Deseterac
Deseterac u književnosti je stih od deset slogova. Postoje:
- petoiktusni trohejski stih srpske epske narodne pjesme
- četvoroiktusni simetrični stih
- desetosložni jampski stih (jamb)
- desetosložni stih u silabičkoj versifikaciji francuske poezije
Petoiktusni trohejski stih srpske epske narodne pjesme uredi
Petoiktusni trohejski stih srpske epske narodne pjesme (naziva se i epski ili junački deseterac, često se pjeva uz gusle), sa cezurom (pauzom) poslije četvrtog sloga ( nesimetrični ili asimetrični deseterac), nerimovan je stih, sa svim drugim klauzulama izuzev muške. Najzastupljeniji stih srpske poezije, samo se uslovno naziva epski jer se ovaj oblik deseterca često sreće i u lirskoj poeziji. Osobine ovog deseterca su izosilabizam i cezura kao metričke konstante; polukadenca na cezuri kao dominanta; izbegavanje opkoračenja stiha; izbjegavanje jednosložnih akcenatskih cjelina na četvrtom i desetom slogu; većina akcenatskih cjelina pada ispred neparnih slogova pa je posljedica silazna intonacija na krajevima deseterca. Trohejski deseterac u pisanoj poeziji kombinuje se sa katalektičkim desetercem tj. trohejskim devetercem sa muškom klauzulom[1]. Roman Jakobson se bavio proučavanjem srpskog epskog deseterca i on tvrdi da je deseterac indoevropskog porijekla, iako je prvi put zabilježen tek nešto prije sedamnaestog vijeka. Afirmacijom i bilježenjem narodne pjesme, deseterac, uz znatne modifikacije njegove strukture prodire i u pisanu poeziju, tako da postaje najčešći stih srpskog romantizma: uvodi se rima, napušta se kvantitativna klauzula, pojedini deseterci dobijaju individualne oblike ritma (npr. Sarajlija, Njegoš), kombinuje se sa katalektičkim oblikom. Pored toga što krajem devetnaestog vijeka ustupa mjesto drugim stihovima, deseterac će koristiti i pjesnici drugih generacija (npr. Disova "Nirvana")[2];
Četvoroiktusni simetrični stih uredi
Četvoroiktusni simetrični stih sa cezurom poslije petog sloga (simetrični deseterac), sa polustihovima od jedne trosložne i jedne dvosložne akcenatske cjeline (3+2 ili 2+3), sa slobodnim rasporedom akcenata, a zastupljen je uglavnom u lirici (lirski deseterac). Pojedini proučavaoci ovaj deseterac nazivaju i daktilotrohej budući da se u njemu često javljaju i amfibraške akcenatske celine. Postoje četiri varijante simetričnog deseterca ili lirskog deseterca: dvije sa simetričnim rasporedom akcenatskih celina u polustihovima: (3+2//3+2 i 2+3//2+3) i dvije sa asimetričnim: (3+2//2+3 i 2+3//3+2);
Desetosložni jampski stih (jamb) uredi
Desetosložni jampski stih (jamb), pretežno sa slobodnom cezurom ili sa cezurom poslioje petog sloga, sa nerjetkim odstupanjima od strogog rasporeda akcenata na parnim slogovima i sa daktilskom ili muškom klauzulom. Ovakav jampski deseterac javlja se u kombinaciji sa jedanaestercem u predbrankovskoj poeziji, a Laza Kostić ga afirmiše podstaknut Šekspirovim stihom i uvodi u dramu, često primjenjujući mušku klauzulu, dok se ovaj deseterac sa daktilskom klauzulom, osim kod Kostića javlja i kod Đure Jakšića ("Otadžbina")[2];
Desetosložni stih u silabičkoj versifikaciji francuske poezije uredi
Desetosložni stih u silabičkoj versifikaciji francuske poezije, sa cezurom iza četvrtog, petog ili šestog sloga (npr. "Pjesma o Rolandu", Valéry), dok se iz epike razvio i popularan lirski i didaktički deseterac koji se nalazi kod La Fontaina i Voltaira, a obnavlja u devetnaestom i dvadesetom vijeku[2].