Otvori glavni meni

Josip Matasović (Vrpolje, 18. augusta 1892 - Zagreb, 10. februara 1962), jugoslavenski i hrvatski historičar i arhivist, univerzitetski profesor u Skoplju i Zagrebu. Jedna od najmarkantnijih ličnosti jugoslavenske historiografije 20. stoljeća u koju je putem istraživanja raznovrsnih i često nekonvencionalnih historijskih izvora uveo paradigmu kulturne, male i svakodnevne historije, čime je znatno nadopunio dotad uvriježene spoznaje zasnovane na političkim historijskim zbivanjima. Time je jugoslavenska historijska nauka obogaćena novim pristupom čija afirmacija traje sve do danas.[1]

Josip Matasović
Rođenje (1892-08-18) 18. august 1892.
Vrpolje
Smrt 10. februar 1962(1962-02-10) (69 god.)
Zagreb, Jugoslavija
Obrazovanje Filozofski fakultet u Skoplju
Filozofski fakultet u Zagrebu
Zanimanje historičar

BiografijaUredi

Gimnaziju je završio u Vinkovcima, a studij historije i geografije u Zagrebu, Zürichu i Beču. Doktorirao je historijske nauke 1915. na univerzitet u Beču. Iste godine se vratio u domovinu te predavao u gimnaziji u Vinkovcima. Tokom Prvog svjetskog rata postaje povjerenik za čuvanje starina u Hrvatskom narodnom muzeju u Zagrebu, a od 1920. do 1924. je bio kustos u odjelu za umjetnost i obrt istog muzeja. Godine 1924. imenovan je docentom za historiju novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Skopju, gdje je izabran za vanrednog (1925) i redovnog (1932) profesora. Godine 1941. postaje savjetnik u Ministarstvu bogoštovlja i nastave NDH. Ujedno mu je povjerena dužnost direktora Državnog arhiva u Zagrebu (danas: Hrvatski državni arhiv). Na tom mjestu ostao je do 1958. godine. Od 1943. predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prvo historiju umjetnosti i kulture, a od 1946. je profesor na katedri za pomoćne historijske nauke gdje je predavao do odlaska u penziju 1959. godine. U Zagrebu je pokrenuo metodološki vrlo inovativni časopis Narodna starina, časopis za povijest kulture i etnografiju južnih Slovjena kojem je bio glavni urednik (1922-1940). U Narodnoj starini objavio je niz zapaženih članaka iz historije od kojih je najpoznatiji Prilog genealogiji Patačića (1930), Nekoji fragmenti historije XVIII. stoljeća (1931) i Knez Lenard kaptola zagrebačkoga kramar (1932-1935), a zajedno s Mirkom Stanisavljevićem komentirao je pisma Franje Kulmera pisana Josipu Jelačiću (1932-1934). Preveo je i priredio za štampu dvije knjige Imbre Ignjatovića Tkalca Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj (1925.-1926.).

Matasović je jedna od najoriginalnijih ličnosti u novijoj historiji hrvatske historiografije. U periodu između dva svjetska rata, kada u jugoslavenskoj historiografiji još izrazito preovladava interes za ratove i mirove, to jest za političke događaje, protagoniste i institucije, Matasović se promišljeno okrenuo istraživanju materijalne i duhovne svakodnevice novovjekovnih društava u jugoslavenskim krajevima. Time se na svoj način uklopio u tokove tadašnje evropske "kulturne historije", koju su svojim klasičnim djelima etablirali Jacob Burckhardt i Johan Huizinga. U duhu tadašnje kulturnohistorijske paradigme, Matasović je nastojao, kroz istraživanje raznorodnih i često nekonvencionalnih historijskih izvora, ponuditi „portrete vremena“, a činjenice „velike historije“ dopuniti i obogatiti, ponekad i relativizirati, uvidima i spoznajama o "maloj historiji".

Važnija djelaUredi

  • Iz galantnog stoljeća - Kulturnohistorijski fragmenti (1921.)
  • Životopis Mije Brašnića 1849.-1883.
  • Prilog povijesti hrvatske historiografije (1922.)
  • Das Briefe des Grafen Sermagen aus dem siebenjährigen Kriege (1923.)
  • Fojnička regesta (1927.)
  • U Vinkovcima prije jednog stoljeća – Kulturnohistorijska crtica (1937.)
  • Iz prošlosti Vinkovaca i Brodske pukovnije (1994.).

Nagrade i priznanjaUredi

Povodom 10. godišnjice njegove smrti posvećena mu je spomenica (1972), a jedna ulica na zagrebačkom Črnomercu nosi njegovo ime.[1]

ReferenceUredi

Vanjski linkoviUredi