Antara ibn Šedad

Antara ibn Šedad, (ʿAntara ibn Šaddād, arapski: عنترة بن شداد; oko 525.- oko 615.) arapski je pjesnik i ratnik rođen kao sin crne robinje, uzdigao se ne samo do plemićkog ugleda, već do simbola viteške časti.U literaturi poznat i kao "Ahil arabljanskog herojskog doba", jer je nesumnjivo bio najslavniji ratnik prijeislamskog doba. Otac mu je bio slobodni Arabljanin iz plemena Abs, a majka robinja, crna Abisinka, po imenu Zubayba. Antara je djetinjstvo proveo kao rob, čuvajući stada deva u oblasti Nedžd. Pošto se zahvaljujući svojoj snazi i vještinama istakao u međuplemenskim borbama, stekao je slobodu i slavu. Ovaj biografski kostur, uskoro je odjenut brojnim legendama o njegovim viteškim podvizima, ljubavi prema Abli i uzaludnim nastojanjima da je osvoji.Osim što je bio hrabar ratnik, Antara je bio i nadaren pjesnik, autor je jedne od sedam najljepših prijeislamskih poema uvrštenih u zbirku Mualaka (Mu‘allaqa), Kaside o mejdanu i viteštvu. Fragmenti legendi i stihova doveli su u konačnici do formiranja slavne epopeje o ovom junaku, kao dokazu da je svojim vrlinama čovjek ropskog porijekla, čak miješane rase mogao steći status koji su imali i "čistokrvni" Arapi.

Antara & Abla

Roman o Antari

Kada je o obimu i zapisivanju ove predaje riječ, postoje različita i sukobljena mišljenja. U nekim redakcijama iznosi hiljade stranica sakupljenih u više tomova. Redakcija Jusufa ibn Ismaila predstavlja osnovu za sve kasnije, koje su mahom njeni sažeci.

Ono što na "prvo čitanje" pada u oči kao epsko jeste svakako ono o čemu se pripovijeda. Ratovanja među plemenima, glasoviti Ayyamu-l- Arab centralna su tema. Ova međuplemenska "čarkanja" sa pohodima, otimačinom, presretanjem, viteškom čašću i sticanjem plijena tipična su epska situacija (u bošnjačkoj epskoj tradiciji, primjera radi, imaju svoj ekvivalent u četovanjima junaka na krajini, granici). Tu je naravno neizostavna i junakova draga, za koju je - da bi osvojio njenu ruku - spreman izvršiti svakojake, nejčešće nemoguće podvige. Naravno, ne smijemo zaboraviti da Antara nije ni Ahil, ni Orlando, ni Halil Hrnjica. On baštini posebnosti arabljanskog načina života, pogleda na stvarnost i vrijeme i tada važeće društvene norme, kao što svaki lik nosi u sebi trag duha koji ga je iznjedrio. Tema ratovanja za plemensku čast nije slučajna. Pojedinac se u tom svijetu može ostvariti samo boreći se opće.

Važnost kolektiva, kao vrhovne vrijednosti, prema kojoj se sve mora ravnati i prilagoditi također je epska odlika ove predaje. Međutim, posebnost i ljepota leže u činjenici da nigdje kao u pustinji koja je Antarin dom, zajednica nije tako životno važna, u doslovnom smislu. Pojedinac izopčen iz svog plemena, dakle kolektiva, osuđen je na propast, ukoliko ga ne prihvati druga zajednica. Interesi i čast plemena uvijek su na prvom mjestu. Predaja i započinje ne sa svojim glavnim junakom, već indirektnim veličanjem njegovog plemena:

Naselja plemena Abs rasprostirala su se naširoko oko terena s pitokom vodom u oblasti Nedžda, srca Arabijskog poluotoka, sjeverno od Medine, bolje reći, sjeveroistočno od nje. Antara, ma kakav njegov karakter, borilačke vještine ili pjesnički talenat bili, ne bi pomoću njih stekao slobodu da ih nije stavio u službu plemenu i njegovim interesima. Suplemenici, osim rijetkih iskrenih prijatelja, ovog tamnoputog junaka i trpe samo iz jednog razloga: on je u stanju priskrbiti plijen, ugled i snagu plemenu bolje nego iko drugi.

Odgovori mu Urva Verd:

Ne raduj se Antarovoj pogibiji. Sunca mi, ako pogine taj zaštitnik Absija, niko od nas neće biti slobodan.

Ne odmičući se od centralnih motiva: ratovanja i ljubavi, dolazimo do još jedne epske odlike – ponavljanja. Bilo da se radi o brojnim dvobojima, zarobljavanjima, dokazivanju, nesuglasicama s amidžom u čiju kćer Ablu je Antara zaljubljen,... ciklično se ponavljaju tri tipa okolnosti i dešavanja.

• (1) Antaru gledaju neprijateljski, njegova ljubav sa Ablom je onemogućena zbog njegovog porijekla, trpi brojna negodovanja i neprijateljstva u plemenu u periodu relativnog mira i blagostanja.
• (2) Teritorija, stoka, ugled ili sigurnost plemena dovedeni su u pitanje i suplemenici ga pozivaju u pomoć, obećavajući mu slobodu, a amidža (iz straha ili po nagovoru ostalih) Ablinu ruku.
• (3) Uz pomoć Antare Abs pobjeđuje, ali suplemenici iznevjeravaju obećanja, a amidža smišlja novu nemoguću misiju na koju će poslati Antaru i za vrijeme koje će Ablu zaručiti za drugoga.

Kada je riječ o izboru glavnih likova, iako su Antara i njegov polubrat Šejbub robovi, ispoštovana je epska težnja "uzvišenosti", jer je predaja ispunjena dešavanjima čiji su akteri kraljevi, prinčevi, njihovi namjesnici, najistaknutiji junaci isl, koju navedena dvojica kao dokazani junaci koje kraljevi uzimaju za prijatelje ne krše.

Pored nabrojanog, viteški moral i čast, kodeksi ponašanja koji se moraju poštovati i koje krše samo izdajice, objektivnost i širina pripovijedanja koje smisao nalazi u opisu cijelog jednog svijeta bistvovanja elementi su epskog u ovoj impozantnoj predaji o junaku, po mnogo čemu posebnom i jedinstvenom.

Također pogledajte

• Arapska književnost