Hiragana
Hiragana (平仮名, ひらがな) je jedan od tri japanska sistema pisanja, zajedno sa katakanom i kandžijem.
| Hiragana 平仮名 ひらがな | |
|---|---|
 | |
| Tip skripte | Slogovno pismo |
| Vremenski period | oko 800. godina n. e. - danas |
| Smjer pisanja | odozgo nadolje, slijeva nadesno |
| Jezici | Japanski jezik i Rjukjuanski jezici |
| Povezane skripte | |
| Parentalni sistemi | Zapisi na oklopima kornjača • Pečatno pismo |
| Sestrinski sistemi | Katakana, Hentaigana |
| ISO 15924 | |
| ISO 15924 | Hira, 410 , Hiragana |
Riječ hiragana doslovno znači "obična" ili "jednostavna" kana ("jednostavna" u suprotnosti s kandžijem).[1][2]
Hiragana i katakana su oba kana sistemi. Uz nekoliko izuzetaka, svaka mora u japanskom jeziku je predstavljena jednim znakom (ili jednim digrafom) u svakom sistemu. Ovo može biti ili samoglasnik kao što je "a" (hiragana あ); suglasnik iza kojeg slijedi samoglasnik kao što je "ka" (か); ili "n" (ん), nazalni sonant koji, ovisno o kontekstu, zvuči ili kao engleski m, n ili ng kada je slog završni ili kao nazalni samoglasnici francuskog, portugalskog ili poljskog. Budući da znakovi kane ne predstavljaju pojedinačne suglasnike (osim u slučaju ん "n"), kana se naziva slogovnim simbolima, a ne abecednim slovima.[3]
Hiragana se koristi za pisanje okurigane (kana sufiksi koji slijede korijen kandžija, na primjer za skretanje glagola i pridjeva), raznih gramatičkih i funkcijskih riječi uključujući riječce, kao i raznih drugih izvornih riječi za koje ne postoje kandži znakovi ili čiji je oblik kandžija nejasan ili previše formalan za svrhu pisanja.[4] Riječi koje imaju uobičajene kandži interpretacije također mogu ponekad biti napisane umjesto hiragane, u skladu s preferencijama pojedinca, na primjer kako bi se prenio neformalni osjećaj. Hiragana se također koristi za pisanje furigane, pomagala za čitanje koje pokazuje izgovor kandži znakova.
Sistem pisanja
urediNakon reforme pisma iz 1900. godine, koja je stotine znakova smatrala hentaiganom, hiragana se sastoji od 48 osnovnih znakova, od kojih se dva (ゐ and ゑ) koriste samo u nekim vlastitim imenima:
- 8 samoglasnika u jednini:あ [a] ,い [i] ,う [u] ,え [e] ,お [o] ,
を [o] (koristi se samo kao riječca i u nekim nazivima),
ゐ [i] i ゑ [e] (oba se koriste samo u nekim nazivima/imenima) - 39 suglasnik-samoglasnik para (ne uključujući wi, we i wo; vidi dolje)
- 1 suglasnik u jednini (ん)
Oni su zamišljeni kao mreža 5×10 (godžūon ,五十五十音, "pedeset zvukova"), kao što je ilustrovano u susjednoj tabeli, čitajte あ (a), い (i), う (u), え (e), お (o), か (ka), き (ki), く (ku), け (ke), こ (ko) i tako dalje (ali si → shi/ši, ti → chi/ći, či, tu → tsu/cu, hu → fu), sa suglasnikom jednineん (n) dodatom na kraju. Od 50 teoretski mogućih kombinacija, yi, ye i wu su zastarjele, dok se wi (ゐ), koji se izgovara kao [i], i mi (ゑ), koje se izgovara kao [e], izuzetno su rijetki u modernom japanskom jeziku. Wo (を), koje se izgovara kao [o], čest je kao riječca, ali inače izuzetno rijedak.
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Koristi se samo u nekim vlastitim imenima | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Tabela hiragane
urediSljedeća tabela prikazuje kompletnu hiraganu zajedno sa Hepburnovom romanizacijom i IPA transkripcijom u gojūon (godžūon) redoslijedu.[6] Hiragana sa dakuten ili handakuten simbolima slijedi godžūon kanu bez njih, a yōon kana slijedi. Oni koji su podebljani ne koriste početni zvuk za taj red.
| Monografi (gojūon/godžūon) | Digrafi (yōon/jōon) | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| a | i | u | e | o | ya | yu | yo | |
| ∅ | あ a |
い i |
う u |
え e |
お o |
|||
| K | か ka |
き ki |
く ku |
け ke |
こ ko |
きゃ kya (kja)[a] |
きゅ kyu (kju) |
きょ kyo (kjo) |
| S | さ sa |
し shi (ši) |
す su |
せ se |
そ so |
しゃ sha (ša) |
しゅ shu (šu) |
しょ sho (šo) |
| T | た ta |
ち chi (ći, či) |
つ tsu (cu) |
て te |
と to |
ちゃ cha (ća, ča) |
ちゅ chu (ću, ču) |
ちょ cho (ćo, čo) |
| N | な na |
に ni |
ぬ nu |
ね ne |
の no |
にゃ nya (nja) |
にゅ nyu (nju) |
にょ nyo (njo) |
| H | は ha (izgovara se kao [wa] kada je riječca) |
ひ hi |
ふ fu |
へ he (izgovara se kao [e] kada je riječca) |
ほ ho |
ひゃ hya (hja) |
ひゅ hyu (hju) |
ひょ hyo (hjo) |
| M | ま ma |
み mi |
む mu |
め me |
も mo |
みゃ mya (mja) |
みゅ myu (mju) |
みょ myo (mjo) |
| Y | や ya (ja) |
ゆ yu (ju) |
よ yo (jo) |
|||||
| R | ら ra |
り ri |
る ru |
れ re |
ろ ro |
りゃ rya (rja) |
りゅ ryu (rju) |
りょ ryo (rjo) |
| W | わ wa |
ゐ wi |
ゑ we |
を wo |
||||
| Dijakritici (godžūon sa (han)dakuten-om) | Digrafi sa dijakriticima (jōon sa (han)dakuten-om) | |||||||
| a | i | u | e | o | ya | yu | yo | |
| G | が ga |
ぎ gi |
ぐ gu |
げ ge |
ご go |
ぎゃ gya (gja) |
ぎゅ gyu (gju) |
ぎょ gyo (gjo) |
| Z | ざ za |
じ ji (đi, dži) |
ず zu |
ぜ ze |
ぞ zo |
じゃ ja (đa, dža) |
じゅ ju (đu, džu) |
じょ jo (đo, džo) |
| D | だ da |
ぢ ji (đi) |
づ zu (dzu) |
で de |
ど do |
ぢゃ ja (đa) |
ぢゅ ju (đu) |
ぢょ jo (đo) |
| B | ば ba |
び bi |
ぶ bu |
べ be |
ぼ bo |
びゃ bya (bja) |
びゅ byu (bju) |
びょ byo (bjo) |
| P | ぱ pa |
ぴ pi |
ぷ pu |
ぺ pe |
ぽ po |
ぴゃ pya (pja) |
ぴゅ pyu / (pju) |
ぴょ pyo / (pjo) |
Historija
uredi
Hiragana se razvila iz man'yōgane (manjogana), kineskih znakova koji se koriste za njihov izgovor, praksa koja je počela u 5. vijeku nove ere.[7] Najstariji primjeri man'yōgane uključuju Inarijamski mač (稲荷山古墳出土鉄剣, inariyama kofun shutsudo tekken), željezni mač iskopan u Inarijamskom kofunu (grobnici) 1968. godine. Smatra se da je ovaj mač napravljen godine 辛亥年 (najčešće se smatra 471. godina nove ere).[8] Oblici hiragane potiču iz kurzivnog stila kineske kaligrafije. Slika ispod prikazuje izvođenje hiragane iz manyōgane putem kurzivnog pisma. Gornji dio prikazuje znak u obliku regularnog pisma, središnji znak u crvenoj boji prikazuje formu znaka iz kurzivnog pisma, a donji prikazuje ekvivalentnu hiraganu.
Kada je prvi put razvijena, hiragana nije bila prihvaćena od svih. Obrazovani ili elita radije su koristili samo kandži. Historijski gledano, u Japanu, znakovi oblika uobičajenog pisma (kaišo) koristili su muškarci i nazivali otokode (男手), "muško pismo", dok su kurzivni oblik (sōšo) kandžija koristile žene. Otuda je hiragana prvo stekla popularnost među ženama, kojima generalno nije bio dozvoljen pristup istim nivoima obrazovanja kao i muškarcima, pa je hiragana prvi put bila široko korištena među dvorskim ženama u pisanju ličnih komunikacija i literature.[9] Odatle dolazi alternativni naziv onnade (女手), "žensko pisanje".[10] Na primjer, Priča o Gendžiju i drugi rani romani ženskih autorica koristili su uveliko ili isključivo hiraganu. Čak i danas se smatra da hiragana ima ženski kvalitet.[11]
Redoslijed i smjer pisanja
urediSljedeća tabela prikazuje metodu za pisanje svakog znaka hiragane. Tabela je uređena na tradicionalan način, počevši odozgo desno i čitajući kolone prema dolje. Brojevi i strelice označavaju redoslijed i smjer poteza.
Bilješke
uredi- ^ Unutar zagradi se nalazi bosanski izgovor datih digrafa. Ispred zagrade se nalazi rōmaji (Romanizacija japanskog jezika) verzije datih digrafa.
Reference
uredi- ^ Dual 大辞林
「平」とは平凡な、やさしいという意で、当時普通に使用する文字体系であったことを意味する。 漢字は書簡文や重要な文章などを書く場合に用いる公的な文字であるのに対して、 平仮名は漢字の知識に乏しい人々などが用いる私的な性格のものであった。
Translation: 平 [the "hira" part of "hiragana"] means "ordinary" or "simple" since at that time [the time that the name was given] it was a writing system for everyday use. While kanji was the official system used for letter-writing and important texts, hiragana was for personal use by people who had limited knowledge of kanji. - ^ "Japanese calligraphy". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 6. 2017.
- ^ Richard Bowring; Haruko Uryu Laurie (2004). An Introduction to Modern Japanese: Book 1. United Kingdom: Cambridge University Press. str. 9. ISBN 978-0521548878.
- ^ Liu, Xuexin (2009). "Japanese Simplification of Chinese Characters in Perspective". Southeast Review of Asian Studies. 31.
- ^ a b c See obsolete kana.
- ^ NHK, WORLD. "The Japanese Syllabaries (Hiragana)" (PDF). www.nhk.or.jp.
- ^ Yookoso! An Invitation to Contemporary Japanese 1st edition McGraw-Hill, page 13 "Linguistic Note: The Origins of Hiragana and Katakana"
- ^ Seeley (2000:19-23)
- ^ Richard Bowring; Haruko Uryu Laurie (2004). An Introduction to Modern Japanese: Book 1. United Kingdom: Cambridge University Press. str. 8. ISBN 978-0521548878.
- ^ Hatasa, Yukiko Abe; Kazumi Hatasa; Seiichi Makino (2010). Nakama 1: Introductory Japanese: Communication, Culture, Context 2nd ed. Heinle. str. 2. ISBN 978-0495798187.
- ^ p. 108. Kataoka, Kuniyoshi. 1997. Affect and letter writing: unconventional conventions in casual writing by young Japanese women. Language in Society 26:103-136.