Štafeta mladosti

Štafeta mladosti je bila simbolična štafeta koja se održavala svake godine u Jugoslaviji.[1] Odluka Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije da se 25. maja 1945. svečano proslavi rođendan Josipa Broza Tita, bila je povod za prvu u nizu ovakvih manifestacija.[2] Na prijedlog omladine iz Kragujevca, Odjeljenje za sport i fiskulturu organizovalo je masovna omladinska štafetna trčanja, širom Jugoslavije, sa idejom da mladi iz svih krajeva zemlje trčeći predsjedniku Titu nose lijepo izrađene palice i u njima rođendanske čestitke, sa željama za dug život i dobro zdravlje. Štafeta mladosti je obično počinjala u Titovom rodnom mjestu Kumrovec i prolazila je kroz sve veće gradove i mjesta u zemlji. Završavala je u Beogradu, na Stadionu Partizana, 25. maja za Titov službeni rođendan i Dan mladosti, državni praznik. Manifestacija koja je trajala skoro pola vijeka, imala je tri karakteristična perioda:

  • "Titova štafeta", 1945 – 1956.
  • "Štafeta mladosti", 1957 – 1980.
  • "I poslije Tita – Tito", 1981-1987.
Spomenik nosiocima štafete ispred stadiona FK Partizana u Beogradu.

Štafetne palice, kao materijalni trag ove manifestacije, čuvaju se u Muzeju historije Jugoslavije. Zbirka štafeta kojih ima preko 20.000 bila je osnovna karakteristika Muzeja "25. maj" i njegovo obilježje, jer su zauzimale cijeli zid jedne od muzejskih prostorija.

Titova štafetaUredi

 
Dolazak Titove štafete u Maribor 1956.

U prvoj Titovoj štafeti, učestvovalo je 12.500 omladinaca, koji su pretrčavši trasu dugu 9.000 kilometara, Titu predali prvih devet štafetnih palica i Plavu knjigu sa 15.000 potpisa omladine Šumadije. Te prve štafete predate su mu u Zagrebu, dok je narednih godina, sve do 1956. Tito lično primao posljednje nosioce štafete pred Bijelim dvorom u Beogradu, čemu je prethodio svečani doček na Trgu Republike.

Štafete iz prvog perioda su bile i najuzbudljivije, jer su bile originalne i raznovrsne, a autori su u većini slučajeva bili anonimni: pioniri, radnici, seoska omladina, vojnici...itd. Drvo i metal su bili najčešći materijali pri izradi štafetne palice, a zvijezda petokraka i plastična buktinja su obilježja koja su, po pravilu bila postavljana na vrh. Štafetne palice su nošene rukama omladinaca, trasom koja je prolazila kroz sve krajeve zemlje. Pod vodom su ih nosili ronioci, planinari su ih uzdizali na najviše planinske vrhove, mornari nosili preko mora, padobranci sa njima iskakali iz aviona, a golubovi pismonoše nosili pisane poruke. Javnost je putem radija i televizije, svakodnevno bila informisana o kretanju štafete i proslavama organizovanim u njenu čast. Na taj dan uručivana su i priznanja najboljima za značajna ostvarenja u toj godini. Pisane poruke su smještane u unutrašnjost štafete i ima ih više nego štafeta, jer je u neke stavljano i po desetak čestitki. One su raznovrsne i zanimljivije od stereotipnih poruka štafeta iz kasnijeg perioda.

Štafeta mladostiUredi

 
Titove štafete, danas se čuvaju u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu

Na inicijativu Josipa Broza, Centralni komitet Narodne omladine Jugoslavije 1957. donijeo je odluku da se 25. maj proslavlja kao Dan mladosti. Tako Titov rođendan postaje praznik omladine, a Titova štafeta Štafeta mladosti. Prva štafeta mladosti pošla je 5. maja 1957. godine iz Kumroveca, rodnog mjesta Josipa Broza. Svake naredne godine, polazila je iz drugog mjesta, simbolično obilježavajući značajne datume i događaje iz historije jugoslavenskih naroda i narodnosti. 25. maja, na završnoj svečanosti koja se održavala na stadionu JNA, najbolji među mladima te godine uručivao je štafetu Titu. Štafeta mladosti se kao manifestacija sve više institucionalizuje. Iako samu štafetnu palicu kreiraju istaknuti jugoslavenski umjetnici (Karanović, Hadži-Boškov, Kučukalić, Kilić, Nemes, Soldatović, Murataj, Silađi, Braniselj, Dešpali, Delziha...), koji tu čast zaslužuju bilo konkursom, bilo pozivom, ona gubi svoju svježinu i maštovitost oblika koju je imala u prvom periodu i postaje uniformna, kao i poruke koje uz nju idu. Izbor autora, kao i posljednjeg nosioca štafete bio je odlučivan po "republičkom ključu". Štafeta mladosti 1980. godine, koja se u susret osamdeset i osmom Titovom rođendanu, na dan njegove smrti 4. maja zatekla na putu po Hrvatskoj, prekinula je svoj put i položena je na odar primaoca u Skupštini SFRJ u Beogradu.

I poslije Tita – TitoUredi

Štafeta mladosti nastavlja se i poslije smrti Josipa Broza, te postaje simbol ljubavi i odanosti njegovom djelu. Sa zakletvom Jugoslavena da će i ubuduće biti čvrsti i nepokolebljivi na Titovom putu, predaje se ispod portreta Josipa Broza, predsjedniku Saveza socijalističke omladine Jugoslavije na stadionu JNA. Atmosfera u društvu se promijenila i pisane poruke uz štafetu dobijaju prizvuk pesimizma. Pokreću se i polemike o daljoj sudbini manifestacije, a posljednju Štafetu mladosti 1987. godine prati skandal u koji su uključene vojska i policija. Ponuđeni plakat za proslavu Dana mladosti, idejno riješenje ljubljanskog dizajnerskog ateljea Neue Slowenische Kunst, u stvari je bio prepravljeni njemački nacistički plakat, kopija djela "Treći rajh" Richarda Kleina. I sama štafetna palica nije ličila na štafetu, a i rješenje koje je na kraju usvojeno, razlikovalo se od prethodnih štafeta. Urađena je od pleksiglasa, sa osam kapi krvi koje, gledano iz današnje perspektive, mogu nagovještavati početak prolijevanja krvi na ovim prostorima.[1][3][4][5]

Nosioci štafete mladosti (1957-1979)Uredi

  • 1957 - Miko Tripalo, predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije
  • 1958 - Mića Prelić, član Štaba omladinskih radnih brigada na izgradnji auto-puta Ljubljana-Zagreb
  • 1959 - Stanka Gorišek, Radnica iz Celja
  • 1960 - Mile Gavritov, radnik iz Štipa
  • 1961 - Slobodan Jovanović, radnik iz Titovog Užica
  • 1962 - Fuada Midžić, studentkinja iz Sarajeva
  • 1963 - Momčilo Knežević, učenik iz Pljevalja
  • 1964 - Josip Harcet, radnik iz Zagreba
  • 1965 - Miroslav Cerar, jugoslavenski reprezentativac u gimnastici
  • 1966 - Mirko Anžel, potporučnik JNA
  • 1967 - Miodrag Strunjaš učenik iz Pljevalja
  • 1968 - Edvard Franković auto-mehaničar iz Pazina
  • 1969 - Katica Stefanović, studentkinja iz Niša
  • 1970 - Ljiljana Žežova, učenica iz Skoplja
  • 1971 - Nazmija Jenjeva, radnica iz Prištine
  • 1972 - Branko Mandić, radnik iz Bihaća
  • 1973 - Milan Ivetić, radnik iz Kikinde
  • 1974 - Vojko Mahnič, radnik iz Izole
  • 1975 - Vjera Begović , studentkinja iz Titograda
  • 1976 - Miša Maričić, zemljoradnik iz sela Selevac, kod Smedereva
  • 1977 - Marica Lojen, učenica iz Kumrovca
  • 1978 - Čede Đorđevski, student iz Skoplja
  • 1979 - Sanija Hiseni, studentkinja iz Prištine

ReferenceUredi

  1. ^ a b Maja Mikula. "Virtual Landscapes of Memory[mrtav link]". Information, Communication and Society. 6(2003):169-186. (needs subscription)[mrtav link]
  2. ^ "Relay Baton and the Day of Youth" NSKSTATE.COM.
  3. ^ "Poster Scandal - Youth Day" NSKSTATE.COM.
  4. ^ Regina Hackett. "Slovenian art collective is adept at working politics and art". Seattle Post-Intelligencer, Friday, November 19, 2004.
  5. ^ Bartolj, Jaka (12 August 2014). "A Slovenian poster challenged Yugoslavia's Communist orthodoxy". Radiotelevizija Slovenija.