Otvori glavni meni

Nu’man ibn Sabit Ebu Hanifa (699–767; 80–150. po Hidžri)[a][1] bio je osnivač hanefijske vjersko-pravne škole ili mezheba, koja je najrasprostranjenija u islamskom svijetu. Balkanski muslimani slijede hanefijsku školu, a rasprostranjena je u svim predjelima kojima su vladali Abasidi, Seldžuci, Osmanlije i Moguli. Njoj pripadaju i Turci, kao i veliki broj Egipćana, Pakistanaca, Indijaca i Afganistanaca. Hanefijsko stanovište u vezi s razilaženjem s drugim školama objašnjeno je u djelu Al-fiqh al-akbar.

Ebu Hanifa rođen je u Kufi 80. po Hidžri.[2] Njegovi preci rodom su iz Kabula, odakle je njegov djed Zuta došao u Kufu kao ratni zarobljenik i tu prihvatio islam. Bio je trgovac po profesiji, a poznavao je i Muhammedovog zeta i četvrtog halifu Aliju ibn Ebu-Taliba, s kojim je bio blizak. Ebu Hanifin otac Sabit u Kufi je držao pekaru, a on sam bio je zanatlija i proizvodio haz (vrstu tkanine; al-hazz). Bio je velikodušan i čak materijalno izdržavao svog učenika Ibn Jusufa. Njegov drugi učenik Zufer rekao je da se Ebu Hanifa toliko zanimao za teologiju da su u njega ljudi upirali prstom. Međutim, nije se toliko zanimao za tradicionalističku školu (ehlul-hadis) koliko za iračku racionalističku školu, čiji je osnivač bio Ali ibn Mes‘ud (umro 32/652) s centrom u Kufi. Ibn Šubruma za njega je rekao: "Svijet ga je slijedio, ali on s time nije htio imati ništa. Što se nas tiče, svijet s nama ne želi imati ništa, a mi trčimo za njim."

Njegovi učitelji bili su Hammad Ebu Ismail ibn Sulejman, te Džafer El-Sadik, potomak poslanika Muhammeda, šesti po redu šiitski imam i osnivač džaferitske ili šiitske vjersko-pravne škole. Najpoznatiji učenici bili su mu Ebu Jusuf (113–182), Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani (135–189) i Ebu Huzejl Zufer ibn El-Huzejl (110–158). Ebu Jusuf postavio je temelje hanefijskog fikha, postao glavni kadija u Abasidskom halifatu i doprinio širenju hanefijske škole.

Iračka racionalistička školaUredi

Kad je Muhammed počeo podučavati islamu u Arabiji, njegova primitivna beduinska sredina nije imala uređenu državu kao što su to bile obližnja Perzija ili Bizantija. Osim veoma lijepe poezije i jezičkog umijeća, Arapi nisu imali ništa drugo što bi se moglo nazvati civilizacijskom tekovinom: ni školstvo ni sudstvo ni zdravstvo. Zbog toga su prvobitni sakupljači hadisa ili Muhammedovih izreka često insistirali na pravnim tekstovima. Dvije najstarije zbirke hadisa koje su nastale u Medini, Malikova i Ibn Hanbelova, djela su pravnika.

Osim medinske škole hadisa, postojala je i iračka škola iz Kufe, koja se razvila u modernoj državi nastaloj na staroj babilonskoj tekovini, gdje je i nastao najstariji Hamurabijev zakonik. Tako se islam na tom prostoru razvijao obogaćujući i oblikujući ono što je već stvoreno i civilizacijski stečeno, dok je u Medini došlo do preuzimanja beduinskog običajnog prava u Muhammedov sunnet. Odatle i razlika između Ebu Hanifine racionalističke škole i ostale tri tradicionalne sunitske škole nastale u Medini.

Ebu Hanifa je razradio koncepte analogije (al-qiyâs) i slobodnog mišljenja (el-re'j). Naime, jednom je jedan od Muhammedovih ashaba htio otputovati u Jemen kako bi tamo podučavao stanovnike islamu, te je na pitanje kako će to izvesti odgovorio da će se osloniti na Kur'an i sunnet, osim onda kad ne nađe nikakav izvor za neki problem, kada će se osloniti na zdrav razum i vlastito nahođenje. U Medini, naprotiv, smatralo se da je beduinsko običajno pravo dalo savršen primjer za islamsko jer ga je Muhammed za života prešutno odobrio. Zbog toga su medinski sakupljači hadisa, u nadi da će o svakoj mogućoj temi pronaći makar i manje autentičan izvor, bilježili sve hadise do kojih su dolazili. Tako je Ahmed ibn Hanbel u svom El-Musnedu ("Osnova") sakupio 30.000–40.000 hadisa, dok su u klasičnim zbirkama Buharije i Muslima, ako se izuzmu ponavljanja, samo 2.602, odnosno 3.033 hadisa.

Crtice iz životaUredi

O Ebu Hanifinom ocu Sabitu zabilježena je jedna legenda. Dok se na užasnoj vrućini odmarao pored rijeke, do njega se dokotrljala narandža. Nakon što ju je s uživanjem pojeo, sjeti se da ona možda nekom pripada i da je bespravno pojeo tuđe. Tako se zaputio uzvodno kako bi našao drvo sa koga je otpala i naišao do neke plantaže i ponudio vlasniku da plati narandžu. Ovaj je to odbio i zatražio od Sabita da u ime odštete radi na njegovom imanju godinu dana ili da oženi njegovu gluhonijemu i slijepu kćerku. Sabit je odabrao ovu drugu opciju i tek nakon vjenčanja otkrio da je prelijepa djevojka bila slijepa na ružne prizore, gluha na ogovaranje i nijema za ružne riječi. U takvoj porodici rođen je Ebu Hanifa.

Komornik halife Mensura Rabi' ibn Junus kaže da je halifa naredio da pred njega izađu Malik, Ibn Ebi Diba i Ebu Hanifa. Pitao je: "Zaslužujem li ja ovu vlast nad ljudima?" Malik je odgovorio: "Da je ne zaslužuješ, Allah ti je ne bi ni dao." Ibn Ebi Diba rekaoje: "Bog daje kraljevstvo onom kome je Njemu volja, ali kraljevstvo ovog svijeta dato je onom koji za njim žudi, a potpomognut je od Boga da do njega dođe. Pomoć od Boga stizat će ti ako ga slušaš, a ako mu se ne budeš pokoravao, ona će ti biti uskraćena. Samo skup onih koji se boje Boga može ustanoviti halifat, a onaj ko ga uzme silom nema pravo na njega. Ti i tvoji saradnici lišeni ste Božije pomoći i istine. Ako zatražiš od Svemogućeg da ti podari spokojstvo, pokušaš mu se približiti dobrim djelima, dobit ćeš Njegovu milost. U suprotnom, ti si samozvanac." Ostala dvojica pokriše se ogrtačima da ih ne poprska krv od odrubljivanja glave, a Ebu Hanifa reče: "Čovjek koji teži pravom putu kloni se srdžbe. Preispitaj svoju savjest i vidjet ćeš da nas nisi pozvao radi Boga nego da nas primoraš da kažemo nešto što ti odgovara, što bi došlo od naroda. Istina je, ti si postao halifa bez skupa makar dvojice ljudi koji izriču pravna mišljenja (ahlul-fatwa); znaš da se Ebu-Bekr suzdržao od toga da donosi odluke šest mjeseci, sve dok nisu stigle vijesti o zakletvi Jemenaca." Onda je halifa poslao Rabi'ja da im odnese svakom po kesu zlata, s tim da mu, ako je druga dvojica prihvate, donesu njihove glave. Malik uze, a ostala dvojica ne uzeše. Ebu Hanifa je prokomentirao: "Ne bih uzeo ni da mi odrubiš glavu." Rabi' je rekao: "Njihova suzdržljivost spasila im je glave."

Neke Ebu Hanifine izrekeUredi

  • "Budi zadovoljan da potrošiš na svoje potrebe i za to ne zahvaljuj nikom do Allahu. Nisam ti dao ništa svoje. To je Allahov dar, On mi je to dao za tebe."
  • "Mi ne kažemo da grijeh ne donosi grješniku nikakvu štetu. Mi ne kažemo da vjernik neće nikad ići u džehennem niti da će vječno živjeti u džehennemu ako je prekršilac. Mi, također, ne kažemo, kao murdžije, da će naša dobra djela biti sigurno nagrađena, a naši grijesi bez sumnje oprošteni."
  • "Što se tiče nevjernika, mi smo zaključili da mu je suđeno da ide u džennet ili u džehennem. Mi ne možemo optužiti nijednog muslimana za nevjeru, politeizam ili dvoličnjaštvo, osim ako ga zaista ne vidimo kako se time bavi."
  • "Mi ne isključujemo muslimana iz zajednice za bilo koji grijeh, koliko god da je težak, sve dok on ne počne tvrditi da je to dozvoljena radnja. Vjernik može biti prestupnik, a da pritom ne postane nevjernik."

BibliografijaUredi

  • Leksikon islama, Nerkez Smailagić, prevod lajdenske Enciklopedije islama
  • Ebu El-E'ala el-Mavdudi, "Politička misao u islamu" u: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, I, II, Zagreb, 1988; originalna verzija na internetu: http://www.muslimphilosophy.com/hmp/index.html
  • Muhamed Seid Serdarević, Fikhul-ibadat
  • Ejub Todorovac, Kazivanja Ševke Bulbula, pripovijetka "Hak", Sarajevo, 1990.

ReferenceUredi

  1. ^ Imam Ebu Hanifa, imamitewhida.com; pristupljeno: 29. 6. 2014.
  2. ^ POLITIČKI STAVOVI EBU HANIFE - Omer Spahić, bosanskialim.com Archived 29 October 2013[Date mismatch] at the Wayback Machine.; pristupljeno: 29. 6. 2014.

NapomeneUredi

  1. ^ Postoje razilaženja u vezi s godinom smrti Ebu Hanife. Neki navode 150, neki 151, a neki 153. godinu po Hidžri. Najveći broj autora slaže se da je, prema dostupnim podacima, umro 150. po Hidžri i da je napunio 70 godina. (Tarihu Bagdad, 13/452-453; Sijeru 'alamin-nubela', 6/403; El-Bidaje ve nihaje, 10/116)

Vanjski linkoviUredi