Božićna pšenica
Božićna pšenica, negdje nazvana i Barbarina pšenica, Lucijina pšenica, također i božićno žito je običaj u vrijeme Došašća u kojem se uglavnom na dan svete Barbara (4. decembra) ili svete Lucije (13. decebra) sadi pšenica ili neka druga žitarica u manju ravniju posudu. Ovo sjeme, koje obično klija iz pšenice ili ječma, jedno je od porijekla božićnog drvca i još uvijek je običaj među katolicima i danas, posebno u Austriji, Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj Bosni i Hercegovini[1] i južnoj Francuskoj. U Njemačkoj je bio osobito raširen među prethodno pretežno katoličkim stanovništvom Porajnja. Ovaj običaj ploda koji klija zimi simbolizira veliku važnost žita kao ploda kruha i stoji u kršćanskoj simbolici za samog Isusa Krista. Usto, bujan rast sjemena služi kao proročanstvo o urodu poljskih usjeva i tijekom iduće godine.
Običaj uredi
Važan je rok sjetve, jer ako žito zbog toplih klimatskih uvjeta prebrzo naraste, do Božića više neće imati snage. Ako presporo raste, sjeme neće dovoljno niknuti do Božića. Ovisno o klimi mjesta sjetve, kao rok sjetve bira se dan Barbare ili Lucije. Tako se 4. decembra, na blagdan Svete Barbare, ili 13. decembra, na Blagdan Svete Lucije, polažu žitarice. na ravnom tanjuru, razbacanom u zdjelu ili sličnu posudu. Vata ili zemlja također mogu poslužiti kao supstrat. Pšenica se polije vodom, stavi na toplo mjesto zaštićeno od vjetra i održava vlažnim. Do Božića sjeme će niknuti i formirati gusti zeleni grm. Na Badnjak, sjeme tanjura je opremljeno jednom ili tri svijeće kao referenca na Isusa Krista ili Trojstvo i postavljeno na stol za blagovanje. U Hrvatskoj se proslava Badnjaka tradicionalno održava nakon mise polnoćke. Prije jela se izmole molitve, a ponekad i pjevaju božićne pjesme. Nakon molitve, jedna ili tri goruće svijeće se ugase kruhom prethodno umočenim u vino.
Porijeklo uredi
Porijklo običaja vjerojatno leži u antičkom kultu boga Adonisa, u grčkoj mitologiji boga ljepote i vegetacije. Čini se da je običaj sijanja jela potvrđen diljem mediteranske regije, uključujući drevni Egipat i Bliski istok. [2] Kultistički "Adonisovi vrtovi" postavljeni u krhotinama ili tanjurima predstavljali su vječni rast i propadanje i tako dočaravali besmrtnost ubijenog Adonisa.[3] Kako bi se borila protiv rasprostranjenog kulta Adonisa, kršćanska je crkva vjerojatno zamijenila osobu Adonisa s Ivanom Krstiteljem, zadržavajući vanjske običaje. [4][5] Izravni pandan božićnoj Barbarinoj ili Lucijinoj pšenici su "Nenneri" koji se nose okolo u procesijama na Sardiniji za ljetnog solsticija na blagdan sv. Ivana. [6] Običaj sijanja sjemena proširio se s područja Sredozemlja na srednju Europu, a nalazimo ga i u božićnoj tradiciji.[7]
Reference uredi
- ^ Dragić, Marko. "Kult sv. Barbare u kršćanskoj tradiciji Hrvata". hrcak.srce.hr (jezik: hrvatski). Pristupljeno 16. 2. 2023. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Santa Lucia und die Lutzelfrau : Volksglaube und Hochreligion im Spannungsfeld Mittel- und Südosteuropas. Band 53 von Südosteuropäische Arbeiten (jezik: njemački). R. Oldenbourg. 1959. str. 113. ISSN 0933-6850. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Halalí (jezik: njemački). Bd. 2. 2010. str. 453. ISBN 978-3-938647-18-9. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Literarisches Centralblatt für Deutschland (jezik: njemački). E. Avenarius. 1903. str. 579. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Das Frühlingsfest der Insel Malta : Ein Beitrag zur Geschichte der antiken Religion (jezik: njemački). B. G. Teubner. 1902. str. 53. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Österreichische Zeitschrift für Volkskunde (jezik: njemački). Bd. 30. Österreichischer Bundesverlag für Unterricht, Wissenschaft und Kunst. 1976. str. 101.
- ^ Wegweiser zur Völkerkunde (jezik: njemački). Hamburgisches Museum für Völkerkunde und Vorgeschichte. 1985. str. 135.