Afiks (lat. affigere = pričvrstiti, prikovati, affixum) – u gramatici – je dodatak korijenu neke riječi. U indoevropskim jezicma to je onaj dio riječi koji mijenja značenja, funkcije i ostale odrednice u odnosu na opći korijen tako izvedene ili složene riječi.[1][2]

To je jezička jedinica koja se u tvorbi riječi dodaje osnovi da promijeni njeno značenje, pri čemu ona sama nije osnova ni samostalna riječ. Sinonimi su: formant, formativ.

Ovakvi novi oblici se rijetko javljaju pa je broj afiksa u jeziku ograničen. U širem smislu afiks je i morfološka (oblikujuća) jezična jedinica, koja se dodaje osnovi u tvorbi određenih oblika, kao npr. poslovati/posl-u-jem, djed/djed-ov-i.

Prema položaju u novonastaloj riječi, afiks može biti prefiks (početak), infiks (sredina) i sufiks (kraj).
Primjeri:

  • prefiks - pradjed, najaviti;
  • infiks rodonačelnik, volovi;
  • sufiks - djedov, negovateljica.

Broj afiksa je u jeziku ograničen, jer se novi javljaju rijetko. U širem značenju afiks je i jezična jedinica u morfologiji koja se dodaje osnovi u tvorbi pojedinih oblika, kao što su,npr., školovati/škol-u-jem, djed/djed-ov-i. Sinonimi: formant, formativ.

Reference uredi

  1. ^ Čedić I. (2008): Osnovi gramatike bosanskog jezika. Institut za jezik, Sarajevo, ISBN 9958-620-04-7 pogrešan ISBN.
  2. ^ Čedić I. (2010): Rječnik bosanskog jezika – 2. izdanje. Institut za jezik, Sarajevo, ISBN 978-9958-620-13-3.

Također pogledajte uredi