Ebu'l-Feth Dželaluddin Muhammed Ekber,[1][2][3] poznatiji kao Akbar I[4] i Akbar Veliki[5] (15. oktobar 1542 – 27. oktobar 1605),[6][7][8] bio je car Mogulskog carstva od 1556. do smrti 1605.[9] On je bio treći i jedan od najvećih vladara Mogulskog Carstva u Indiji. Akbar je naslijedio svog oca Humayuna, sa regentom Bajram Khanom, koji je pomogao mladom caru da proširi i konsoliduje Mogulsko carstvo u Indiji. Općenito se smatra jednim od najvećih careva u indijskoj historiji i vodio je uspješnu kampanju za ujedinjenje različitih kraljevstava Hindustana ili same Indije.[10][11]

Akbar I
Mogulski car
Vladavina11. februar 1556 – 27. oktobar 1605.
PrethodnikHumajun
NasljednikJahangir
SupružnikMerjem-uz-Zamani Begum
Rukaja Begum
Salima Begum
Raj Kanwari Bai Begum
Nathi Bai Bagum
Kismijah Banu Begum
Bibi Daulat Shad Begum
Razija Begum
DjecaHasan Akbar
Husein Akbar
Jahangir
Murat Mirza
Danijel Mirza
Aram Banu Begum
Shakr-un-Nisa Begum
Shahzadi Khanum
DinastijaTimurid
OtacHumajun
MajkaHamida Banu Begum
Rođenje15. oktobar 1542.
Smrt27. oktobar 1605(1605-10-27) (63 godine)

Akbar je bio jaka ličnost i uspješan general. Postepeno je povećao Mogulsko carstvo po Indijskom potkontinentu, proširivši ga do rijeke Godavari. Međutim, njegova moć i utjecaj se protezala kroz cijelu zemlju zbog njegove vojne, političke, kulturne i ekonomske dominacije. Da bi se ujedinila ogromna Mogulska država, Akbar je uspostavio centralizirani sistem administracije širom carstva i usvojio politiku pomirenja vladara kroz brak i diplomatiju. U cilju očuvanja reda i mira u vjerski i kulturno različitim carstvom, on je usvojio politiku koja je dobila podršku od nemuslimana. Izbjegavajući plemenske veze i identitet islamske države, Akbar je nastojao da ujedini daleke zemlje svog carstva kroz odanost, izraženu kroz perzijsku kulturu, tako da je car imao gotovo božanski status.

Mogulsko carstvo je razvilo jaku i stabilnu ekomomiju, što je dovelo do komercijalne ekspanzije i većeg patronata kulture. Akbar je sam promovirao umjetnost i kulturu. Volio je i književnost, pa je napravio i biblioteku sa više od 24.000 knjiga napisanih na sanskrtu, hindskom, perzijskom, grčkom, latinskom i arapskom jeziku. U biblioteci su također radili mnogi naučnici, prevodioci, umjetnici, kaligrafi, arhitekti i zanatlije. Također su stvoreni i sudovi u Delhiju, Agri, Fatehpur Sikri koji su postali centri umjetnosti, pisma i učenja. Perzijsko-islamska kultura je počela da se spaja i stapa sa autohtonim indijskim elementima, a posebno je nastala indo-perzijska kultura koja se odlikovala mogulskim stilom umjetnosti, slikarstva i arhitekture. U nadi da će donijeti vjersko jedinstvo unutar carstva, Akbar je proglasio Din-i-llahi, sinkretičku vjeru izvedenu iz islama, hinduizma, zoroastrizma i hrišćanstva. Jednostavan monoteistički kult je bio centriran na Akbara kao proroka, čime je privukao gnjev ulema i muslimana.

Akbarova vladavina je značajno uticala na tok indijske historije. Za vrijeme njegove vladavine, Mogulsko carstvo se utrostručilo u veličini i bogatstvu. On je stvorio moćan vojni sistem i pokrenuo efikasne političke i socijalne reforme. Ukidanjem sektaškog poreza za nemuslimane i imenovanjima na visoke civilne i vojne dužnosti, postao je prvi Mogulski vladar koji je zadobio povjerenje i odanost. Učestvovao je na raznim festivalima, shvativši da je stabilno carstvo zavisilo od saradnje i dobre volje njegovih podanika. Dakle, temelji za multikulturalno Mogulsko carstvo je postavljeno za vrijeme njegove vladavine. Akbara je naslijedio njegov sin Jahangir.

Rane godine

uredi

Poražen u bitkama kod Čause i Kanaudža od 1539. do 1540. od strane snaga Sher Shah Surija, mogulski car Humajun je pobjegao prema zapadu do Sindha. Tamo je upoznao i oženio tada 14-godišnju Hamidu Banu Begum, kćerku šeika Ali Akbara Jamija, učitelja njegovog mlađeg brata Hindala Mirze. Jalal ud-din Muhammad Akbar je rođen u narednih godinu dana, 15. oktobra 1542. (4. redžeba 949. h.g.) u tvrđavi Rajput Umerkot u Sindhu (današnjem Pakistanu), gdje su njegovi roditelji pronašli utočište kod lokalnog hinduističkog vladara Rana Prasada.

Tokom dužeg perioda Humayunovog izgnanstva, Akbar je odrastao u Kabulu kod očevih stričeva Kamrana Mirze i Askari Mirze. On je tu proveo svoju mladost učeći loviti, trčati i boriti se, postavši odvažan, hrabar i snažan ratnik koji nikada nije naučio čitati i pisati. Ovo, međutim, nije spriječavalo njegovu potragu za znanjem, jer je uvijek nalazio nekog ko bi mu čitao. U novembru 1551, Akbar je oženio svoju prvu rodicu Ruqaiyu Sultan Begum[12] u Kabulu. Princeza Ruqaiya je bila jedina kćerka njegovog strica Hindala Mirze i bila je njegova prva i glavna supruga. Brak je bio dogovoren od strane Akbarovog oca i Ruqaiyinog strica, cara Humayuna, a svadba je održana nakon iznenadne smrti njegovog brata Hindal Mirze, koji je poginuo u borbi.

Nakon haosa koji je izazvao sin Sher Shaha Surija Islam Shah, Humayun ponovo osvaja Delhi 1555, tako što mu je saveznik postao pezijski šah Tahmasp I. Nakon nekoliko mjeseci, Humayun umire. Akbarov regent, Bajram Khan, prikriva njegovu smrt, kako bi se pripremili za Akbarovo ustoličenje. Akbar je došao naslijedio Humayuna 14. februara 1556, dok je u toku bio rat protiv Sikandar Shaha za Mogulsko prijestolje. U Kalanauru, u Pandžabu, 13-godišnji Akbar je ustoličen od strane Bajrama Khana na novosagrađeno prijestolje. On je bio proglašen Shahanshahom (perzijski: Kralj kraljeva). Bajram Khan je vladao u njegovo ime sve dok nije postao punoljetan.

Vojne kampanje

uredi
 
Mogulsko Carstvo pod Akbarovom vlašću (žuto) nakon završetka njegovih vojnih pohoda

Vojne inovacije

uredi

Akbarove vojne kampanje učvrstile su mogulsku vlast na indijskom potkontinentu.[13][14] uveo je organizacione promjene u mansabdari sistem, uspostavljajući hijerarhijsku ljestvicu vojnih i civilnih činova.[15]

Organizacione reforme bile su praćene inovacijama u topovima, utvrđenjima i upotrebi slonova.[14] Akbar se takođe zainteresovao za oružje s tabanom na fitilju efikasno ih je koristio tokom raznih sukoba. Tražio je pomoć od Osmanlija, kao i Evropljana, posebno Portugalaca i Italijana, u nabavci naprednog vatrenog oružja i artiljerije.[16][17] Akbarov vezir Abul Fazl je jednom izjavio da "sa izuzetkom Turske, možda nema zemlje u kojoj njeno oružje ima više sredstava za osiguranje vlade od [Indije]."[18] Učenjaci i historičari su koristili izraz "carstvo baruta" analizirajući uspjeh Mogula u Indiji.[19]

Sjeverna Indija

uredi
 
Akbar trenira na slonu

Akbarov otac Humajun povratio je kontrolu nad Pendžabom, Delhijem i Agrom uz podršku Safavida, ali je vladavina Mogula i dalje bila nesigurna kada je Akbar preuzeo prijestolje. Kada su Suri ponovo osvojili Agru i Delhi nakon Humajunove smrti, Akbarova mladost i nedostatak vojne pomoći iz mogulskog uporišta Kabula – koje je bilo usred invazije vladara Badakšana, princa Mirze Sulejmana – pogoršali su situaciju.[20] Kada je njegov namjesnik, Bajram Kan, sazvao ratno vijeće kako bi poveo mogulske snage, niko od Akbarovih starješina nije odobrio. Bajram Kan je na kraju uspio prevladati nad plemićima i odlučeno je da Moguli marširaju protiv najjačeg od vladara Sura, Sikandar Šah Surija, u Pendžabu. Delhi je ostavljen pod regentstvom Tardija Beg Kana.[20] Sikandar Šah Suris oslabljenom vojskom ranijim izgubljenim bitkama, povukao se kako bi izbjegao borbu kako se vojska Mogula približavala.[21][22]

Akbar se također suočio s Hemuom, ministrom i generalom jednog od vladara Sura, koji se proglasio hinduističkim carem i protjerao Mogule iz Indo-Gangske ravnice.[20] Podstaknut od strane Bajrama Kana, koji je ponovo postrojio mogulsku vojsku prije nego što je Hemu uspio da konsoliduje svoju poziciju, Akbar je krenuo na Delhi da ga povrati.[23] Njegova vojska, koju je predvodio Bajram Kan, porazila je Hemua i Sursku vojsku 5. novembra 1556. u Drugoj bici kod Panipata, 80 km sjeverno od Delhija.[24] Ubrzo nakon bitke, mogulske snage zauzele su Delhi, a zatim i Agru. Akbar je trijumfalno ušao u Delhi, gdje je ostao mjesec dana. Zatim su se on i Bajram Kan vratili u Pendžab kako bi se pozabavili Sikandar Šah Surijem, koji je ponovo postao aktivan.[25] U narednih šest mjeseci, Moguli su dobili još jednu veliku bitku protiv Sikandera, koji je pobjegao na istok u Bengal. Akbar i njegove snage zauzeli su Lahore, a zatim zauzeli Multana u Pendžabu. Godine 1558. Akbar je preuzeo Adžmer, ulaz za Rajputan, nakon poraza i bijega njegovog muslimanskog vladara.[25] Moguli su također opkolili i porazili snage Sura koje su kontrolisale tvrđavu Gvalior, uporište sjeverno od rijeke Narmade.[25]

Kraljevske begume (dame), zajedno sa porodicama mogulskih emira, dovedene su iz Kabula u Indiju u to vrijeme, "kako bi se muškarci nastanili i bili u određenoj mjeri sputani u odlasku u zemlju na koju su navikli", prema Fazlu.[20] Akbar je jasno stavio do znanja da će ostati u Indiji, ponovo uvodeći historijsko naslijeđe Timuridske renesanse, za razliku od njegovog djeda i oca, koji su vladali kao prolazni vladari.[20][25][26]

Izvori

uredi

Dodatna literatura

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "Akbar | Biography, History, & Achievements | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 6. 2023.
  2. ^ Foundation, Encyclopaedia Iranica. "Welcome to Encyclopaedia Iranica". iranicaonline.org (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 6. 2023.
  3. ^ Akbar I (jezik: engleski), Philip's, pristupljeno 27. 6. 2023
  4. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom time
  5. ^ Syed 2011, str. 404
  6. ^ Beveridge Volume I 1907, str. 139–140
  7. ^ "Akbar I". World Encyclopedia (online izd.). Oxford University Press. 2014 [2004]. doi:10.1093/acref/9780199546091.001.0001. ISBN 978-0-19-954609-1. OCLC 150655825. Arhivirano s originala, 22 September 2023. Pristupljeno 29 May 2023.
  8. ^ Syed 2011, str. 404
  9. ^ "Remembering Akbar the Great: Facts about the most liberal Mughal emperor". India Today (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 6. 2023.
  10. ^ Britanica, Encyclopaedia (2024), Akbar, Encyclopaedia of britanica, str. 2, ISBN 978-0-521-56603-2, pristupljeno 9 August 2017 Quote: "Akbar, The greatest Mughal emperor of India."
  11. ^ Early, Abraham (2000). The Saga of the Great Mughals. Sterling Publishers Pvt. ISBN 9781932705546. Pristupljeno 19 May 2024.
  12. ^ Mehta, Jl. Advanced Study in the History of Medieval India (jezik: engleski). Sterling Publishers Pvt. Ltd. ISBN 978-81-207-1015-3.
  13. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom India Today
  14. ^ a b Lal 2005, str. 140
  15. ^ Kulke 2004, str. 205
  16. ^ Schimmel 2004, str. 88
  17. ^ Richards 1996, str. 288
  18. ^ Elgood 1995, str. 135
  19. ^ Gommans 2002, str. 134
  20. ^ a b c d e Eraly 2000, str. 118–124
  21. ^ Majumdar 1974, str. 104: "But the arch-enemy was neither Sikandar, who had become a spent force after Māchīwārā and Sirhind"
  22. ^ Muzaffar et al. 2022, str. 119
  23. ^ Chandra 2007, str. 226–227
  24. ^ Chandra 2007, str. 227
  25. ^ a b c d Richards 1996, str. 9–13
  26. ^ Šablon:New Cambridge History of Islam

Također pogledajte

uredi