Analiza nejednakosti pogođenih srodničkih parova i veza, unutarporodične studije i studije povezanosti slučaj-kontrola izvedene su na 81 danskoj porodici multipleks insulin-ovisnog diabetes mellitus (IDDM) (382 osobe) i 82 zdrave danske kontrole. Rezultati potvrđuju vezu D15S107 s IDDM u ovim danskim porodicama sa IDDM (p= 0,010). Kada se ovi podaci kombiniraju s onima iz prethodnih studija, može se postići još jači zaključak povezivanja (p= 0,0005). Snalize su pokazale da alel D15S107 * 130 pruža povećanu osetljivost (p= 0,02, relativni rizik = 3,55) i da lokus D15S107 doprinosi do 16% porodičnom klasteru IDDM-a. Analiza pogođenih srodničkih parova sugerira da HLA i D15S107 mogu djelovati neovisno jedni od drugih. Uzimajući zajedno prethodne nalaze, Zameni et al. sugeriraju da se u populaciji pacijenata sa IDDM mogu prepoznati tri uzroka osjetljivosti:
(1) glavna osjetljivost uzrokovana alelima HLA-DRB1;
(2) manja osjetljivost uzrokovanu zajedničkim djelovanjem HLA i drugih ne-HLA gena; i
(3) manja osjetljivost uzrokovanu ne-HLA genima.[3]
Da bi identificirali novi lokusi koji predisponiraju za inzulin ovisni dijabetes melitus, Field et al. (1994) proučavali su 250 porodica sa više od jednog dijabetičara. Analiza povezanosti srodničkog para otkrila je snažne dokaze za lokus osjetljivosti IDDM u blizini D15S107, na hromosomu 15q26. Odredili su lokus IDDM3. U neovisnoj studiji Luo et al. (1995) potvrdili su povezanost sa 15q.[4]
^M Zamani , F Pociot, P Raeymaekers, J Nerup, J J Cassiman (1996):
Linkage of type I diabetes to 15q26 (IDDM3) in the Danish population. Hum. Genet, 98 (4): 491-496.
^Field, L. L., Tobias, R., Magnus, T. (1994). "A locus on chromosome 15q26 (IDDM3) produces susceptibility to insulin-dependent diabetes mellitus". Nature Genet. 8: 189-194. PubMed: 7842018.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
