Arapska književnost

Arapska književnost je najbogatija i najraširenija semitska književnost koja je uticala na pismenost svih arapskih naroda.

Predislamska književnost (oko 500.-622.)Uredi

Period predislamske arapske književnosti je period književnosti koji obuhvata nekoliko generacija prije pojave islama. Uglavnom je zastupljena poezija, i to u formi kaside. Pjesnici nomadi (beduini) pjevaju kaside po tačno utvrđenom obliku. Ti metri su se sačuvali i u kasnijim vijekovima, a da nisu pretrpjeli skoro nikakve promjene. Pjesnikova uloga u društvu je bila izrazito velika. Pjesnik je imao zadatak da slavi svoje pleme, veliča njegove podvige u bitkama u kojima i sam učestvuje, da ismijava neprijatelja ili da miri zaraćena plemena. Glavne karakteristike ove poezije su stereotipnost i artizam. To je usmena poezija koju su sa generacije na generaciju prenosili recitatori (ravi), a filolozi će je zapisivati tek u 8. stoljeću.

Mnogi pjesnici su djelovali u ovom periodu, a među najznačajnijima su pjesnici ˝Sedam zlatnih arabljanskih oda˝, Imruu-l-Kajs, Tarafa ibn Abd al-Bakri, Zuhejr Ibn Abi Sulma, Labid ibn Rabia al-Amiri, Amr ibn Kulsum, Antara ibn Šeddad i Al-Haris ibn Hilizza.[1]

KnjiževniciUredi

DjelaUredi

Također pogledajteUredi


  Nedovršeni članak Arapska književnost koji govori o književnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

  1. ^ MUALLAQE: sedam zlatnih arabljanskih oda. Sarajevo: Sarajevo Publishing. 2004. ISBN 9958-21-301-X.