Arte Povera (ital.siromašna umjetnost) je umjetnički pokret moderne umjetnosti. Pojam Arte Povera uvodi kritičar Germano Celant 1967. godine za grupu italijanskih umjetnika koji su počeli djelovati kasnih 1960-tih godina.

Mario Merz, Igloo di pietra, 1982.

Djela arte povera su prostorne umjetničke instalacije sastavljene od elemenata "siromašnih" i svakodnevnih materijala kao što su: zemlja, drvo, staklo, kamenje, željezo, novine i sličnih materijala. Upotreba svakodnevnih, jeftinih i jedostavnih materijala je i protest protiv komercijlazacije umjetnosti. Umjetnici pokušavaju razbiti dihotomiju između umjetnosti i života, na taj način da koriste trivijalne i uglavnom neupadljive materijale neke zatečene situacije, da bi na ovoj nezapaženoj stvarnosti naznačili promjenu u izgledu do koje dolazi kada kreativan plan izmijeni uslove jedne situacije i odredi ih na novi način.

Michelangelo Pistoletto je jedan od najpoznatijih predstavnika ovog pokreta. Počevši od 1962. godine Pistoletto slika na ogledalima da bi povezao nepomičnost slike sa stalno promjenljivom stvarnosti u kojoj se djelo nalazi. Ovim se stvara fizička interakcija između umjetničkog djela i njegovog posmatrača. Kasnih 1960-ih Pistoletto suprostavlja naizgled nepovezane predmete, kombinujuči klasične i savremene karakteristike. Kod djela Venere dronjaka Pistoletto stvara snažan kontrast između antičkog kiparstva i vedro obojenih krpa.

U arte poveru umjetnici se nisu ograničili na zapadnu civilizaciju. Primjer za ovu tvrdnju je umjetnik Mario Merz koji radi svoje poznate igloe (Double Igloo, What's to be done i druge), 1968. godine, u kojima pozivajući se na nomade, kojima se divio zbog njihovog dobrog prilagođavanja prirodnoj sredini. Merz gradi igloe koristeći obilje tehnoloških i prirodnih materijala poput: metala, stakla, voska, zemlju i drvo. Ovaj eklekticizam u stvari naglašava bitnu razliku između homogenih tradicionalnih kultura i pluralističke moderne.

Najpoznatiji umjetnici

uredi

Literatura

uredi
  • Mali leksikon umetnosti 20. veka, Beograd, 1974.

Reference

uredi

Vanjski linkovi

uredi