Japanska ženska ekspedicija na Mount Everest 1975.

Japansku žensku ekspedicije (JWEE) iz 1975. godine poznata je kao prva ženska ekspedicija uopšte i po prvom ženskom usponu na Mount Everest. Osnovao ju je 1969. godine Ženski penjački klub (Joshi Tohan Kurabu) sa Eiko Hisano kao vođom. Razlog osnivanja ženske ekspedicije bio je u činjenici da žene, i ako su neke od njih bile članice ekspedicija, nisu dobijale priliku da se ispenju na vrh. Poslije uspješnog uspona Junko Tabei i Hiroko Hirakawe na Annapurnu 1970. god, Ženski penjački klub je odlučio osvojiti Mount Everest.

Priprema

Ekipa Japanske se sastojala od 15, uglavnom zaposlenih žena raznih zanimanja (učiteljica, programerka, vaspitačica i dr.) Dvije od njih bile su majke. Za ekspediciju su se pripremale 5 godina i obezbjeđenje sredstava bilo je mukotrpnije nego što se očekivalo. Pripreme su se odvijale u okvirima ostvarenja polne ravnopravnosti u tadašnjem japanskom tradicionalnom društvu.

Dobiti dozvolu i obezbijediti novac za uspon na Everest bilo je izuzetno teško. Bilo je to i vrijeme ekonomske (naftne) krize. Imale su sreću jer su jedan vlasnik novina, Yomiuru i TV stanica NTV, pristali biti sponzori. Svaka članica ekspedicije morala je sama obezbijediti 5,000$.

I same su mnoge stvari pripremile. Od guščijeg perja iz Kine pravile su vreće za spavamje, a od recikliranih autokaroserija rukavice i nepropusne vrećice. Mnogi u Japanu nisu vjerovali da će uspjeti. Kad su počele pričati o ekspediciji na Everest, većina muških članova u udruženju alpinaca bila je protiv plana, govoreći da je nemoguće ići na Everest sa ekspedicijom u kojoj su sve žene. Novinski članci su ih ismijavali. Za većinu je to bila šala. Junko Tabei, vodeća alpinistkinja Japana, na put je ispraćena riječima: bolje bi ti bilo da si ostala kod kuće i čuvala dijete.

Uspon

Za uspon je izabrana klasična ruta iz Nepala, preko Južnog sedla i završni uspon Jugoistočnim grebenom. Pola sata iza ponoći 4. og maja alpinistkinje su spavale u Kampu II. smještenom na jednom zamrznutom i vjetrovitom vrhu između Lhotsea i Nuptsea, na visini 6.3000 m. Probudio ih je zvuk koji nikad nisu čule prije toga, ali su znale da je to lavina.

Pet članica bilo je zatrpano gomilom snijega i leda. Šerpe su ih uspjeli osloboditi. Tabei je bila onesviješćena i nakon toga nije mogla par dana hodati. Sve se završilo bez posljedica. Vođa ekspedicije Eiko Hisano i ljekarka, koje su bile u Baznom kampu zahtjevale su da se penjačice vrate. Tabei se suprostavila toj naredbi i grupa je nekoliko dana kasnije nastavila uspon.

U Kampu 4 se ispostavilo da je polovina Šerpa nosača bolesna od visinske bolesti i da ne mogu dalje nositi rezervnu opremu. Ranije je bilo odlučeno da ekipu za završni uspon čine: Junko Tabei, Yuriko Watanabe, i Šerpa Ang-Chering, što sada više nije bilo moguće i samo je jedna penjačica mogla dalje. Iz Baznog logora se radio porukom javila Eiko Hisano i rekla da na vrh treba da ide Tabei i Ang-Chering.

Dvanaest dana iza dana kada je bila zatrpana lavinom, onesviješćena i tri dana nepokretna, u 12:30 16. maja 1975. Tabei je bila na vrhu, zajedno sa Ang-Cheringom. Istovremeno, a da Tabei to nije znala, sa druge strane Everesta prema vrhu napredovala je kineska ekspedicija u kojoj se nalazila jedna žena. Bila je to Tibetanka Phanthog koja će 11 dana kasnije postati druga žena na svijetu sa usponom na Mount Everest.