Arheogenetika je dio genetike koji proučava biološku prošlost čovječanstva primjenom molekularnih tehnika genetike populacija. Ovaj naziv je uveo britanski arheolog i paleolingvist Colin Renfrew. Ovo područje može uključivati postupke kao što su:

Historija uredi

Arheogenetika ima korijene u studijama ljudskih krvnih grupa i realizaciji istraživanja na temelju klasičnih genetičkih markera koji pružaju informacije o odnosima između izvornih jezika i etničkog grupiranja. Rani radovi na ovom polju uključuju doprinose koje su ostvarili Ludwik, Hanka Hirszfeld, William Boyd i Arthur Mourant. Od 1960-tih pa nadalje, Luca Cavalli-Sforza koristi klasične genetičke markere da ispita prahistoriju stanovnika Europe, što je kulminiralo u objavljivanjem knjige “Historija i geografija ljudskih gena” (The History and Geography of Human Genes ), 1994. godine.

Od tada, analizizana je genetička historija svih glavnih domaćih biljaka i životinja: pšenica, riža, kukuruz), goveda, koze, svinje, konji). Modeli za određivanje starosti i biogeografskog lociranja njihovog pripitomljavanja i naknadnog uzgoja zasnovani su uglavnom na analizi varijacija mitohondrijske DNK, iako se danas upotrebljavaju i drugi markeri za dopunjavanja genetičkog narativa (naprimjer u Y hromosomu za opisivanje historije srodničkih veza po muškoj liniji).

Isti izraz također je koristio i Antonio Amorim (1999.) i definirao kao: dobijanje i tumačenja [genetičkih] dokaza ljudske historije. Sličan koncept (čak u ambicioznijem obliku, kao što je inducirana rekreacija, izvođenjem zaključaka o izumrlim stanjima) razvili su, u pred-DNK dobu, Linus Pauling i Emile Zuckerkandl (1963.). Arheogenetika može baciti svjetlo na porijeklo i geografsko širenje prahistorijskih jezika,[1] kao i pomoći arheolozima u odgovaranju na pitanja u vezi sa uticajem rasta populacija, na arheološke zapise.

U nedavnoj studiji, rezultati ispitivanja mtDNK modernih populacija Južne i Istočne Azije i okeanije pronađeni su dokazi o velikoj ekspanziji rasta populacija prije pojave mikrolitnih tehnologija. Molekularni sat je korišten za mjerenje skokova u rastu populacija prije 38-28 hiljada godina. Širenje mikrolitne tehnologije slijedilo je ubrzo nakon perioda od prije 35-30 hiljada godina do holocena. Iako studije kao što je ova ne mogu ponuditi jednostavno objašnjenje uticaja mikrolitne tehnologije, otvaraju arheologiji prozor u prošlost koja je inače nedostupna.[2]

Reference uredi

  1. ^ Forster i Renfrew 2006; Gray i Atkinson 2003, str. 435–439.
  2. ^ Petraglia 2009, str. 12261–12266.

Izvori uredi

Vanjski linkovi uredi