Zeleno busenje
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Zeleno busenje je roman Edhema Mulabdića prvi put objavljen 1898.
| Zeleno busenje | |
|---|---|
 | |
| Autor | Edhem Mulabdić |
| Jezik | bosanski |
| Vrijeme i mjesto nastanka | 1898. |
Mjesto radnje ovog romana je grad Maglaj u Bosni i Hercegovini, a vrijeme radnje je razdoblje u historiji Bosne prelaženja iz Osmanlijskog carstva u sastav Austro-ugrarske. Glavne ličnosti ovog romana su: Aiša (lik iz narodne poezije, kćerka Mehmedage, lijepa, čarobnog lica i osmijeha, nježna i umiljata), Ahmet (sin Omer-efendije, mlad, crnook, skroman, stidan kao djevojka).
Fabula
Mulabdićev roman “Zeleno busenje” počinje općom slikom predvečerja u Maglaju. Lijep petak – praznično raspoloženje – dan veselja, zabave i akšikluka.
Po strani je pristali Ahmet, sin ugledne Omerefendinice, koja rano ostade bez muža sa tri sina. Ahmet je inače skroman i stidan kao kakva čestita djevojka. Kod njega nema nikakve raskalašenosti. Nije on bilo ko, niti je iz bilo koje kuće. Njegova kuća je na glasu. Njena čeljad su čestita, školovana. U njoj se veoma mnogo drži do škole i nauke. Ahmet je već svoj čovjek. Završio je već ruždiju i već kao činovnik radi u gruntovnici i kreće se među obrazovanim i ozbiljnim ljudima. Ali to nije razlog njegova držanja po strani. Ahmet ima probleme druge vrste. Zaljubio se u Muharem-aginu lijepu Aišu, pa ga njena slika progoni: to čarobno lice, umiljat pogled i slatke riječi. Muharem-aga je bio protiv Ahmeta. To je čovjek starog kova i ne voli one koji se po sudu povlače i miješaju sa Osmanlijama. Drži ga za jednog od ulizica, koje nije mogao da podnosi. Ovaj momenat za oštro odvajanje “pravih turaka” tj. bošnjačkih muslimana, od Osmanlija, doseljenika, činovnika iz Turske, upliće se ljubavna fabula i stvara teškoće njenom ostvarenju.
U isto vrijeme kada se u Ahmetu nakon bratovog saopćenja da je Bosna data Austriji, javlja dilema – na jednoj strani, ljubav prema Aiši i planovi u vezi sa njom, na drugoj strani prodata Bosna, njegov revolt prema Osmanlijama i osjećanje dužnosti da brani domovinu – dolazi centralni zaplet romana. Sukob oportunista i fanatičnih pristalica otpora prvi je rezultat ovog zapleta. Čim su došle prve vijesti o predaji Bosne, dolazi do podjele stavova bošnjačkog stanovništva prema novim vladaocima, neizvjesnosti, brige o čaršiji, pri čemu se mržnja okreće više prema izdajniku Osmanlijama, nego prema napadaču i okupatoru.
Atmosfera predbojnog raspoloženja i bezvlašća, sa konačnim definiranjem strukture otpornika ("bijahu sami seljaci, sluge, a među njima građanina ni od lijeka"), u kojoj Ahmet ostavlja svoju porodicu i djevojku i priključuje se ustanicima, prerasta u atmosferu napetog iščekivanja neprijatelja sa glasovima uznemirenja među građanstvom, panikom, sakrivanjem dragocijenosti i spremnom za bijeg. Otpor ustanika je nakon kraćeg vremena slomljen. U Maglaju Austrougari uspostavljaju svoju vlast. U pljačkaškom napadu predstavnika ratnog ološa jedne večeri je poginula Ahmetova majaka, a brat mu Mehmed biva ranjen. Uskoro poslije toga dolazi vijest o Ahmetovoj pogibiji. Ovaj događaj, zajedno sa prethodnim uokviruje stradanje ove porodice. Mehmed nešto zbog majčine smrti, nešto zbog novog incidenta – podmetanje požara – počinje piti, Aiša tuguje za Ahmetom, evocirajući slike iz prošlosti sa njime uz odluku da mu ostane vjerna, pored očeve namjere da je uda za Rašida.
Roman se tako, nakon ratnog vihora, pokreta masa i vremena, smiruje u melanholiji koja prožima nered, dileme i nespokojstva u dušama ljudi. Pod utiskom porodične tragedije i poražen postupcima susjeda, Mehmed se propije, prodaje imanje. Nakon toga mlađeg brata Aliju koji se druži sa Aišinim bratom – Mustafom – Mehmed pošalje na školovanje u Sarajevo uz komentare: "Alija je uistinu otišao, i to da je kud na tursku nauku – već u školu".
Najzad Aišu otac udaje za Rašida, koji je po općem uvjerenju pisca "čestiti momak i pravi turčin". Ali Aiša vehne za Ahmetom i naposljetku umre, kao tragična žrtva sudbine, okupacije, ali i očevog protivljenja da se uda za Ahmeta u pravo vrijeme.
"Aiša vene od tuge, obilaze je, a ona u teškoj vrućici. Žene uče, plaču, mati krši ruke. U sumrak ona umrije, a plač žena razliježe se. A sama sahrana je pravi pogreb pod prstenom djevojke .Alija se povratio sa pokopa Aišina, posjetio onda majčin grob, otišao sjutri dan na preslicu, da vidi, gdje mu je brat pao, a kad se vratio u Maglaj opazio gore, malo više Delibegova hana, lijep spomenik onim vojnicima koji padoše za Maglaj. Sve je obišao, suzna oka promatrao one nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje...".