Vjerovno pismo

Vjerovno pismo je srednjovjekovno akreditivno pismo. U odnosima srednjovjekovne Bosne i njenih susjeda poštivali su se određeni diplomatski običaji kojima je olakšavana saradnja i međusobna komunikacija. Jedan od takvih ustaljenih običaja bila je i mogućnost da poslanik u potpunosti zastupa određenog subjekta bez njegovog prisustva. To je bilo moguće ukoliko je imao čime dokazati da ga predstavlja i zastupa njegova stajališta u pojedinim pitanjima. Vjerovnim pismom, pečatom ovjerenom izjavom subjekta da ga poslanik zastupa to je bilo lako moguće. Uz vjerovno pismo poslanik je priman u inostranstvu sa onim počastima i pozicijama koje bi primio i subjekt kojeg predstavlja. Svi poslovi koji su obavljani bili su time validni. Vjerovno pismo važilo je samo za jednu misiju poslanika i preciziralo je okvire ovlaštenja i poslove poslanika koje može uraditi. Bosanski poslanici dolazili su sa vjerovnim pismom radi podizanja tributa, radi različitih financijskih transakcija te raznih političkih pitanja. No, bilo je situacija u kojima se prepoznaje da odnosi među susjedima nisu bili najbolji u nekim pitanjima. Kada su odnosi među susjedima bili dobri tada je subjekt u vjerovnom pismu samo navodio da: sve što kaže poslanik moje su riječi, a kada su odnosi poremećeni tada je subjekt zahtijevao da u odgovoru njegovom poslaniku prvo bude navedeno šta je njegov poslanik izjavio o pojedinom pitanju. Sačuvan je mali broj originalnih vjerovnih pisama bosanskih vladara i velmoža, ali sasvim dovoljno da se kaže da je diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni bila na onovremenoj evropskoj razini.