Eminagića konak

Eminagića konak u Tešnju predstavlja jedan od najstarijih a ujedno i najljepših objekata stambene arhitekture na području općine Tešanj, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika na sjednici održanoj od 27. juna do 2. jula 2005. godine u Istanbulu donijelo je odluku: historijska građevina – Eminagića konak u Tešnju proglašava se za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća) i Tina Wik.

Eminagića konak

Lokacija

Objekt Eminagića konaka se nalazi u središtu grada, u neposrednoj blizini tešanjske čaršije

Historija

Prema načinu zidanja, vrsti i kvaliteti vezivnog sredstva, odnosno ostaloga upotrebljenoga građevinskoga materijala, kao i načinu obrade pojedinih konstruktivnih elemenata, pretpostavlja se da je konak nastao u prvoj polovini XIX. stoljeća. Na prvom geodetskom snimku Tešnja iz 1882. godine, nalazi se ucrtan i ovaj objekt. Konak je turska riječ koja označava kuću za stanovanje, a u nekim slučajevima može odnositi se i na objekte visokih državnih službenika. Eminagića konak službeno je napušten prije 1980. godine.

Obnovljeni Eminagića konak u Tešnju svečano je otvoren 2011. god. nakon dvogodišnje obnove u okviru MDG-F programa Kultura za razvoj.

Prizemni dio kuće je bio funkcionalan i prilagođen svakodnevnim potrebama. Sprat je imao rezidencijalnu svrhu i znatno je luksuznije izgrađen i opremljen. Svaka prostorija u konaku je imala svoju namjenu. Neke prostorije su bile krajnje svrsishodne i funkcionalne, dok su neke bile oličenje komfora i bogatstva, specifične za tadašnje begovske porodice i kulturu življenja. Jedna od soba s elementima komfora je tzv. begova soba. U njoj je sačuvano šiše s rozetom. Pored ove sobe, na spratu konaka još se nalaze divanhana, četiri sobe, mali dimaluk, dva hodnika i abdesthana.

Opis

Pripada tipu tzv. novije spratne dimalučare iako posjeduje neke od karakteristika tipa spratne kuće sa prepustom. Novije spratne dimalučare ne posjeduju koncepcijsku čistoću klasične dimalučare, nego su od nje sačuvale samo dimaluk kao funkcionalni element. U mnogim gradskim kućama je radi odvođenja dima cijeli prostor mutvaka provučen od prizemlja kroz spratnu etažu do krovnog prostora.

Spratna dimalučara predstavlja najrazvijeniji tip spratne kuće u Bosni i Hercegovini sa specifičnim načinom odvođenja dima iz prostora ognjišta i iz soba. Ovaj tip objekta se pojavljuje u enklavama ili u pojedinačnim sačuvanim objektima. Nakon završetka II svjetskog rata i kasnije njihov broj je u znatnoj mjeri smanjen, iako sa današnje tačke gledičta dimolučare pripadaju tzv. ekološkome tipu kuće kako po dispoziciji, tako i po izboru materijala od kojega su građene.

Konak se sastoji od magaze, prizemnog dijela i sprata. Cijeli sprat Eminagića konaka, izuzev njegove sjeverne strane, za oko 50 cm je smaknut prema vani. U središtu objekta, izgrađena su dva trapezasta doksata, što uz bijelo krečene zidove, veliki broj pravokutnih prozorskih otvora i vrlo strm četverostrešni krov obogaćuje njegove fasade.

Trenutno se u magazi Eminagića konaka nalaze izložene poljoprivredne alatke, kao i alatke i proizvodi keramičkog i kovačkog zanata, koje su zaposleni Muzeja Tešanj uglavnom nabavili skupljanjem na terenu.

U prizemnom dijelu konaka nalazi se sedam prostorija u kojima JU Muzej Tešanj organizira razne kulturne manifestacije.

Literatura

• Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991 -GRADOVI U BOSNI I HERCEGOVINI
• Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u BiH, biblioteka "Kulturno naslijeđe", "Veselin Masleša", Sarajevo, 1967.
• Đorđe Odavić, Tešanj, Srednjovjekovni grad, Arheološki pregled 1985, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Ljubljana, 1985, 256.

Vanjski linkovi

• Eminagića konak