Historija pedagogije

Prvo razdoblje (od srednjega vijeka do savremenog doba, 17.vijek)

Jedan od prvih koji je odgoj kao smisaon poduhvat doveo u svijest šire javnosti bio je Komensky. Bio je biskup jedne češke bratovštine. Smatrao je da se svakoga sve može poučiti, to znači i bogate i siromašne, mladiće i djevojke, sluge i gospodare. Komensky je zasnovao stupnjevito školstvo za svu djecu:

od rođenja do 6. godine života (materinska škola)
materinska škola za jezik kao za sve zajednička osnovna škola od 6. do 12. godine života
od 12-18 godine života trajuća škola latinskog;
od 18-24 godine života-univerzitet

Ta su četiri stepena tvorila cjelokupan plan za jedinstveni školski sistem. Time je Komensky rani zastupnik načela cjelokupnoga školovanja.

Drugo razdoblje (prosvjetiteljstvo ili pedagogijski vijek, 18. vijek)

U 18. vijeku svi ljudi trebaju učestvovati na prosvjećivanju razuma John Locke kaže da je ljudski duh tabula rasa, koju kao praznu voštanu ploču treba ispisati, želi sve staleže-ljude odgajati na isti način J.J.Rousseau je smatrao da je čovjek od prirode dobar, samo ga institucije čine zlim. Njegovo djelo "Emile ili o odgoju" govori o tome da se odgojitelj u odgojni proces upliće samo posredno. Prema tome Emile se smrzava jer je razbio prozor, onda se odgajatelj ne smije miješati kažnjavajući. Pod Rousseaovim uticajem filantropi su težili za religijski prosvijećenim, privredno umnim čovjekom. Također, utemeljene su industrijske škole na mnogim mjestima. One su predenje, kukičanje i pletenje djece, dječji rad povezivale s nastavom u osnovnoj školi. Immanuel Kant uči povjerenje u snagu ljudskog uma, iskazano njegovom tvrdnjom: ˝Imaj hrabrosti koristiti se vlastitim umom˝. Johan Heinrich Pestalozzi (pučki pedagog i filozof) tvrdi da opće obrazovanje čovjeka treba biti prije svakog obrazovanja poziva ("Prvo si ti, dijete, čovjek, potom šegrt svojega poziva") U ovo doba škola postaje potrebnom za sve pozive. Društveno potrebno znanje tako je naraslo, da se bez institucionalizirane pouke ono više ne može prenositi. Misao o školi u Pestalozzija ostaje doživotno vezanom za načela materinskog odgoja ˝prebivališta˝.

Treće razdoblje (˝Njemačka klasika˝ – odgoj i obrazovanje u građanskog društva ,19.st)

Ovo je doba velikih pedagoga. Wilhelm von Humboldt tvrdi da opće obrazovanje mora biti prije izobrazbe za poziv, školstvo kao jedinstven sistem podijeljen prema dobnom stepenu, potiskivanje uticaja države u području odgoja i obrazovanja, borba protiv mentaliteta podanika. 1809. utemeljen je Univerzitet u Berlinu koji nosi Humboldtov potpis. A) gimnazija – sekundarni stepen čovjekova obrazovanja; 1812.reforma stare latinske škole u novu gimnaziju B) realne škole: usmjerene na trgovačko-obrtničke sadržaje, službenička zanimanja (pošta, uprava) nastale su realne škole s devetogodišnjim učenjem i latinskim i šestgodišnje bez latinskoga; došlo je do konflikta jer za upis na visoka učilišta bio potreban latinski jezik C) nova elementarna škola: problem su bili neškolovani učitelji(propali krojači, predioci, vojnici). Bilo je potrebno obrazovanje učitelja. No oni su trebali biti odani državni podanici. D) Johann Friedrich Herbart i formalni stepeni nastave: ˝Odlučno je dakle obrazovanje kruga misli, koji vodi uobličavanju volje odnosno savjesti i interesa˝ Pomoćni stepeni: stepen jasnoće, asocijacije, sistema, metode-rezultat učenja se primjenjuje Herbartovi osnovni elementi su opažanje, mišljenje, prerada sve do primjene – zajedno predstavljaju razumni opis stepeni usvajanja koji vrijedi za spoznajni proces.

Četvrto razdoblje (Protest-reformska pedagogija, 1900-1933., reformski pokreti i kritike škole)

U ovo doba škola je zasitila umjesto da otvori glad za obrazovanjem. Reformska pedagogija je najprije bila pokret, praksa, čin, širenje njenih misi bilo je u prvom planu. Reformska pedagogija imala je svoj temelj u snažnim društvenim i socijalnim procesima; stoga se reformska pedagogija ne može razumjeti bez pogleda na opću kritiku kulture onoga vremena

kritika kulture:

Julius Langbehn u knjizi "Rembrandt kao odgajatelj" oštro kritizira raspadanje obrazovanja, umjetnosti i kulture; zauzeo se za ono stvaralačko, za osjećanje, za narod Friedrich Nietsche(1844-1900) - kritika historicizma obrazovanja i destruktivna kritika morala

društveni i društveno pedagogijski pokreti :

-obrazovanje djevojaka i žena postaju po prvi put posebnom temom i u historije pedagogije -pokreti mladeži – prijatelji prirode, izviđači, studentski savezi

pojedinačni pedagogijski pravci:

Vijek djeteta - Ellen Key: ona je Rousseaov prirodni odgoj shvatila jednostavno kao puštanje da se odraste i zahtijevala da se uzima u obzir vlastito biće-dijete
Škola samodjelatnosti-Bertolt Otto-najslobodnija škola na svijetu, djeca su bez prinude sama postavljala pitanja, nastava tri puta heftično,

radna škola-samostalan rad učenika, praktični rad, učenje na samoj stvari, brižnost, štedljivost Kerschensteiner-otac strukovne škole ( u školama stvorio radionice)

Politički koncepti reforme škole- Državna konferencija o školi,1920.-poticaji za postupne reforme škole i izobrazbu učitelja
Pokret za umjetnički odgoj - doživljaj nasuprot pouke je izbio u prvi plan
Pokret seoskih odgojnih domova – cilj im je bio povezan s prirodom i unapređenjem ličnosti, zagovarali su jedinstvo škole i doma, veću važnost odgoja od nastave, prihvaćali su školu kao životni oblik koji treba odgovarati mladeži

Peto razdoblje (Nacional-socijalizam, poratno vrijeme, savremenost -1933-1993.)

Teodor Adorn smatra da najvišim ciljem odgoja treba biti da se još jedanput ne ponovi Auschwitz. Nacional-socijalizam usredotočio se na četiri tačke: školstvo je bilo sadržajno i organizacijski objedinjeno; učlanjenje mladeži u partijske saveze izvan škole, kako bi se postigao politički odgoj i izvan škole; negativna rasna selekcija, pozitivna selekcija osposobljene njemačke djece; izgradnja sistema izvanškolskih ustanova za daljnju izobrazbu i obrazovanje za partijski i činovnički pomladak. Nakon 1945. propuštena je šansa temeljite promjene školstva i obrazovnog sistema unatoč žestokog pritiska Amerikanaca u pravcu jedinstvenog školstva i obrazovnog sistema. Pedesete godine vrijede kao razdoblje ponovne uspostave tradicijskih obrazovnih struktura. Tek 60tih i 70tih počinje kritika naslijeđenih obrazovnih ustanova od škole do visokih učilišta. Opći val reforme zahvaća i škole, nastavne planove i programe te oblikovanje nastave. 80-te donose zastoj zapošljavanja pedagoga zbog pripadnosti organizacijama neprijateljskih ustavu.