Virtualna mašina

U računarstvu virtualna mašina (eng. Virtual Machine - VM ) je emulacija računarskog sistema. Virtualne mašine su zasnovane na računarskoj arhitekturi i pružaju funkcionalnost fizičkog računara. Njihove implementacije mogu uključivati specijalizirani hardver, softver ili njihovu kombinaciju.

Postoje različite vrste virtualnih mašina:

Sistemske virtuelne mašine (koji se još nazivaju i VM-ovi za punu virtualizaciju) pružaju potpunu funkcionalnost i mogu zamijeniti fizički računarski sistem. Pružaju funkcionalnost potrebnu za izvršavanje operativnih sistema. Hipervizor koristi mašinski jezik za dijeljenje i upravljanje hardverom, omogućavajući više okruženja koja su međusobno izolirana, a koja su na istoj fizičkoj mašini. Moderni hipervizori koriste virtualizaciju potpomognutu hardverom, hardver koji je specifičan za virtualizaciju, što se najviše odnosi na CPU koji posjeduje posebne instrukcije kojim ubrzava te operacije.
Procesne virtualne mašine su dizajnirane za izvršavanje računarskih programa nezavisno od platforme.

Neke virtualne mašine, poput QEMU-a, napravljene su tako da oponašaju različite arhitekture i omogućavaju izvršavanje softverskih aplikacija i operativnih sistema napisanih za drugi arhitekturu procesora. Virtualizacija na nivou operativnog sistema omogućava da se resursi računara dijele kroz kernel.

"Virtualna mašina" kao termin je definirana kao "efikasan, izoliran duplikat prave računarske mašine".^[1]

Puna virtualizacija

U punoj virtualizaciji virtualna mašina simulira dovoljno hardvera kako bi omogućio da se nemodificirani "gostujući" operativni sistem pokreće u izolaciji. Ovaj pristup virtualizaciji se pojavio 1966. godine sa IBM CP-40 i CP-67.

Moderni primjeri koji pružaju punu virtualizaciju uključuju Parallels Workstation, Parallels Desktop za Mac, VirtualBox, Virtual Iron, Oracle VM, Virtual PC, Virtual Server, Hyper-V, VMware Workstation, VMware Server (ranije poznat kao GSX Server), VMware ESXi, QEMU, Adeos, Mac-on-Linux, Win4BSD, Win4Lin Pro i Egenera vBlade tehnologija.

Virtualizacija na nivou operativnog sistema

Fizički server je virtualiziran na nivou operativnog sustava, što omogućava više izoliranih i sigurnih virtualiziranih servera da se pokreću na jednom fizičkom serveru. "Gosti" koji se virtualizuju moraju imati iste pokretačke instance kao i opreativni sistem koji je na serveru. Među prvim implemetacijama su bili FreeBSD jails; a moderni primjeri uključuju: Docker, Solaris Containers, OpenVZ, Linux-VServer, LXC, AIX Workload Partitions, Parallels Virtuozzo Containers i iCore Virtual Accounts.

Također pogledajte

Reference

^ Popek, Gerald J.; Goldberg, Robert P. (1974). "Formal requirements for virtualizable third generation architectures" Arhivirano 16. 2. 2012. na Wayback Machine (PDF). Communications of the ACM. 17 (7): 412–421. doi:10.1145/361011.361073.

Dalje čitanje

James E. Smith, Ravi Nair, Virtual Machines: Svestrane platforme za sisteme i procese, Morgan Kaufmann, maj 2005, ISBN 1-55860-910-5 , 656 stranica

Vanjski linkovi

Desktop Virtualizacija koristeći CITRIX infrastrukturu

[Popek-1] Popek, Gerald J.; Goldberg, Robert P. (1974). "Formal requirements for virtualizable third generation architectures" Arhivirano 16. 2. 2012. na Wayback Machine (PDF). Communications of the ACM. 17 (7): 412–421. doi:10.1145/361011.361073.

[1]