Gladius

Gladius (lat.) je vrsta hladnog oružja tipa mač koji su koristili legionari u rimskoj vojsci. Gladius je proistekao iz vrste kratkog mača koji su koristili Samniti i Iberi, modifikovan prema potrebama legija. Mač je postao dvosjekli, sa širokom i jako zašiljenom oštricom ali i dalje relativno kratak.

Mač gladius tipa Mainz sa koricama.

Korice za mač, tip Pompeji.

Veći i duži mač zahtijeva mnogo više prostora nego što je to način borbe u rimskoj vojsci omogućavao. Dakle, Rimljani su koristili ovakav mač jer je bio dovoljno mali kako bi se njime moglo efikasno rukovati u bliskoj borbi i ograničenom prostoru iza zida sačinjenog od štitova. To postaje još očiglednije kada vidimo formaciju testudo (kornjača) gdje su legionari bili potpuno zaklonjeni štitovima. Legionari su u borbi najčešće djelovali ubodom, jer se tako "najbrže ubija" (Vegetius).

Gladius je osim toga bio jedno od najčešće korištenih oružja u borbama organizovanim za zabavu koje su se održavale u amfiteatrima/arenama. Borci naoružani ovim mačem tako su i dobili svoje ime - gladijatori.

Prema predanju, Scipion Africanus, u vrijeme pohoda na teritorije današnje Španije kada je osvojio Cartago Nova (današnja Kartaga, na jugoistoku Španije), obećao je da neće razoriti grad ali je zatražio je od kovača u tom gradu, poznatim po vještini i kvaliteti izrade širom Iberije, da iskuju 100.000 mačeva gladius kako bi njima opremio svoje trupe. Upravo zbog svog hispanskog porijekla ovaj tip gladiusa je dobio ime gladius hispaniensis.

Replika: mač gladius pseudo tipa Pompeji (u stvarnosti nije pronađen primjerak sa nenaoštrenim trouglim dijelom na slici vidljiv odmah ispod drške).

Vrste

Gladius, kao i svo drugo oružje i oprema u rimskoj vojsci je neprestano mijenjano i usavršavano. Ovdje je dat opis nekoliko vrsta gladiusa:

Hispaniensis

Ovaj je mač korišten u vrijeme Republike i početaka Imperije i vodi porijeklo sa Iberijskog poluostrva. Njegova dužina iznosila je oko 75 cm i vjerovatno je bio najduže vremena u upotrebi u poređenju sa ostalim vrstama.

Mainz

Gladius Mainz, nazvan po mjestu postanka, imao je najširu upotrebu na početku I stoljeća. Dužina sječiva varirala je od 40 do 50 cm. Širina sječiva kod drške iznosila je oko 54-74 mm i sužavala se prema vrhu do oko 48-60 mm. Dužina samog zašiljenog vrha bila je i do 20 cm. Ovaj tip mač je bio dizajniran za ubadanje.

Pompeji

Krajem I stoljeća uveden je još jedan model gladiusa i nazvan je Pompeji prema mjestu pronalaska nekoliko primjeraka. Dimenzije oštrice su bile oko 42-50 cm dužine i 42-45 mm širine a za razliku od prethodnog tipa strane oštrice su bile paralelne i mač je imao kratak zašiljeni vrh. Ovaj mač je bio mnogo bolje izbalansiran od tipa Mainz i jednako dobro su se mogle zadavati povrede i sječenjem i ubodom.

Korice

Rimljani su izrađivali korice za mač od drveta presvučenog kožom i dekoracijama od metala. Latinska riječ za korice je bila vagina i ova riječ koja u modernim jezicima označava ženski polni organ dobila je to značenje upravo zbog analogije sa istorijskom vojničkom opremom. Sami Rimljani nisu ovu riječ koristili u anatomskom smislu.

Drška

Drška je bila često ukrašavana, naročito na mačevima koje su nosili oficiri i velikodostojnici. Neki modeli su imali drške izrađene od drveta sa drvenom kuglom na dnu radi boljeg balansa. Gladius je najčešće nošen za pojasom sa desne strane i izvlačio se desnom rukom (pošto je lijevom rukom držan štit).

Kasnije je gladius zamijenila duža spatha koju su koristili i konjanici.