Austrijski građanski zakonik
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
Moguće je da članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku. |
Nastanak
urediProces nastanka kodifikacije građanskog zakonika započeo je u Austriji u vrijeme Marije Tereze, a u vrijeme vladavine Franza II formirana je komisija za izradu zakonika 1753. god. Bilo je planirano da se novi zakonik zasniva na panedektnom pravu, a kao dopunski izvor koristi prirodno pravo te je tako nastao nacrt poznat kao codex theresianus, poznat kao zapis općeg prava.
1722. je formirana komisija za izradu nacrta zakonika, koja je izdala tekst koji je kraći i jasniji od prethodnog. Isti je car Joseph II. proglasio 1786. godine.
Najzaslužniji za izradu zakonika je bio Franz von Zeiller, sudija i profesor prirodnog prava na Univerzitetu u Beču, koji je izdao nacrt zakonika gdje se oslanjao najviše na učenje prirodnog prava i ideje prosvjetiteljstva.
Zakonik je proglašen 1. juna 1811 u Beču pod naslovom Allgemeines Burgerliches Gesetzbuch für die deutschen Erbländer (Opći građanski zakonik za njemačke nasljednje teritorije), poznat po skraćenici ABGB.[1]
Sistem
urediAGZ predstavlja kodifikaciju privatnog prava koja slijedi sistem Institucija. Brojao je 1502 člana.
- prvi dio zakonika govori o licima; o pravnoj sposobnosti, bračnog prava, odnosa među roditeljima i djecom i tutorstvom
- drugi dio govori o stvarima; vrste stvari, realna i personalna prava na stvari
- u realna spadaju: posjed, vlasništvo, zalog i služnost
- u personalna prava spadaju ugovori i pravno naknade štete
Izvori
urediDva su izvora AGZ-a; to su rimsko i prirodno pravo. Zakonik sadržajno predstavlja njihovu kombinaciju. Rimsko pravo je bilo historijsko naslijeđe njemačkih zemalja dok je učenje prirodnog prava bilo rezultat intelektualnog razvoja Еvrope iz doba prosvjetiteljstva. Zakonik ne slijedi učenje prirodnog prava po kome je saglasnost volja dovoljna da prenese vlasništvo, nego zahtijeva neke vanjske forme prijenosa.
Karakter
urediVeliki broj Аustrijanaca bili su protiv francuske revolucije i njenih rezultata. AGZ nije bio pod utjecajem ideja političke demokratije i narodnog suverniteta. AGZ prihvaća učenje o jednakosti ljudi, ali je shvaća kao pravnu jednakost. Među principima privatnog prava koje uspostavlja ovaj zakonik, bitno je spomenuti: princip individualne slobode i princip konsenzusa.
Ovaj zakonik je dozvoljavao pravnicima da popunjavaju praznine, bio jasan, razumljiv i mogao je biti predmet pravnog tumačenja. Govoto pola stoljeća od donošenja zakonik je efikasno regulisao odnose kvazifeudalnog društva. Glavne izmjene zakonika donijete su u periodu 1914-1916 u obliku tri novele.
Recepcija
urediOvaj zakonik je bio primjenjivan u zemljama Austro-Ugarske monarhije; odnosio se na Lihtenštajn, Mađarsku, Hrvatsku, Slavoniju, Vojvodinu i Banat te na današnje dijelove Rumunije. U BiH je zakonik u vrijeme austro-ugarske uprave imao značaj pomoćnog pravnog izvora.
Također pogledajte
urediReference
urediLiteratura
uredi- Dr. Fikret Karčić, Moderne pravne kodifikacije, Pravni fakultet Sarajevo 2006
Vanjski linkovi
uredi- Zbornik radova - Austrijski građanski zakonik, Tuzla, 2014. Arhivirano 13. 7. 2020. na Wayback Machine
- Historijska i pravna osnovanost primjene Općeg građanskog zakonika u BiH nakon okupacije 1878. godine (Mehmed Bećić, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu 2011)
- O dinamici i efektima zakonodavnog rada Arhivirano 4. 12. 2020. na Wayback Machine, Dr Dušan Nikolić, Pravni fakultet u Novom Sadu.
- SGZ iz (1844) i pravni transplanti - kopija Austrijskog uzora ili više od toga? (str. 13-45, Dr Sima Avramović) Arhivirano 25. 7. 2020. na Wayback Machine, SGZ - 170 godina, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu 2014.