojstva

Za razliku od susjednog Ganimeda, Kalisto ima prilično jednoličnu unutrašnjost. Noviji podaci sa Galilea daju naslutiti da je unutrašnjost Kalista ipak djelomično diferencirana, te da se ispod 200 km debele ledene kore krije 10 km debeli okean slane vode, ispod kojeg je ledeno-kamena jezgra.

Kalistova kora se vjerovatno zaledila odmah nakon nastanka, prije 4 i po milijarde godina, nakon čega se na površini ovog satelita vjerovatno ništa značajno (osim udara manjih tijela) nije dogodilo.

Kalisto je po svom sastavu 40% led i 60% kamen i metal. Njemu najsličnija tijela su Saturnov Titan i Neptunov Triton. Kalisto ima najmanju gustoću (1.86 g/cm³) od svih galilejanskih satelita.

S obzirom da je među galilejanskim satelitima Kalisto Jupiteru najdalji, plimne sile su na Kalistu najslabije. Letjelica "Galileo" nije otkrila dokaze o postojanju magnetskog polja. Postoji vrlo rijetka atmosfera ugljik dioksida.

Reljef

Udarni bazen Valhalla.

Udarni bazen Asgard (sredina) i krateri Burr (gore) i Tornasuk (desno).

Kalisto ima najstariju površinu od svih do sada promatranih tijela u Sunčevom sistemu - procjenjuje se 4 milijarde godina staru. S obzirom na to, logično je da je njegova površina gusto prekrivena kraterima - najgušće u Sunčevom sistemz. Za razliku od ostalih galilejanskih satelita, na Kalistu nema tragova novije tektonske ili vulkanske aktivnosti.

Na Kalistu nisu pronađene nikakve veće planine, vjerovatno zbog površine od vodenog leda. Prevladavajuće reljefne karakteristike Kalista su krateri i koncentrični prstenovi oko najvećih kratera.

Dva su velika udarna bazena sa sistemom koncentričnih prestenova: Valhalla i Asgard. Valhalla je najveći udarni bazen na Kalistu sa središnjim svijetlim područjem promjera 600 km i sistemom prstenova promjera do 4000 km, što ga čini jednom od najvećih udarnih struktura u Sunčevom sistemu. Udarni bazen Asgard ima sistem prstenova promjera 1700 km. Vrlo svijetli krater Burr, sjeverno do Asgarda, jedan je od okolnih kratera nastalih nakon Asgarda.

Slične strukture se mogu naći i na Mjesecu (Mare Orientale - Istočno More) i Merkuru (Caloris Basin - Ravnica Vrućine). Kao i na Ganimedu, krateri na Kalistu nemaju središnje uzvisine ni koncentrične prstenaste planine.

Detaljne slike "Galilea" pokazuju da neki nepoznati proces briše manje kratere. Smatra se da se radi o lavinama na rubovima kratera kakve je snimio "Galileo" i za koje se vjeruje da ih uzrokuju potresi nakon pada meteorita. O lavinama svjedoče i svijetli rubovi nekih kratera.

Iznenađujuća je dužina toka lavine koja je bez atmosfere ili nekog fluida proputovala velike udaljenosti, što upućuje na postojanje vrlo fine prašine na površini ili na postojanje elektrostatskih naboja koji omogućuju "lebdenje" prašine nad površinom.

Na Kalistu je, kao i na Ganimedu, moguće pronaći lance kratera - catene. Jedan od njih je 350 km dugačak lanac kratera Gomul Catena, na rubu bazena Valhalla - očigledno nastao padom asteroida ili kometa koji je prije toga bio rastrgan (vjerovatno Jupiterovim) plimnim silama. Krateri u lancu Gomul Katena su promjera do 25 km.

Lanac kratera Gipul Catena dugačak je 620 km, a čine ga krateri s promjerima do 40 km. Na Kalistu je ukupno pronađeno 12 ovakvih lanaca kratera, a slični su viđeni i na Ganimedu. Na Kalistu su pronađeni i rasjedi kakvi se nalaze i na Merkuru i Mjesecu.

Meteoritski materijal koji se s vremenom nakupio na ledenoj površini daje Kalistu njegovu karakterističnu smeđu boju. Noviji krateri su bijeli, pa se pretpostavlja da je smeđi materijal koji pokriva površinu Kalista vrlo tanak. Snimanja u infracrvenom dijelu spektra pokazala su da noviji krateri imaju veći udio leda od ostatka površine.

Historija istraživanja

Galileo Galilej je, 1610. godine, prvi uperio teleskop prema Jupiteru te otkrio 4 Jupiterova satelita (Io, Evropa, Ganimed i Kalisto), koji se po njemu zovu galilejanski. To je bio dokaz Kopernikove heliocentrične teorije jer se dokazalo da se ne vrti sve oko Zemlje.

Tri su letjelice poslale na Zemlju fotografije ovog satelita: Voyager 1, Voyager 2, te Galileo.

Također pogledajte

• Jupiterovi prirodni sateliti

Vanjski linkovi

• Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Kalisto