Avet

Avet je biće iz mitologije Južnih Slavena. Vjerovanje o postojanju ovog mitološkog bića je rašireno među stanovnicima u Srbiji (Šumadija, zapadna Srbija i Vojvodina), u Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj (u okolini Dubrovnika) i u Sjevernoj Makedoniji.^[1]^[2]

Etimologija

Postoje različita tumačenja naziva avet. Postoje pretpostavke da ovaj naziv potiče od arapske riječi hajalet što znači priviđenje,^[1]^[2] ili turske riječi afet što znači nesreća ili čudo. Međutim, neke paralele ukazuju na mogućnost izvođenja naziva iz slavenske osnove sa značenjem „videti“, što bi bio sinonim rasprostranjenim nazivima priviđenje i prikaza. U staroruskom i praslavenskom jeziku se pojavljuje izraz aviti što znači javiti/javiti se ili pokazati/pokazati se.^[1] ^[2]

U nekim krajevima se mogu pronaći i drugi nazivi za avet, kao što su: avetinja, avetot (u makedonskom jeziku), avijes (kod Uskoka) i havetinja. Naziv avet sreće se u ustaljenim pogrdnim izrazima, kletvama ili u poređenjima.

Opis aveti u mitologiji i narodnim predanjima

U mitologiji i narodnim predanjima postoji nekoliko različiti opisa aveti koji variraju od kraja do kraja:

U Gruži se smatralo da je avet duh koji se pojavljuje noću u obliku starca sa dugom bijelom bradom i buljavim očima iz kojih sijevaju varnice;
U Sjevernoj Makedoniji se smatralo da je avet duša griješnog čovjeka koji je pred smrt dugo bolovao i teško umro, kao i duša samoubice koja ne može da ode na nebo. Ona se pojavljuje noću u obliku čovjeka sa ružnim i ispijenim licem koji je ogrnut bjelim čaršafom, ili u obliku crnog slijepog miša.

Zajedničko za sve opise aveti je to da se radi o noćnom strašilu, prikazi koja svojom pojavom izaziva strah kod ljudi. Za aveti se često spominje da borave u napuštenim kućama i ruševinama (odatle i narodni izraz za ova mjesta - avetinje) gdje dave svoje žrtve. Najčešće ih se može sresti u periodu "nekrštenih dana" (tj. u dane od pravoslavnog Božića do Bogojavljenja) kad su najopasnije po ljude. Radi zaštite od aveti ljudi su često koristili bijeli luk, koji su nosili u džepu, da bi ih aveti zaobilazile. Prema zapisima iz početka 20. stoljeća u okolini Kragujevca žene su uveče vezivale svoje čarape i suknje, kako ih aveti ne bi noću uzimale i oblačile, a u okolini Sarajeva su se štitili tako što su u sanduk stavljali tisovinu. Ovo narodno vjerovanje je slično narodnim vjerovanju Hrvata iz Zapadne Hercegovine koji su smatrali da vile uzimaju noću ženama suknje iz sanduka, nose ih i ponovo ostavljaju na istom mjestu bez znakova da su ih nosile.

Reference

^ ^a ^b ^c Кулишић, Шпиро; Петар Ж. Петровић; Пантелић, Никола (1970). "Авет". Српски митолошки речник. Београд: Нолит. str. 8.
^ ^a ^b ^c M. Tolstoj, Svetlana; Radenković, Ljubinko (2001). "Avet". Slovenska mitologija: enciklopedijski rječnik (jezik: srpski). Beograd: Zepter Book World. str. 1. ISBN 978-86-7494-025-9.

Literatura

J. Pavlović (1901). Zavezivanje odela.CS1 održavanje: ref=harv (link)
Petrović, Petar (1948). Život i običaji narodni u Gruži. Beograd.CS1 održavanje: ref=harv (link)
Stanić, M. (1990). Uskočki rečnik 1. Beograd.CS1 održavanje: ref=harv (link)

[SMR-1] Кулишић, Шпиро; Петар Ж. Петровић; Пантелић, Никола (1970). "Авет". Српски митолошки речник. Београд: Нолит. str. 8.

[SMER-2] M. Tolstoj, Svetlana; Radenković, Ljubinko (2001). "Avet". Slovenska mitologija: enciklopedijski rječnik (jezik: srpski). Beograd: Zepter Book World. str. 1. ISBN 978-86-7494-025-9.

[1]

[2]